Slovenski imunolog Alojz Ihan dao je veliki intervju za N1 televiziju. Govorio je o munjevitom dolasku delta soja, komplikacijama prilikom cijepljenja, školskim prepirkama i budućem životu s virusom.

Trenutno smo, što se tiče broja zaraženih, u situaciji u kakvoj smo bili u listopadu prošle godine. Gdje ćemo biti u listopadu ove godine?

Postoje faktori koji pogoršavaju situaciju, kao i oni zbog kojih će nam biti lakše. Loše je jer je na našoj trenutnoj polaznoj točki ciljna krivulja vrlo, vrlo visoka, viša od bilo kojeg ranijeg vala. Istina je, međutim, da je delta drugačija, mnogo zaraznija, zato je i moguće da će krivulja biti strmija i viša, ali istovremeno i uža pa će “kriza” trajati kraće vrijeme.

Delta soj virusa ima mutaciju na mjestu vezivanja koja virusu omogućava brz ulazak u stanice. Stoga brzim ulaskom u stanicu virus dobiva vrijeme za dodatno umnožavanje prije nego što se aktiviraju antivirusni obrambeni mehanizmi stanica sluznice. Kao rezultat toga nastaje tisuću puta veća koncentracija virusa u sluznici u odnosu na “originalni”, vuhanski soj virusa.

Ovo je loša vijest za tijek bolesti jer veća količina virusa ranije uzrokuje upalu koja nakon prvog tjedna infekcije može presudno preokrenuti tijek bolesti u tipičnu upalu pluća. Kao rezultat toga, veći dio imunološki “naivnih” ljudi, koji još nisu došli u kontakt s virusom ili nisu cijepljeni, dobije teži oblik bolesti. Ujedno, ovo je loša epidemiološka vijest jer tako visoka koncentracija virusa u sluznici znači da vrlo male aerosolne kapljice sluzi, koje izdišemo već pri normalnom disanju, i zbog svog “bestežinskog” stanja još dugo ostaju lebdjeti u zraku.

Stoga će mjere suzbijanja virusa kod delta soja biti veliko ispitivanje nepoznatog. Razmak i maske, kao što smo ih do sada prakticirali, svakako su bolji ni od čega, ali daleko od toga da se možemo osloniti na postojeće protokole zaštite kod mnogo zaraznijeg virusa. Ventilacija je mjera koja kod delte ima zasigurno još veću težinu nego prije, ali je općenito teže operativno izvodiva zbog naših zima i loše opskrbe odgovarajućim ventilacijskim uređajima.

A dobra strana? Vjerojatno pristup cjepivu?

Cjepiva su uvelike smanjila broj “naivne” populacije koja prvenstveno puni bolnice – dakle, ljudi koji nikada nisu bili u kontaktu s virusom odnosno njegovim komponentama. Na kraju, s takvim zaraznim virusom, koji je gotovo usporediv s vodenim kozicama, morat ćemo zaustaviti virus i epidemiju svojim tijelima, svojim imunološkim sustavom.

I zna se kako možemo osposobiti naš imunološki sustav za borbu protiv dosadnog virusa na najmanje rizičan način – cijepljenjem. Cijepljenima možemo dodati i one koji su preboljeli virus i koji su također zaštićeni od težeg oblika bolesti, a količinu ovog “dodatka” je teže odrediti, radi se samo o procjenama. Također, od ovih je potrebno oduzeti one koji su nakon bolesti bili cijepljeni.

Iako u posljednje vrijeme najviše razgovaramo o verzijama virusa, ne bismo trebali zanemariti širu priču. Ovo je priča o potpuno novom virusu SARS-CoV-2 s kojim se ljudska vrsta prvi put susrela prije godinu i pol i ova uvertira bit će puna neočekivanih iznenađenja i preokreta, sve dok se većina populacije barem jednom ne susretne s virusom.

