Na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, održana je središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji. Svečano misno slavlje na Forumu u središtu Zadra predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

„Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima“

(Rim 12, 17)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici nade!

Danas, u uskrsnom ozračju i radosti, na Nedjelju Božjeg milosrđa u Jubilejskoj godini, okupljeni smo u Zadru, srcu naše Zadarske nadbiskupije, da zajedno slavimo ono što je temelj našega postojanja: Božje milosrđe i kršćansku nadu.

1. Božje milosrđe

Božje milosrđe nije neka apstraktna Božja osobina, neka općenita dobrohotnost. Bog nam je svoje milosrđe pokazao i darovao u svome Sinu Isusu Kristu. Krist je lice Božje ljubavi okrenuto prema čovjeku, osobito onom grešnom, ranjenom, izgubljenom. Milosrđe je konkretna Božja ljubav koja se daruje iz Srca Isusova probodenog na križu i izlijeva pred čovjekovom slabošću, koja prašta, podiže, liječi, vraća smisao i dostojanstvo. Sveti Ivan Pavao II., koji je 30. travnja Jubilejske 2000. godine utemeljio Nedjelju Božjeg milosrđa, govorio je: “Milosrđe je drugo ime za ljubav koja razumije, oprašta i podiže.”

Božje milosrđe je srce Evanđelja, Radosna vijest, poruka i snaga nama: milosrđe koje nas traži kao Dobri Pastir, koje hita ususret kao Otac rasipnom mlađem sinu i onom starijem, srditom; milosrđe kao Gospodar koji ne vlada nego služi; milosrđe koje pere noge svojim učenicima, koje na križu moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, koje  teče iz Probodenog Srca Isusova, koje na uskrsno jutro dolazi zatvorenim srcima i kaže: „Mir vama!“, koje se izlijeva na nas u daru Duha Svetoga, koje nas čini djecom Božjom i omogućuje nam da suuskrsnemo s Kristom. Milosrđe je Božje Srce koje nam se daruje u snazi Kristova uskrsnuća i čini novim stvorenjima.

Božje milosrđe nikoga i nikada ne odbacuje, ali, također, ni pred kim ne relativizira istinu. Božje milosrđe ne znači odobravanje, umanjivanje težine ili negiranje grijeha i zla, nego pokazuje neumornu Božju želju da nas spasi od grijeha, da nas iscijeli i oslobodi, da nas učini dionicima svoga vječnog života, svoje svetosti.

U ovoj Jubilejskoj godini, Crkva nas poziva da iznova doživimo snagu Božjeg oproštenja i oprosta i radost osobne obnove, što nas osposobljava i potiče da se zauzimamo za dobro pred svim ljudima (usp. Rim 12, 17).

Milosrđe i nada idu ruku pod ruku. Jer onaj tko je doživio Božje milosrđe, ne može biti čovjek bez nade. I tko je iskusio Božje oproštenje i milosrđe, zna kako je velika Božja vjernost, dobrota i nježnost. To iskustvo rađa i njeguje nadu.

2. Nada – otvorena vrata milosrđu

Današnja nas liturgija, u duhu bule pape Franje „Nada ne postiđuje“ kojom se najavljuje Jubilejska godina, podsjeća na jedno duboko iskustvo: „U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako sam ne zna što mu sutra nosi“ (br. 1).

U svijetu punom neizvjesnosti, straha, podjela i boli, ovo naše okupljanje je znak. Znak da nismo odustali od nade. Znak da Crkva ne stoji na mjestu, nego korača. Znak da Bog nije daleko – nego prisutan.

Papa nas poziva da čitamo znakove vremena, ne zatvorenih očiju i srca, nego gledajući i prepoznajući koliko je dobra još uvijek u svijetu, u srcu svakog pojedinca, kako se ne bismo smatrali ophrvani zlom (usp. Isto, br. 7). I zato danas, na poseban način, želimo zahvaliti i dati priznanje svima koji čine dobro – pojedincima, obiteljima, zajednicama, institucijama, onima koji tiho, svakodnevno, bez aplauza, bez medija, bez reflektora, žive evanđelje u svakodnevici.

3. Nada – sidro života

Kršćanska nada nije površni optimizam ni slijepo očekivanje. Ona je, kako nam simbolički tumači sv. Ambrozije, sidro: „Kao što sidro ubačeno u more štiti lađu od odvlačenja i drži je čvrsto na mjestu, tako i nada drži čvrsto i jača vjeru.“

No, znamo, sidro ne zaustavlja oluju, ali nas drži sigurnima usred nje.
A vjetrovi i u naše vrijeme su mnogi, a valovi koje stvaraju visoki i pogubni.

