Prijetnje bombom primilo je oko 70 škola u Hrvatskoj, ali svaka provjerena se pokazala lažnom i trenutno traje istraga o tome tko je to mogao poslati, zašto i otkuda. Zasad postoje samo neslužbene informacije, kao ona da su prijetnje stigle sa servera lociranog “negdje u Africi”.

O tome je N1 razgovarao s osnivačem i glavnim urednikom ICT Businessa Draženom Tomićem, koji naglašava da to gdje se navodno nalazi server s kojeg su e-mail poruke stigle nije bitno.

“Taj server može biti hakiran i zato se samo može pretpostaviti da je tamo. Moguće i da je hakiran taj server, a moguće je i da se napadač, ili napadači, služio softverom koji prikazuje lažnu IP adresu. U današnje vrijeme tako nešto se može kupiti na dark webu”, kazao nam je Tomić pa nastavio:

“Dakle, taj server, ako je uistinu negdje u Africi, koristio se samo za slanje tih poruka, ali stvarna lokacija napadača se teško može otkriti, osim ako oni koji stoje iza toga nisu bili nepažljivi.”

Obzirom da su ovakvi napadi u posljednje vrijeme čest slučaj diljem Europske unije, ali i Norveškoj, teško da će napadači ikad biti otkriveni. Primjerice, 23. siječnja slične prijetnje dobile su 292 škole u Mađarskoj. Prije toga su na udaru bile Češka, Slovačka, Bugarska, Norveška, Njemačka, Austrija, Cipar, Grčka, Francuska, Poljska, Španjolska… redom članice NATO saveza. Zato je, kaže Tomić, potrebno raditi na prevenciji.

“Poanta je da se treba zapitati jesmo li kao država spremni za kibernetičke napade. Osobno, to ne mogu odgovoriti jer nemam uvid u sve, ali mogu reći da je općenito jako teško zaštititi se jer nikad ne znaš na koji će se način napad dogoditi i gdje. Oni su vrlo složeni i, naravno, cilj im je napraviti štetu. Kao što je u ovom slučaju šteta u vidu širenja panike i straha, ali nije riječ o sofisticiranom kibernetičkom napadu jer to uopće zapravo nije kibernetički napad. Prijetnje bombom su opasne, no one nisu pronađene. Želim reći, fizički se bombe može tražiti i to je puno lakše nego pronaći tzv. kibernetičku bombu, koja može biti skrivena duži period i onda aktivirana kad nekome zatreba. Upravo zato su potrebne tri stvari – prevencija, edukacija i ulaganje fizičku zaštitu. Škole se moraju zaključavati, moraju imati kamere i mora se znati tko i kad ulazi u njih.”

Zašto prijetnje školama?

“Uvijek su na udaru takve institucije poput škola ili trgovački centri, odnosno manifestacije s velikim brojem ljudi jer je riječ o mjestima gdje je potrebna brza reakcija. Ne može se ne reagirati jer dovoljno je da jednom u nekoliko stotina puta uistinu postoji bomba”, naglasio je Tomić pa izrazio zabrinutost oko poimanja kibernetičke sigurnosti u Hrvatskoj”, naglasio je Tomić pa izrazio zabrinutost oko poimanja kibernetičke sigurnosti u Hrvatskoj:

“Nerijetko će ljudi na radnom mjestu imati javno dostupne lozinke za usluge i platforme koje koriste, što znači da, u teoriji, netko može doći do toga pa slati ovakve prijetnje. Također, zabrinjavajuća je izjava jedne ravnateljice, koja je rekla da e-mail nije vidjela odmah nego naknadno. To znači da ne postoji stručna osoba koja nadgleda mailove u školi.”

Tomić ne može znati sa sigurnošću koji su krajnji motivi odgovornog za prijetnje, ali siguran je da jedan od njih svakako jest širenje panike i straha.

“Ne možemo znati radi li se o islamistima ili netko želi ostaviti takav privid. To moraju napraviti stručnjaci (u Mađarskoj su kroz strukturu rečenica u poruci zaključili da se ne radi o islamistima, op.a.). Ne možemo znati ni jesu li iza prijetnji hakeri koje sponzorira neka država, kao što to znaju činiti Rusija ili Kina. Previše je nepoznanica i zato se mora raditi na kibernetičkoj sigurnosti, potom i fizičkoj sigurnosti i drugoj tehničkoj sigurnosti. Danas fokus treba staviti na sve oblike sigurnosti, ali i edukacije što i kako kada se prijetnja dogodi”, zaključio je Dražen Tomić.