– Bili smo svi mladi kao vi, golobradi, ali to je bio jedan ushit kako mi možemo sve ako smo zajedno. Bili smo sretni što vidimo jedan drugoga, dijelili smo sve. Zajedništvo koje smo njegovali nosi nas kroz ove udruge i danas – rekla je članice Udruge žena u Domovinskom ratu – Zadar Ivana Haberle, koja je skupa s Mladenkom Franković, Klaudijom Pinčić i Dušankom Jović učenicima i djelatnicima Klasične gimnazije Ivana Pavla II. uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje svjedočila o svom iskustvu Domovinskog rata i doprinosu u obrani Domovine.

Imala je 1991. 18 godina i 17. srpnja postala je prognanik u japankama, kratkim hlačama i „majici na špaline. Tako sam otišla iz svoje kuće, to je sve što sam imala. Iščupana iz korijena.“

U progonstvu gledala je žene kako plaču, mladiće koji dolaze u uniformama i već je 1. rujna obukla uniformu Hrvatske vojske.

– Sa 48 kilograma stavila sam na sebe teške vojničke čizme i hlače koje su bile 6 brojeva veće, koje sam 16 puta morala konopom vezati da bi stajale, ali sam mogla dati svoj doprinos. Ta stvarnost vrlo brzo postala je okrutna i sa 18 godina život nije značio ništa. Danas je život sve, vi izlazite, umreženi ste s cijelim svijetom, živite svoje živote. Mi smo tada živjeli jedan za drugoga i davali sve jedan drugome. Taj dio mog doprinosa je nešto što ne bih dala ni za što na svijetu – istaknula je Haberle govoreći kako i u surovoj ratnoj stvarnosti nije nedostajalo smijeha.

– Ne tražimo nikakve zasluge, ne trebamo niti to da nam netko kaže hvala. Mi smo svjesne što smo dale i kako smo svjedočile kad se rađala Hrvatska. A vi, dragi naši mladi, neka vam ta Hrvatska bude u srcu. Branitelji su ljudi koji su bili spremni dati sve i ja sam ponosna što sam bila dio te „ekipe“ – zaključila je Haberle.

Mladenka Franković u ratu je izgubila muža i ostala živa jer je žena. Geler joj je prošao kroz prsa i zaustavio se na dva centimetra od srca, a ona je svoje dirljivo svjedočanstvo zaključila kako „kroz taj rat upoznaš divne, mlade krasne ljude i ljude s obiteljima. Ostala su neraskidiva prijateljstva i ono što je najbitnije: ponos i čast da smo uspjeli obraniti svoju državu.“

Klaudiju Pinčić, koja je bila studentica druge godine, roditelji su htjeli poslati na sigurno u Njemačku, ali je pobjegla kad joj je već bila spremna karta. Priključila se jedinicama HOS-a, prošla kompletnu borbenu obuku te je do veljače 1992. godine bila u Slavoniji, da bi se vratila na zadarsko područje pa sudjelovala u borbama na Kupresu i opet došla na naše bojište.

Dušanka Jović priključila se Hrvatskoj vojsci 1993. jer roditelji to prije nisu željeli, a nakon Oluje u Kninu svoje suborce za jednu je večeru nahranila Čokolinom.

– Slušajući vas, osjećao sam da ste vi naše hrvatske Judite. Majke i žene koje su stale na prvu crtu obrane, koje su nam ostavile nešto zbog čega nesvjesno koji put zaboravljamo biti zahvalni. Riječ je o slobodi, o tome da možemo slobodno ići u školu, da možemo slobodno živjeti u svojim domovima, sa svojim obiteljima. Za vašu žrtvu nije dovoljno dati pljesak – rekao je ravnatelj škole don Ante Sorić nakon dugoga glasnog pljeska kojim su učenici i zaposlenici škole nagradili govornice te zahvalio Udruzi dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Zadarske županije koja je ponovo pomogla školi u organizaciji susreta.

Sorić je istaknuo važnost baštine koju su ostavili branitelji i zahvalnost prema svima koji su dali život za Domovinu.

Na kraju susreta učenici Klasične gimnazije Ivana Pavla II. braniteljicama su glasno uglas rekli: „Hvala!“, a od ponedjeljka 14. studenoga u Školi je u sklopu projekta „Civilizacija ljubavi“ postavljena prigodna izložba ratnih fotografija.