Deklaracija o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (Beskonačno dostojanstvo),  koju je papa Franjo supotpisao na Blagovijest 2024. godine, piše u prvom broju: „Beskonačno dostojanstvo, utemeljeno na samom postojanju, pripada svakoj ljudskoj osobi, i iznad je svih okolnosti i bilo kakve situacije u kojoj se ona nalazi“ (Dignitas infinita, 1). Ovo dostojanstvo u koje je utkana kršćanska nada proizlazi iz Božjeg stvaranja i obnavlja se djelom Kristova poslanja u kojem se ostvaruje otkupljenje ljudske osobe i ljudskog dostojanstva.

Navedena Deklaracija podsjeća nas i upozorava i na teške rane čovječanstva, snažne vjetrove i opasne valove koji prijete ljudskom dostojanstvu i gase nadu života. To su: siromaštvo koje je sramota naše civilizacije; ratovi koji uništavaju nacije, siju mržnju i ranjavaju duše; migranti koji postaju broj, a ne osoba. To su, nadalje: nasilje nad ženama, zloupotrebe djece, abortus, eutanazija, surogat majčinstvo, rodna ideologija, digitalno nasilje. Sve to nisu apstraktni problemi – to su životi, to su osobe, to su sudbine koje vape za pravdom, istinom i nadom.

Ovo suvremeni oblici vrše nasilje nad nadom i nad ljudskim dostojanstvom, te  mijenjaju  civilizaciju u kojoj živimo.

Nismo imuni na ovaj mentalitet. Ovi valovi i vjetrovi i nama prijete. U ovaj nas svijet Bog šalje kako bismo razapeli jedra nade i pustili da nas sila Duha vodi prema pobjedi života.

4. Graditelji nade

Braćo i sestre!

Danas na ovom susretu, s nadom na koju nas potiče i poziva papa Franjo (usp. Isto, br. 8 – 16), gledamo u budućnost i iskreno molimo:

– Neka se nada ostvari kao mir u svijetu i mir u srcu svake osobe, kao prisutnost pravde, razumijevanja, poštovanja. Mir se postiže srcem koje vjeruje u pomirenje. Mir se  gradi djelima. Mi smo pozvani biti mirotvorci – u vlastitom domu, na poslu, u društvu.

– Neka se nada ostvari u želji za prenošenjem života i u odgovornom očinstvu i majčinstvu. Roditelji nisu samo biološke figure – oni su prvi učitelji života, ljubavi i vjere. Svaka majka i otac koji ustrajno i predano žive svoje roditeljsko poslanje – čine dobro, oblikuju budućnost, stvaraju prostor u kojem dijete raste ne samo u sigurnosti, nego u vjeri i ljudskosti.

– Neka se nada rodi u mladima, da ne izgube povjerenje u život. Pružimo im ruke, slušajmo ih, budimo im oslonac. Pratimo ih dobrim primjerom i molimo za njih.

– Neka se nada ostvari u bolesnima i starijima, djedovima i bakama, neka osjete da nisu sami. Činiti dobro znači posjetiti, nazvati, donijeti lijek, moliti za nekoga. Činiti malena djela velikog srca.

– Neka se nada ostvari u siromašnima, onima koji žive u teškim uvjetima. Činiti dobro znači dijeliti, znači biti darežljiv, znači graditi pravednije društvo u kojem dobra nisu samo u rukama nekolicine.

– Neka se nada rodi u osobama s invaliditetom, među migrantima, izbjeglicama, u onima koji traže dom. Činiti dobro znači vidjeti osobu, a ne problem.

5. Poziv na ostvarenje nade

Braćo i sestre!

U svijetu u kojem je lako postati hladan, zatvoren, sebičan – danas nas ovo okupljanje poziva na ono temeljno: da vjerujemo i ljubimo djelima, a ne samo riječima. Da svaki dan našeg života bude odgovor na Božju ljubav.

I zato se možemo danas, i svaki dan iznova, pitati: što sam danas učinio za Boga, moju obitelj, bližnjega, moju Domovinu, ovaj svijet? Ne mislim samo na molitvu, dolazak na misu, izgovorene riječi… nego: što sam učinio konkretno – u ljubavi, u služenju, u dobroti – za Njega, za Boga? Bog je prvi kojem trebamo iskazivati ljubav, a bližnji je onaj po kome se ta ljubav mora ostvariti. Jer ono što činimo drugima, činimo Njemu. Isus nam je to jasno rekao: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40). U ovome je sadržan i naš vječni sud, naše nepropadljivo dobro.