Tada ćemo doći u novu, stabilniju fazu odnosa između nas i virusa. Gotovo svi ćemo imati dugotrajne memorijske T limfocite protiv virusa, a oni će nas zaštititi od ozbiljnijih bolesti. Čak i ako se budu pojavljivale nove verzije virusa, malo je vjerojatno da memorijski odgovor T limfocita neće dovoljno djelovati protiv starih verzija kako bi se spriječilo teže oboljenje.

To znači da će epidemija, u današnjem smislu riječi, kada strahujemo zbog akutne preopterećenosti bolnica, konačno proći. O virusu i novim verzijama moći ćemo saznati više, što će nas još više neugodno iznenaditi, na primjer nove činjenice o uzroku kroničnih bolesti kod preboljelih. Ali tako veliku zdravstvenu i sveobuhvatnu društvenu krizu, kakvu je izazvala ova dvogodišnja uvertira, više ne očekujem.

Nakon što svi svojim imunološkim sustavom budemo upoznati s virusom, cijepljenjem ili infekcijom, ući ćemo u mnogo mirniju, endemsku fazu odnosa s virusom. Virus će zaraziti nove i nove generacije djece i starijih osoba čija će razina antitijela pasti, ali se neće ozbiljnije razboljeti zbog memorijskih T limfocita. Sve ukazuje na to da ćemo ovaj korak u narednim mjesecima, početno upoznavanje s virusom, završiti jer će se vrlo vjerojatno zaraziti praktički svi koji zarazu još nisu preboljeli i nisu bili cijepljeni.

Dakle, je li pred nama zadnja teška zima?

Vjerojatno da. Naravno, postoje scenariji koji mogu zakomplicirati budućnost ako se, na primjer, virus uspije promijeniti toliko da može potpuno izbjeći imunološki odgovor, što je malo vjerojatno jer je odgovor T stanica izuzetno širok i teško nastane druga verzija virusa koja bi mogla “skriti” sve svoje molekularne mete koje mogu napasti T limfociti.

Trenutno evolucijski virolozi vide najveću mogućnost daljnjeg štetnog razvoja virusa uglavnom u dodatnom povećanju zaraze, iako, s druge strane, mnogi također vjeruju da je delta dostigla gotovo maksimum. Jer vodene kozice su, kao prototip najveće moguće zaraze, samo dva, tri puta zaraznije od delte.

Što se tiče “imunološkog bijega”, evolucijski virolozi također sumnjaju da bi promjena virusa bila moguća u takvoj mjeri da bi se oni koji su bili zaraženi ili cijepljeni počeli razbolijevati tako ozbiljno kao da nikada nisu bili u kontaktu s virusom.

Tu je i treća linija “užasa”, koji opisuje mogućnost promjene virusa na način da se antitijela protiv prethodnih verzija virusa vežu za novu verziju i izazovu ozbiljnu sistemsku upalu – fenomen ADE (Antibody-dependent enhancement). ADE je bio primijećen kod srodnih virusa (SARS, MERS), kao i kod nekih drugih. Može se pojaviti tijekom ponovne zaraze ili nakon cijepljenja, kada postojeća antitijela s virusima stvaraju imunološke komplekse i izazivaju jaku upalu koja bi, za razliku od covida-19, jednako utjecala na ljude svih dobi. Kod covida-19 se, na svu sreću, pokazalo da prisutnosti ADE-a nema. kako nakon cijepljenja tako mi nakon ponovne zaraze.

Naravno, kao što je rečeno, neki nagovještavaju da bi se ADE mogao dogoditi s nekom novom verzijom, na primjer, prema teorijskim modelima, lambda verzija je blizu toga, ali praksa, na svu sreću, pokazuje drugačije.

Kada smo vas prošlog travnja, tijekom prvog vala epidemije, pitali hoće li cijepljenje biti obavezno nakon dolaska cjepiva, bili ste protiv, odnosno mislili ste da to neće biti potrebno. Jeste li od tada promijenili mišljenje o obaveznom cijepljenju, s obzirom na nizak stupanj cijepljenih?

