Srećko Kulaš Ćećo, sakristan u župi sv. Kuzme i Damjana u Polači, dobio je Priznanje pape Lava XIV., datirano 12. travnja 2026., na kojem piše kako mu Papa udjeljuje svoj apostolski blagoslov za njegovu dugogodišnju službu sakristana.

Srećko (76) je sakristan u Polači četrdeset godina, skoro polovicu svoga života. Na kraju misnog slavlja u nedjelju, 12. travnja, u polačkoj župnoj crkvi, Zahvalnicu su mu uručili don Ivan Perković, župnik Polače i dvije župljanke u narodnoj nošnji. Bio je to dirljivi trenutak za sve na misi, u poštovanju za Srećka koji je i u toj prigodi pokazao svoju skromnost i kojem su potekle suze kad mu je Priznanje uručeno.

„Odlučili smo, župnik i suradnici, tražiti papinski blagoslov za Srećka jer je 40 godina posvećen radu u crkvi, pored svega čime se bavio u životu. Kuća mu je bila sasvim srušena u Domovinskom ratu, iz temelja je podizao novu“, rekao je don Ivan. Istaknuo je kako mu je drago da je na papinskoj povelji napisana baš riječ „sakristan“ i da piše kako Papa udjeljuje blagoslov „za sakristansku službu Srećku Kulašu Ćeći“, na što je ponosna cijela župna zajednica u Polači.

Na Priznanju na kojem se nalazi i Papina slika, piše da Lav XIV. Srećku „od srca udjeljuje apostolski blagoslov“ i želi mu „daljnju božansku pomoć kako bi mogao nastaviti obavljati svoju dužnost“. Zahvaljuje mu za obavljanje te službe kojom svjedoči „radostan i autentičan kršćanski život i ljubav prema Crkvi“

Don Ivan je istaknuo da Srećka poznaju cijeli Ravni kotari, i on ga je poznavao  dok je bio dugogodišnji župnik u Kistanjama. Pohvalio je Srećkovu osobnost, rekavši da je Srećko „jako skroman, dobar i vrijedan čovjek, kojem nije ništa teško učiniti“.

Srećko je doživio Priznanje od Pape kao veliki dar i nagradu za svoj trud, „da je netko, i to vrhovni poglavar Crkve, na taj način prepoznao njegov cjeloživotni rad za Crkvu“, a on se osjeća „običnim, malenim čovjekom“ u jednoj župi.

„Nisam mogao zamisliti da ću to doživjeti. Župnik me s oltara pozvao da dođem, na kraju mise, nisam ni reagirao odmah, počeli su me iz zbora gurkati da idem do oltara. Nisu ni drugi znali o čemu se radi. Kad mi je don Ivan pred svima dao veliku uokvirenu zahvalnicu i rekao da je od Pape, župljani su zapljeskali, a ja zaplakao“, rekao je Srećko, koji je u crkvi pomagao župniku i kao ministrant od svoje šeste godine.

Srećko je rekao da je sretan zbog toga Priznanja, ali i istaknuo kako „ništa u životu ne vrijedi ako osoba nije dobar čovjek. Jedino je važno biti dobar u srcu i sve se to nekako vrati“.

Srećko je stolar te je za crkvu radio i križeve, klupe, ambon. Pristao je biti sakristan u Polači još dok je radio u Vrani i imao puno drugog posla te podizao obitelj. Rekao je da je sretan što ga župnik Perković i dalje želi za sakristana. Nikad nije tražio da mu se plati služba koju obavlja te nesebično pomaže u održavanju crkve sve godine dok je sakristan.

U četrdeset godina, kao sakristan služio je za vrijeme pet zadarskih nadbiskupa: Mate Garkovića, Marijana Oblaka, Ivana Prenđe, Želimira Puljića i Milana Zgrablića.

Srećko je otac četvero djece i djed jedanaestero unučadi, a kao član polačkog KUD-a ‘Gradina’ proputovao je velikim dijelom Europe. Udovac je četiri godine. U emotivnom i zahvalnom sjećanju za dar svoje pokojne supruge Kose, Srećko je rekao da je bila „divna, vrijedna; dvije godine nije prestajao plakati kad je ona umrla“. U tom kontekstu, njegova angažiranost u crkvi dodatno mu znači i ispunjava njegove dane, pokazujući koliko je i u toj dobi vitalan, čiju gostoljubivost i raspoloživost poznaju cijeli Ravni kotari.

Ines Grbić / Lada Burčul

Izvor: Zadarska nadbiskupija