Sv. Majka Tereza iz Kalkute to je jednostavno, ali snažno sažela riječima: „Ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.“

Bog ne traži od nas senzacionalne podvige. Traži srce. Traži svakodnevnu vjernost u malim stvarima. Papa Franjo će više puta reći kako Crkva mora biti poput poljske bolnice nakon bitke (prvi puta izrekao 19. rujna 2013.). Mi smo Crkva – Narod Božji. Svi mi dolazimo iz bitke, one duhovne, obiteljske, osobne, društvene. Zato mi, Crkva, naše župne zajednice kao i civilno društvo, moraju biti mjesto pomoći, liječenja, ozdravljenja… Trebamo pitati drugoga: „Gdje te boli? Kako ti mogu pomoći?“, a sebe: “Jesam li oprostio? Jesam li pomogao? Jesam li bio tu kad je trebalo?“.

To je vjera na djelu. To je nada koja se utjelovila. „Vjera bez djela je mrtva“ (Jk 2, 28), reći će nam sv. Jakov. Dobra djela jesu utjelovljena nada koja ne vodi prema razočaranju. Tu se naša vjera pokazuje stvarnom. Jer „vjera bez djela je jalova“ Jak 2, 20). A dobro koje činimo nije samo moralna obveza – to je naš put srca i radosti, savjesti i slobode, put posvećenja i vječnog spasenja, vječnog života. Čineći dobro se preobražavamo, postajemo sve sličniji našem Stvoritelju. Kroz ljubav postajemo ono zbog čega nam je Bog darovao život, ostvarujemo ono najbitnije na što smo pozvani: biti živa slika Božja.

Papa Benedikt XVI., u enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav), piše: „Na početku kršćanskoga života ne stoji etička odluka ili neka velika ideja, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac” (br. 1).

Učinimo nešto lijepo za Boga – svaki dan. Ne zato da nas drugi vide i hvale, nego zato što nas Bog gleda, zato što time ostvarujemo sebe. I jer u tome pronalazimo radost, mir i istinsku slobodu. Učinimo dobro zato što vjerujemo Isusovim riječima: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mt 10, 42).

6. Hodočašće nade u vjernosti identitetu

Braćo i sestre!

Ove godine, dok obilježavamo i 1100 godina od početka hrvatskoga kraljevstva, želimo se danas sjećati i naših korijena – ne toliko povijesnih, nego duhovnih. U toj dubokoj i bogatoj baštini utkano je ono što nas čini narodom: vjera, kultura, jezik, ali i krv onih koji su položili život za slobodu i dostojanstvo Domovine. U kontekstu Jubilejske godine s geslom “Hodočasnici nade”, kršćansko domoljublje poprima osobitu dubinu – jer nada uključuje i želju za sigurnom budućnošću našeg naroda, za njegovim dobrim i pravednim razvojem. A imamo razloga da budemo zabrinuti.

Kršćansko domoljublje počinje sviješću o vlastitom identitetu i odgovornosti. To je ljubav koja ne isključuje, nego oblikuje. Kardinal bl. Alojzije Stepinac jasno je rekao: „Ljubiti svoj narod ne znači mrziti tuđe, već poštovati ono što je tvoje i ne dopustiti da se ono zgazi“. To je ljubav koja gradi, koja poštuje i ne dopušta da se naše naslijeđe, stečeno mukom i žrtvom, suzama i krvlju, zaboravi ili prezre.

Domovina nam nije darovana besplatno. Prošla je kroz vjekove progona, napada, i na kraju Domovinskog rata – čije se žrtve ne smiju zaboraviti. Ljubav prema Domovini danas nije samo osjećaj, nego i poziv – da budemo dostojni onih koji su je branili.

Spomenimo danas, između ostalih, slugu Božjeg Ivu Mašinu, mladića, mučenika, koji je u vremenu komunizma izgubio život samo zato što nije htio pogaziti vjeru u Boga ni izdati svoje domoljublje. Sluga Božji don Eugen Šutrin, također mučenik iz mržnje prema vjeri, nije htio napustiti svoj rodni zavičaj i sa svojom obitelji otići u Ameriku, jer je želio služiti kao svećenik Božji svome narodu u Domovini. Oni, i mnogi drugi, pokazali su kako vjera u Krista, istinsko bogoljublje i domoljublje, može biti snaga i u najmračnijim trenucima. I zato su oni nama danas poticaj i ohrabrenje da ih nasljedujemo.