I dalje sam istog mišljenja, ali to je stvar subjektivnog načina razmišljanja, razmišlja li čovjek više kao osobni ili klinički liječnik ili više kao epidemiolog. Epidemiologu je bliža obaveza cijepljenja jer je to u određenom trenutku obično efikasnije. Kao liječniku na osobnoj razini, čini mi se da je naš zadatak obavljen onda kada se ljudima ponudi cjepivo i kada ih upoznaš s tim što donosi odluka o cijepljenu ili necijepljenju.

Mi liječnici, još od Hipokrata, nikada nismo tjerali ljude na liječenje. Naš zadatak je da ljudima opišemo najbolje zdravstvene opcije koje su u datom trenutku moguće i ponudimo im pomoć u njihovoj upotrebi. Pritom se također mora uvažiti da odluke ljudi, po našem mišljenju, mogu biti na njihovu štetu, to je tako. Ali u tom slučaju ljudima moramo i otvoreno reći za što su se odlučili.

Nedavno sam se susreo s nalazima tridesetogodišnje pacijentice koja mi je prije dvije godine došla po savjet o dijagnozi limfoma. Imala je oblik koji je 95 posto potpuno i trajno izlječiv uz šestomjesečnu kemoterapiju. Zato sam joj rekao da ima sreće u nesreći jer postoje i limfomi kod kojih su ti postoci upravo suprotni te da bi trebala otići na liječenje i da će za godinu dana praktički zaboraviti na svoju bolest. Ipak se, unatoč mojim riječima, odlučila za alternativnu dijetalnu terapiju, što ne bi bilo pogrešno da joj to nije bio izgovor kako bi odbila onkološko liječenje.

I sada, nakon dvije godine, umire bez mogućnosti liječenja jer, i da ga želi, njeno tijelo to više ne bi moglo podnijeti. Katastrofa, još se povremeno lošije osjećam kod pomislim da je mlada žena sebi jednom odlukom potpuno nepotrebno okončala život. Ali što sam više mogao učiniti? Upozoriti njenu rodbinu kako bi je “natjerali” na liječenje? Čak i ne smijem, ona je punoljetna i protiv mene bi moglo biti pokrenuto kazneno gonjenje na sudu, ali činjenica je da zbog zaštite njene “slobodne volje” ona svaki trenutak može biti na groblju. Kao liječnik mogu reći svoje mišljenje, ali ljudi odlučuju, a mi liječnici to moramo prihvatiti kao činjenicu.

Ali odluka o cijepljenju ili necijepljenju utječe i na druge i ipak ima šire društvene posljedice od odluke pojedinca da liječi svoj rak…

Naravno, kao liječnik znam da bismo se ove jeseni bez većih poteškoća mogli nositi s epidemijom i imati uglavnom normalan život i bolnice koje normalno rade da smo se u većoj mjeri cijepili. Za dobru kontrolu epidemije nedostaje nam pola milijuna cijepljenih. I za njihovo cijepljenje bismo kao društvo platili 20 milijuna eura. Budući da se tih pola milijuna Slovenaca nije cijepilo, to će nas, osim normalnog života, koštati stotine milijuna eura samo za neposredne troškove dodatnih testiranja, bolovanja i liječenja.

Jesmo li uopće svjesni da kompletno cijepljenje košta manje nego testiranje koje vrijedi samo jedan tjedan?! I onda ljudi tvrde da farmaciju neće podržavati cijepljenjem! Farmacija dobiva deset puta više novca zbog testiranja onih koji se ne žele cijepiti, cijena cjepiva je sitnica u odnosu na troškove nepotrebnog nastavka epidemije. Uz sve dodatne, potpuno nepotrebne, smrti koje će nas katapultirati na vrh zemalja koje nespretno kontroliraju epidemiju covida-19.

Kao liječnik sam ujedno i zbog svog iskustva naučen bez negativnih emocija prihvaćati i iracionalne odluke ljudi. Ipak, odlučili smo tako kako smo odlučili i platit ćemo cijenu manje cijepljenja jer smo to zajedničkom voljom odabrali. Osobno, radije bih dao tristo milijuna za sportske dvorane, ali ako smo umjesto cijepljenja pola milijuna ljudi radije odlučili dodatno platiti testove, bolovanja, liječenje oboljelih od koronavirusa i karantenu, u redu, dio sam ovog društva i još uvijek sam radije ovdje nego u Afganistanu.

