Povodom smrti prof. Ive Livljanića, prvog veleposlanika RH pri Svetoj Stolici rodom s otoka Pašmana iz Zadarske nadbiskupije, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je izraze sućuti obitelji Livljanić, naslovljene na Katarinu i Domagoja Livljanića, djecu prof. Ive Livljanića.

Prenosimo ih u cijelosti:

I otrt će svaku suzu s očiju,
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka,
ni boli više neće biti
(Otk, 21, 4)

Poštovani Katarina i Domagoj Livljanić, poštovana obitelj Livljanić,

S osjećajem ljudskog suosjećanja za zemaljskim gubitkom bliske osobe, Vašeg roditelja, ali u duhu kršćanske vjere u uskrsnuće i život vječni koju je Vaš poštovani otac za svoga života posvjedočio i vjerno živio, primio sam vijest o smrti gospodina Ive Livljanića, istaknutog hrvatskog intelektualca i zauzetog vjernika laika koji je po svom profesionalnom poslanju i djelovanju ostavio vrijedni trag u Zadarskoj nadbiskupiji i u Crkvi u Hrvatskoj.

Svojim cjelokupnim društvenim angažmanom, diplomatskim i humanističkim djelovanjem, samozatajnim i poniznim nastupom u ophođenju s ljudima, gospodin Livljanić pronio je svijetom časno i na ponos žitelja Zadarske nadbiskupije, ime Grada Zadra i ljubljene domovine Hrvatske za koju je u teško vrijeme progona hrvatskih domoljuba, kao uznik bio spreman i trpjeti.

Kao prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, u vremenu uspostave demokratske hrvatske države, u diplomatsku baštinu suverene Hrvatske trajno je ugrađen veliki doprinos poduzetne i angažirane diplomatske aktivnosti gospodina Livljanića koji je dužnost Veleposlanika RH zauzeto i požrtvovno obavljao od 1992. do 1998. godine – dakle, u vremenu ratne agresije na Hrvatsku, kad je hrvatski narod trpio velika materijalna i duhovna stradanja, a Hrvatska se stvarala i branila u domovini i svijetu.

Na toj, pozornici svijeta, u središtu drevne i iskusne Vatikanske diplomacije koju je i gospodin Livljanić opisao „najboljom diplomatskom školom“, Vaš je otac svojim vrsnim profesionalizmom, ali i zanosom, u kojem je duhu, prema vlastitim riječima, smatrao da treba obavljati povjerene zadaće, opravdao povjerenje Hrvatske države u obavljanju te odgovorne i časne službe.

Gospodin Ive Livljanić, čovjek blage naravi i snažne ljubavi prema vrijednostima obitelji, vjere i domovine, prema Hrvatskoj i Katoličkoj Crkvi, u trajni domovinski i crkveni spomen ostavio je dragocjena svjedočanstva o svojim osobnim susretima s papom Ivanom Pavlom II., u kojima je taj sveti Papa darovao našu zemlju i narod dragocjenim riječima i konkretnim činima ljubavi, pažnje, pratnje i osobne blizine, potvrđujući koliko je Ivan Pavao II. volio Hrvatsku; a poznajući povijesne okolnosti razvoja europskog kontinenta, izložio je i svoj papinski autoritet u odluci da Sveta Stolica bude odvažna i hrabra predvodnica u međunarodnom priznanju suverenosti Republike Hrvatske.

Poštovani Katarina i Domagoj, Vama i cijeloj obitelji Livljanić, u osobno ime i u ime zadarskog svećenstva, izričem sućut i kršćansku, molitvenu blizinu s vjerom u Uskrsloga Gospodina Isusa Krista kojemu je i Vaš otac vjerovao, svjedočeći da je Krist jedini Put, Istina i Život koji nam je pripravio mjesto u domu našeg nebeskog Oca.    

Neka Uskrsli Gospodin daruje vječni pokoj plemenitoj duši Vašega oca, a Vama udijeli utjehu i mir, u sigurnosti ponovnog susreta u Vječnosti. Božji blagoslov Vama i Vašoj obitelji, u želji da Vas prate svetopisamske riječi uskrsle vjere i života koji ne umire, a daruje nam ih sâm Bog po svojoj Riječi:

Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima (Rim 14. 7-9).

Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime (1 Sol 4,14).

S izrazima poštovanja,

Mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup