Sredozemno more ovog je ljeta dosegnulo temperature kakve dosad nisu zabilježene. Prosječna temperatura površine mora 13. kolovoza iznosila je čak 28,54 °C, što je najviša vrijednost otkako postoje usporediva mjerenja, izvijestila je španjolska meteorološka agencija Aemet.

Tijekom gotovo cijelog kolovoza temperature Sredozemnog mora rušile su dnevne rekorde, jedan za drugim. Rekord je stigao samo nekoliko tjedana nakon što je potvrđeno da je i srpanj bio najtopliji mjesec ikad zabilježen u Sredozemlju.

Tada je prosječna temperatura mora iznosila 27,07 °C, čime je nadmašen prethodni rekord iz srpnja 2025. godine, piše Euronews.

More se zagrijalo mnogo ranije nego što je uobičajeno

Neobično visoke temperature nisu se pojavile tek u kolovozu. Već krajem lipnja more je bilo čak 2,6 °C toplije od uobičajenog prosjeka, a temperature su odgovarale onima koje se inače bilježe tek sredinom kolovoza.

Ovaj se trend uklapa u širu sliku. Srpanj 2026. bio je ujedno mjesec s najvišom prosječnom temperaturom površine svjetskih oceana otkako postoje mjerenja.

Toplo more znači i toplije noći

Rekordna temperatura mora sama po sebi ne može se izravno proglasiti uzrokom visokih temperatura na kopnu, jer na njih utječe niz atmosferskih čimbenika.

Ipak, toliko toplo more može snažno utjecati na vremenske uvjete uz obalu. Budući da se voda hladi sporije od kopna, zagrijano Sredozemlje može otežati noćno snižavanje temperature, povećati vlažnost zraka i pridonijeti toplijim noćima u priobalju.

Posljedice osjećaju i morski organizmi

Dugotrajno zagrijavanje mora predstavljaozbiljan stres za brojne morske organizme koji su prilagođeni određenim temperaturnim uvjetima.

Morske toplinske valove znanstvenici povezuju s promjenama u rasprostranjenosti vrsta, povećanom smrtnošću pojedinih organizama te promjenama u funkcioniranju čitavih obalnih ekosustava.

Nakon rekordno toplog srpnja, Sredozemno more je tako sredinom kolovoza postavilo još jedan temperaturni rekord.

More je ove godine postalo poput golemih prirodnih “toplica”, ali za morski ekosustav to nipošto nije dobra vijest.

Prve dugoročne prognoze za zimu 2026./2027. upućuju na izražen utjecaj snažnog El Niña. Dok bi dijelovi Sjeverne Amerike mogli imati više snijega, Europa se prema trenutačnim modelima suočava s uglavnom toplijom i snježno siromašnijom zimom.

Meteorološki modeli već daju prve naznake kako bi mogla izgledati nadolazeća zima. Ključni čimbenik bit će snažan El Niño, koji utječe na položaj mlazne struje, tlak zraka i kretanje ciklona, a time posredno i na temperature te količinu snijega u Europi.

Prema trenutačnim dugoročnim prognozama modela ECMWF-a i britanskog UKMO-a, većina Europe mogla bi tijekom zime imati manje snijega od dugogodišnjeg prosjeka, piše Severe Weather Europe.

Europa pod utjecajem toplijeg zapadnog strujanja

Glavni razlog za takav scenarij je snažno područje visokog tlaka nad južnim dijelom kontinenta, dok bi se nad sjevernim Atlantikom zadržavalo područje niskog tlaka. Takva raspodjela tlaka pogoduje zapadnom i jugozapadnom strujanju, kojim u Europu stiže relativno topao i vlažan zrak s Atlantika.

To znači da bi oborina moglo biti, ali bi u mnogim područjima one češće padale u obliku kiše nego snijega.

Najveći snježni manjak prema prognozama očekuje se u zapadnoj, središnjoj i južnoj Europi, dok bi sjeverni i sjeveroistočni dijelovi kontinenta mogli proći bolje.

Alpe bi mogle biti iznimka

Posebno zanimljiva situacija očekuje se u višim predjelima. Prema ECMWF-u, područja Alpa iznad otprilike 1800 do 2000 metara nadmorske visine mogla bi imati relativno dobre uvjete za stvaranje snježnog pokrivača.

Drugim riječima, ako se prognoze ostvare, ljubitelji skijanja mogli bi imati znatno bolje uvjete u visokim planinama nego u europskim nizinama.

Što donose prosinac, siječanj i veljača?

Prosinac bi prema trenutačnim modelima mogao početi prilično blago. Veći dio europskih nizina očekuje se s manje snijega od prosjeka, dok bi više snijega moglo biti u Alpama te na krajnjem sjeveru kontinenta.

U siječnju se obrazac zasad ne mijenja značajno. Zapadno strujanje i dalje bi donosilo topliji zrak u velik dio Europe, dok se veća mogućnost snijega pojavljuje prema sjeveru i sjeveroistoku.