Zato i ne razumijem ovaj društveni bijes među grupama koje prema cijepljenju imaju pozitivan ili negativan stav. Svi mi, cijepljeni i necijepljeni, još uvijek smo jedna državna zajednica koja dijeli zajedničku životnu sudbinu u smislu plaćanja cijene epidemije, školovanja, slobode življenja, budućnosti naše djece. Volim raditi svoj posao i kao stručnjak dužan sam o cjepivima reći to čemu već desetljećima učim studente i što je zapisano u mojim i drugim udžbenicima imunologije. Ali, popodne u šetnji sasvim mi je svejedno tko od prolaznika je cijepljen, a tko nije.

Sve internetske fantazijske podjele samo su mjehurići sapuna koji pucaju na kraju dana, a ujutro svi moramo zajedno na posao i u školu i svima zajedno bit će jednako neugodno ako epidemija bude srušila još jednu školsku, studijsku i poslovnu godinu.

Epidemija je pokazala da je strah od cijepljenja mnogo većih razmjera nego što smo do sada mislili. Je li vas to iznenadilo?

Ne znam je li strah ključan. Zbog svoje profesije se već godinama susrećem s anticijepljenjem i u normalnim vremenima činilo mi se to kao neka new age subkultura s karakterističnim izbjegavanjem uzročno-posljedičnog i “daj-dam” društvene logike. 

Zbog ukorijenjenog osjećaja društvene isključenosti u toj subkulturi postoji velika potreba da se poveže s istomišljenicima u zatvorenim krugovima i anticijepljenje je za takve ljude idealna poveznica. Jer su svi nekada bili cijepljeni i mogu se osjećati žrtvom društvenih institucija, osobito medicine, koja na neki način ima najveće ovlasti za neposrednim posezanjem u tijelo pojedinca.

Za čovjeka koji odbacuje društvenu logiku medicina nije pojam vrhunske pomoći koja se mu se pruža u najvećim teškoćama, već pojam vrhunskog nasilja. Što se čovjek više interno distancira od društva, to mu se medicina čini užasnijom i nasilnijom.

I nije čudno što je u ovoj društvenoj krizi, u kojoj su se životi mnogih ljudi okrenuli protiv njihove volje naglavačke, kod brojnih ljudi počeo jačati osjećaj distance i isključenosti iz društva koje autoritarno, u nekim uskim krugovima, određuje neka pravila, čije su žrtve svi oni koji o tim pravilima nisu izrazili svoju volju. Ovo je možda dio priče o tako rasprostranjenoj mobilizaciji protiv cijepljenja. U ranijoj marginalnoj pojavi osobenjaka sve je više ljudi počelo prepoznavati svoje emocije isključenosti iz društva koje nisu imali u normalnim vremenima.

Vjerojatno su ulogu odigrale i društvene mreže?

Društvene mreže, na kojima je cijeli dan bilo ljudi koji su zbog epidemije bili prisiljeni na neaktivnost, sve su to intenzivirale. Facebook i slične mreže inače su fiktivne zajednice jer ti nitko od “prijatelja” u stvarnosti ne bi ni u čemu pomogao kada bi ti bila potrebna prava pomoć, ali naš mozak na ovim mrežama percipira komunikaciju kao prakticiranje stvarne zajednice i s takvom zajednicom se i emocionalno povezujemo i nastojimo joj “pripadati”.

S vremenom mnogima koji pripadaju izmišljenoj zajednici ona psihološki počne značiti više od pripadnosti stvarnoj zajednici, na primjer državi koja nas svojim pravilima i strukturom zapravo povezuje u egzistencijalnu zajednicu, o čijem djelovanju ovisi naš stvarni život. Tako dobijemo ljude kojima pripadnost i herojstvo u izmišljenoj zajednici protivnika cjepiva toliko znači da je više nisu psihološki spremni napustiti i cijepljenjem pomoći svojoj stvarnoj, egzistencijalnoj zajednici, od obitelji do poduzeća i cijele države, kako bismo se riješili epidemije i živjeli normalno.