U vremenu globalizacije, skrivanja i brisanja kršćanskog identiteta u Europi, diktature relativizma (papa Benedikt XVI.) u kojem pojedinac sebe stavlja kao vrhovnu normu dobra, i diktature ravnodušnosti (papa Franjo) u kojem svatko gleda samo svoj osobni interes, gdje se sve stavlja pod znak upitnika, pa čak i pod izlikom brige i poštivanja tuđeg identiteta i uvjerenja, osobito je važno znati tko smo. Naš identitet nije zastarjeli mit, nego živa poveznica s onim što jesmo i što želimo ostati. Ako izgubimo kršćanski i narodni identitet, osušio nam se korijen, izgubit ćemo i sposobnost da istinski volimo svoju Domovinu. Stablo bez korijena, kao ni sidro bez čvrstog tla, ne može odoljeti ni slabim vjetrovima. Pojedinac i narod bez svijesti o svojim kršćanskim korijenima i bez svog jasnog identiteta pogodno su tlo za mnoge manipulacije svakakvih ideologija i interesa (usp. Papa Franjo, Fratelli tutti, br. 13).

Zato budimo ponosni na naš kršćanski identitet – ne iz prkosa i obijesti, nego iz zahvalnosti – na baštinu koju su nam ostavili naši pređi: vjeru, jezik, kulturu, narodnu svijest. Naša je zadaća danas ustrajati u dobru, prenositi kršćansku istinu i čuvati ono što nas oblikuje i učvršćuje u dostojanstvu djece Božje. Kršćansko domoljublje danas znači moliti, raditi, činiti dobro, žrtvovati se, čuvati i njegovati svoju kulturu i običaje, svjedočiti i odgajati nove naraštaje u ljubavi prema Bogu i svom narodu. Doprinositi svojoj domovini znači živjeti i donositi zakone utemeljene na naravnim i moralnim kršćanskim principima. Kao hodočasnici nade, idemo naprijed, ali ne sami – nego s Kristom. On je naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). Krist je sigurnost nade koja je položena u naša srca i koja  ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

7. Zajedništvo sa svetima

Braćo i sestre!

Sveci su osobe koji su herojski, bez kompromisa, živjeli kreposti vjere, nade i ljubavi. Papa Benedikt XVI. će reći da svece „očima vjere vidimo kako sjaje poput zvijezda pune slave na Božjem svodu” (Homilija, 1. studeni 2006.). Mi i danas ispovijedamo vjeru u „općinstvo svetih“ (Simbol vjere), zajedništvo zemaljske i nebeske Crkve. Znak naše povezanosti s njima i zahvala za duhovnu baštinu koju su nam ostavili i od koje i mi živimo jest i naša današnja procesija ulicama Poluotoka. Procesija će biti znak naše vjere u općinstvo svetih, ali i svjedočanstvo da i mi želimo biti svetima blizu, njih hrabro nasljedovati u našim okolnostima života, biti „hodočasnici nade“ na putu kojim su i oni išli, prema cilju koji su oni postigli. Ova procesija je produžetak ove euharistije: Božji narod u hodu, zemaljska i nebeska Crkva zajedno, s pogledom prema Kristu Uskrslom, u nebo. S nogama smo na zemlji, a srcem u zajedništvu s onima koji su pobijedili zlo dobrotom, koji su puni slave Božje poput zvijezde na nebu.

 Zahvala

Hvala vama, dragi hodočasnici nade. Hvala što ste ovdje. Što ste došli kako bi bili znak jedni drugima, kako bi bili zajednički odgovor na vapaj naše nade.

Nemojmo zaboraviti: graditi bolje društvo nije samo politička i ekonomska misija – to je duhovni poziv. Pozvani smo, svatko, bez iznimke, svatko, graditi društvo u kojem će svaka odluka biti utemeljena na istini evanđelja, dobroti, milosrđu i uzajamnom poštovanju. Želimo biti dio društva koje ne štiti samo interese, nego brani čovjeka i njegovo beskonačno dostojanstvo – svakog čovjeka – od začeća do prirodne smrti.

Sidro je bačeno. Nada je s Kristom uskrsnula. Oluje će doći, ali mi se ne bojimo. Drži nas Kristova nada, a nada s njime ne postiđuje (usp. Rim 5, 5). Kada činimo dobro donosimo mnogo roda (usp. Iv 15, 16). Dobro nikad ne ostaje bez ploda.

Na kraju, neka nas Krist – naša Nada – u ovoj Jubilejskoj godini učvrsti u dobru, utješi u slabosti i ohrabri za djelovanje. Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, Majka naša i Kraljica Hrvata, neka nas zagovara na hodočasničkom putu nade.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

  nadbiskup

Zadar, Forum, 27. travnja 2025.

Foto: I. Grbić