Veljača, koja je u mnogim dijelovima Europe tradicionalno među snježnijim mjesecima, prema trenutačnim prognozama mogla bi također biti ispodprosječna. Snježni deficit mogao bi obuhvatiti velik dio središnje, zapadne, sjeverozapadne i južne Europe.

S druge strane, sjever i sjeveroistok kontinenta i dalje bi trebali imati bolje uvjete za snijeg.

Prognoza nije uklesana u kamen

Meteorolozi upozoravaju da dugoročne prognoze ne treba shvatiti kao preciznu najavu vremena za pojedini dan. One prije svega pokazuju trendove i vjerojatnosti.

Prognoza “manje snijega od prosjeka” također ne znači da snijega neće biti. Primjerice, područje koje u prosjeku tijekom zime dobije metar snijega moglo bi ga prema takvom scenariju dobiti znatno manje, ali i dalje imati nekoliko snježnih epizoda.

Trenutačno, međutim, oba velika prognostička modela pokazuju sličnu sliku: zima 2026./2027. u Europi mogla bi biti blaža i s manje snijega u nizinama, dok bi najbolje šanse za stabilan snježni pokrivač imala visoka gorja te sjeverni i sjeveroistočni dijelovi kontinenta.

Prognoze će se tijekom jeseni još mijenjati, pa će slika zime biti znatno jasnija kako se približavamo prosincu.

Kako suša otkriva dijelove riječnog korita u srednjoj Europi, ponovno se pojavljuju oznake koje su prošle generacije urezivale kako bi zabilježile niske vodostaje

Stoljećima su zajednice uz rijeke u srednjoj Europi na izložene stijene bilježile iznimno niske vodostaje, stvarajući trajan zapis o uvjetima koji su mogli ugroziti plovidbu, poljoprivredu i egzistenciju stanovništva.

Poznati kao „kamenje gladi“, ti su objekti među najneobičnijim sačuvanim fizičkim zapisima o velikim sušama u regiji. Na kamenju se nalaze godine koje sežu od 15. do 20. stoljeća, a na nekima su oznake urezivane više puta, s desetljećima koja su prolazila između pojedinih razdoblja izrazito suhog vremena, piše Smithsonian.

Kamen gladi uz rijeku Elbu u četvrti Oberposta u Pirni, u Njemačkoj, oko 25 kilometara jugoistočno od Dresdena, ponovno se pojavio ovog mjeseca. Na njemu se nalazi više natpisa koji označavaju godine niskog vodostaja, a najstariji datira iz 1707. godine. Riječ je o „jednom od najpoznatijih i najvećih primjeraka te vrste“ u zemlji, izvještavaju Jesús Maturana i Nela Heidner za Euronews.

Drugi kamenovi gladi koji su se nedavno pojavili ugledani su u Leverkusenu, manjem gradu južno od Kölna, u blizini ušća pritoka Rajne, te u Dolní Žlebu, selu nedaleko od granice Češke i Njemačke.

Kamenje gladi razlikuje se po veličini, starosti, lokaciji i natpisima, ali određeni se motivi ponavljaju. „Obično se navode inicijali imena i godina. Ponekad je urezana i oznaka vodostaja“, rekao je Vlastimil Pažourek, ravnatelj Regionalnog muzeja u Děčínu u Češkoj, novinaru Ruairiju Caseyu iz Al Jazeere 2022. godine.

„Ukazivanje na sušne godine imalo je i praktično značenje, upozoravajući na buduće rizike. Naziv ‘kamen gladi’ ukazivao je na nedostatak mogućnosti zarade za siromašne nadničare koji su tijekom suša teglili brodove i radili na njima.“

U ljeto 1904. godine F. Mayer, lađar i gostioničar iz Děčína, dao je uklesati jeziv natpis u komad pješčenjaka uz Elbu: „Wenn du mich siehst, dann weine“, odnosno „Ako me vidiš, zaplači“.

Poruka je možda namjerno podsjećala na obližnji kamen na kojem je stajalo: „Plakali smo – plačemo – i vi ćete plakati“, kaže Bernd Gross, istraživač koji je pisao o europskom kamenju gladi, za Deutsche Welle.

Mayer je navodno postavio slavinu za pivo i znatiželjnim turistima naplaćivao razgledavanje kamena. „Iz dana u dan skupine ljudi okupljaju se na stijeni; svatko želi barem jednom stati na nju“, objavio je list Reichenberger Zeitung u kolovozu 1904., prema Deutsche Welleu. „Međutim, oznake urezane u pješčenjak vjerojatno će zbog učestalog gaženja izgubiti svoju vidljivost.“

Mayerov natpis nije jedini urezan na površinu kamena u Děčínu. Oznake na stijeni svjedoče o niskim vodostajima tijekom nekoliko stoljeća, i to s impresivnom preciznošću.

Studija objavljena 2020. godine u časopisu Climate of the Past pokazala je da se 11 mjerenja urezanih u kamen između 1868. i 1957. godine vrlo dobro podudara s podacima zabilježenima na drugim mjestima, uz odstupanja od svega nekoliko centimetara.