Pripadnost virtualnoj zajednici počinje im značiti više od stvarnog života i, što se više virtualno angažiraju, to ih njihov virtualni krug više nagrađuje lajkovima i srcima i svim mogućim, nastaje zajednica, organiziraju se grupne akcije. I onda odjednom dobijem desetak prijetećih pisama, pred kojim sudom će mi suditi i u kako dubokom jarku ću završiti pa razmišljam da je opet neki Facebook guru izmislio neku “akciju” kako bi članovi virtualne zajednice mogli uznemireno čekati da vide što će donijeti sljedeći dan.

Kako to prihvaćate? Je li to kod vas redovita pojava? Mnogim liječnicima, koji su se javno opredijelili, to se već dogodilo. Vi redovito nastupate još od početka epidemije.

Epidemijom se frekvencija snažno povećala. Sjećam se da sam prije približno deset godina povremeno već dobivao gomile pisama iz kojih sam zaključivao da su se antivakseri opet sjetili neke “akcije”. U ovih godinu i pol dana ova pojava je postala mnogo izraženija.

Čim se pojaviš u javnosti, zaspe te gomila pisama s izrazima, argumentima i optužbama koji se iznova reproduciraju, jedan copy-paste uvijek istih rečenica i pitanja i pri tome se pošiljateljima čini da time pokazuju da misle svojom glavom.

Još češći su “aktivisti” koji meni i mojim kolegama dnevno šalju razna “upozorenja” i “zahtjeve” isključivo posredovanjem videolinkova na Facebooku, YouTubeu ili na raznim internetskim stranicama koje sami, očigledno, svakodnevno sa zebnjom prate i prilikom svakog “velikog otkrića” osjete potrebu da link proslijede ka što više “zaslijepljenih”.

Čak i neki slovenski kolege liječnici, koje je obuzeo ovaj popularni žanr, kao dokaz svojih dvojbi šalju mi samo još Facebook i videolinkove, nerijetko mi o tome ne napišu ni jedne vlastite rečenice – to se prije covida-19 nikada nije događalo, uvijek smo mi kolege razmjenjivali znanstvene članke i komentare na njih, a ne Facebook linkove koje, usput rečeno, na svom službenom računalu ne mogu ni otvoriti. Imamo dogovor da su društvene mreže stvar slobodnog vremena i nisu za radno mjesto.

Odgovorite li nekad?

Ne. Odgovaram, koliko je moguće, samo ljudima koji zaista imaju poteškoće i osobna pitanja. Prošli vikend sam odgovorio na više od 50 pisama, radilo se o pismima onih koji su u vezi cijepljenja imali realne dileme, koje je zanimalo je li cijepljenje kompatibilno s njihovim zdravstvenim stanjem. Na takve poruke pokušavam odgovoriti, iako ne uspijevam odgovoriti na sve. Ako je to moguće, uvijek odgovorim i na stručna pitanja kolega liječnika.

Na poruke s teorijama zavjere protiv cijepljenja nemam običaj odgovarati, time neka se ljudi zabavljaju na svojim forumima ako imaju vremena. Imam već previše poruka s ozbiljnim molbama za konkretan osobni savjet.

Zbog toga onima koji bi samo željeli raspravljati o tisuću puta prežvakanim teoretskim tvrdnjama protiv cijepljenja ne odgovaram. Na internetu je more sjajnih odgovora na cjelokupnu horor-produkciju covida-19. To je u SAD-u postao poseban žanr koji zapravo nema mnogo veze s medicinom, a ja nisam filmski kritičar.

Ovaj žanr su otkrili manji filmski producenti koji su zapazili da se zbog senzibilizirane publike s vrlo malo ulaganja može napraviti “horor” koji na internetu dobiva veliki broj klikova, a posljedično i odgovarajući financijski uspjeh.

Zato postoje cijele zbirke videoprodukcije ovog žanra, koji odlično zarađuju objavljivanjem videosnimaka sa zastrašujućim covid-19 sadržajima. Ti producenti dodatne financijske donacije dobivaju još i od antivakserskih udruženja koja filmiće reklamiraju na svojim stranicama.

Scenariji su međusobno vrlo slični, spominju svjetsku zavjeru i otrovna cjepiva, ali učinkoviti su kod kupaca u svom segmentu jer sljedbenici ovih snimaka svaki dan očekuju novu, uzbudljivu senzaciju. Slično kao kada smo, tijekom Olimpijskih igara, svi zajedno iščekivali nove spektakularne utakmice i medalje naših sportaša.

Biste li u drugim okolnostima bili drugačiji u odnosu prema cijepljenju? Što nas razlikuje od država kao što su Danska, Malta, Belgija, u kojima imaju izuzetno visoku pokrivenost cijepljenjem?

Možda je osnovni razlog u tome da slovenski osjećaj državnosti još nije dovoljno internaliziran. Mlada smo država i naša zbirka pozitivnih iskustava s postupcima svoje države još je skromna. Imamo prije svega jedinstveno i pozitivno iskustvo osamostaljenja i ulaska u EU, poslije toga je već kraj.

Nažalost, čelnici državnih tvorevina na ovim prostorima u pravilu nisu dolazili pozivajući se na tradiciju i “kontinuitet”, nego njihovim poricanjem i pisanjem nove povijesti. Zbog toga smo u odnosu s engleskim, danskim, švedskim ili francuskim osjećajem državnosti još vrlo labilni i ne vjerujemo da zajedničkom aktivnošću, kao što je cijepljenje, možemo preokrenuti svoju sudbinu.

Kriza i promjena života koja je nastala tijekom epidemije za našu zajednicu su prevelike i ljudi odluke države u tijeku epidemije premalo osjećaju kao nastavak svojih uvjerenja i razmišljanja da bi imali povjerenja u one koji vode epidemiološke mjere. Znači, objektivno se radi o nezrelom osjećaju državnosti nesrazmjerno velikom promjenom života i politici koja očigledno nije imala snage da između Scile i Haribde pronađe plovni put. Pri tome ne tvrdim da bi ga u datim okolnostima itko znao pronaći, to stvarno ne znam.

Mislite li da je još moguće uraditi bilo što za veću procijepljenost?

Po mom mišljenu, najučinkovitije je smireno izvještavanje o broju cijepljenih i necijepljenih u bolnicama. Za redovito predstavljanje ovih podataka smo se dugo zalagali. Najbolje se razumiju podaci o kojima ni nije moguće nadugo i naširoko raspravljati, čiste činjenice kojima su ljudi redovno izloženi.

Očekujem da će se razvojem novog vala epidemije zanimanje za cijepljenje snažno povećati. Postaje očito da se cijepljenje jako isplati. Pitanje je je li za to već malo kasno. Val epidemije koji izaziva delta soj je zbog jake zaraznosti i kratkog inkubacijskog perioda munjevit. Velik broj ljudi zarazi se u relativno kratkom vremenu, tako da vrhunac vala očekujemo uskoro, u roku od jednog mjeseca.

Bolnice će vjerojatno biti na teškom ispitu. Bojim se da će biti i pedijatrijski odjeli, jer će se djeca otvaranjem škola u vrlo kratkom vremenu zaraziti, a s velikim brojem zaraženih će se i situacija s našim kapacitetima dodatno zakomplicirati.

Je li neugodno znati da ćemo otvaranjem škola, uz delta soj, dopustiti masovno obolijevanje mlađe djece? Jer za neke od njih će to imati dugotrajne posljedice. Smatrate li ovo okrutnim?

Da, ponekad imam loš osjećaj. U čarobnom svijetu bismo zamrznuli život na dvije godine, u tom periodu isprobali bismo sva dječja cjepiva, a zatim ponovo pokrenuli život. U realnom svijetu će vjerojatno većina djece biti zaražena. U vezi s akutnim posljedicama bolesti, statistike nisu tako loše kao kod odraslih, zato je ta realnost nekako prihvatljiva za većinu razvijenog svijeta, gdje smo inače vrlo osjetljivi u odnosu na zdravlje djece. O dugoročnim posljedicama virusa, naravno, ne znamo mnogo, nadam se da neće biti nekakvih neugodnih iznenađenja.

Kako gledate na početak školske godine u uvjetima kada veliki dio nastavnika nije cijepljen i kada jedan ravnatelj “junački” dvoji o virusima kao uzročnicima bolesti?

Što se tiče tog ravnatelja, objektivno mi se to ne čini nekom posebno važnom pričom, više je to hrana za naslovnice za nekoliko dana. Na neki način me začudilo jedino to da se netko tko nosi odgovornost za organiziranje nastave, i sam sam trenutno u istoj koži, u ovom trenutku bavi pravilnicima i teorijama o postojanju virusa umjesto konkretnim mjerama protiv zaraze. Pri tome je činjenica da ni meni ni njemu, u slučaju raspada nastavnog procesa zbog bolovanja pedagoga i karantena pravna mišljenja neće nimalo pomoći. Ostat će činjenica da nismo obavili svoj posao.

Vjera ili nevjera u virus je osobna stvar, značajne će biti činjenice u vezi s izvođenjem nastave. Ako nastavnici većinom ne budu cijepljeni, samo jedan od njih unosom virusa u zbornicu može zatvoriti cijelu školu. Isto tako će zaražen učitelj skoro sigurno zaraziti cijeli svoj razred jer pri delti gotovo nije moguće da netko cijeli sat govori u prostoru koji nije prozračen, a da virus ne zarazi većinu u tom prostoru.

Prilikom gledanja snimki iz Prebolda činila mi se paradoksalnom misao da se ljudi koji poriču epidemiju smatraju borcima protiv kapitala. Ako rezimiram Renatu Salecl, što može biti grublje kapitalističko i neoliberalno kao misao da bismo epidemiju, koja je problem zajednice, potisnuli u individualno rješavanje problema? Neka se svatko pobrine za sebe kako najbolje zna, a društvo neka se ponaša kao da epidemija ne postoji.

Vjerujem da bi mnogo ljudi zbog umora od epidemije skoro s olakšanjem prihvatilo društveno ignoriranje epidemije i šutnju o bolesnim i mrtvim susjedima i rođacima. No, cijena za ovakav oblik društvene nesolidarnosti poslije toga se plaća desetljećima, do unuka i praunuka. Balkan je sa svojim ratovima jasan primjer ovih pojava, a ni mi s građanskim ratom i poslijeratnim zločinima nismo daleko.

Sličnom pojavom mi se čine pozivi antivaksera za ispisivanje djece iz javnih škola koje su jedan od temelja javnog dobra. Opet se radi o neodgovornom nasjedanju na individualističku ideologiju da je svako odgovoran za sebe.

Ovdje se spajaju najgrublja logika kapitala i new age poricanje društvenih normi i obaveza. U jednom slučaju čovjeka iz društva izolira i osami kapital, a u drugom subjektivističko poricanje društvene realnosti zbog koje je roditelj svom djetetu spreman uskratiti temeljnu društvenu instituciju koja nas povezuje u zajednicu – obrazovanje.

Koliko je, po vašem mišljenju, opravdano drugačije postupanje s cijepljenima u javnom životu? Necijepljeni neprestano naglašavaju da bi i cijepljene trebalo testirati jer se i oni mogu zaraziti i širiti zarazu.

Za epidemiologa je važno da poštuju činjenicu da netko tko je cijepljen ima između pet i deset puta manju mogućnost za zarazu i daljnji prijenos, znači prema njemu treba drugačije postupati nego prema nekom s većim rizikom prijenosa. Slično je s maskom, ni izdaleka nije stopostotna, ali smanjena vjerojatnost zaraze već za tri ili pet puta epidemiologu je važan podatak.

Iako nemam ništa s epidemiologijom, također dobivam mnogo poruka s pitanjem smatram li ovo razlikovanje poštenim. Epidemiologija nije usmjerena na pravdu, već na učinak na javno zdravlje, na ograničavanje epidemije. Kod cijepljenih je isti učinak moguće postići s blažim mjerama. Zbog toga u različitim sredinama vrijede i različita epidemiološka pravila.

Na institutu imamo pet stranica protokola za sprječavanje unosa zaraza, s detaljnim uputama kako postupati ako smo bili u kontaktu sa zaraženim, a praktički smo svi cijepljeni. Kod rizičnih kontakata moramo se testirati usprkos cijepljenju. Također i u bolnicama, posebno na rizičnim odjelima, na kojima se nalaze teški bolesnici, ništa ne smije biti prepušteno slučaju.

U općoj populaciji je logično da su pravila drugačija. Epidemiološka procjena određuje u kojoj fazi epidemije ima smisla da cijepljene ne testiramo jer ćemo i bez toga na zadovoljavajuć način kontrolirati epidemiju, a kada je zbog ograničavanja zaraze smisleno testirati i cijepljene. Može se također uzeti u obzir i razlikovanje u odnosu na vrijeme koje je proteklo od cijepljenja. U prvim mjesecima nakon cijepljenja razina antitijela je u pravilu vrlo visoka, poslije toga opada, čime se povećava rizik za zarazu.

Nedavno je objavljeno izraelsko istraživanje prema kojemu su oni koji su preboljeli covid-19 bolje zaštićeni od delta soja od cijepljenih koji se nisu zarazili. Štiti li prirodni imunitet nakon preboljene zaraze stvarno bolje od zaštite cjepivom?

Cjepivo stvara višu razinu antitijela od preboljenja zaraze. Istina je da se prilikom zaraze uspostavi šira zaštita T stanica protiv većeg dijela virusa, ne samo proteina. S vremenom, kada poslije cijepljenja razina antitijela počinje opadati, zaštita od težeg obolijevanja nakon preboljene zaraze može se iskazati boljom.

Slovenija trenutno na zalihama ima više od pola milijuna doza mRNA cjepiva. Bi li se za povećanje razine antitijela prije novog vala više ljudi moralo cijepiti trećom dozom?

Najbliži mi je pristup koji su zauzeli Amerikanci, prema kojemu se određuje vremensko ograničenje nakon kojeg svatko ima pravo na pojačanu dozu. Oni su ovo ograničenje odredili, odnosno, za sada najavili, nakon osam mjeseci od druge doze. Naravno, činjenica je da je daleko najkorisnije cijepiti necijepljene, time se ozbiljno utječe na epidemiju. Treća doza je više za veću sigurnost u nekim posebnim okolnostima, značajno ne utječe na ograničavanje epidemije.

Prednost mRNA vakcina trebala bi biti u tome da ih je moguće prilično brzo prilagoditi promjenama virusa. Kada će, s obzirom na slabljenje učinkovitosti cjepiva, doći vrijeme za prvu promjenu “recepta”?

Istina je, mogu se brzo prilagođavati. Nažalost, ne toliko brzo koliko brzo nastaju novi sojevi virusa. U lipnju su u Pfizeru na registraciju dali cjepivo protiv alfa i beta soja, danas ih nema nigdje jer prevladava delta. Neko vrijeme su u Pfizeru govorili da će u studije ući i delta, međutim, mislim da više nisu tako odlučni jer današnja cjepiva protiv delte sasvim dobro djeluju. Delta je primjer virusne mutacije koja je promjenom napravila relativno mali imunološki bijeg.

Naravno, problem novih registracija nije u pripremi izmijenjenog cjepiva, to ne traje više od nekoliko tjedana. Problem je u trajanju regulatornih postupaka za njihovo odobrenje jer svako izmijenjeno cjepivo za sada ima status novog cjepiva. U posljednjih godinu dana se mnogo govori o tome da bi regulatorni organi morali omogućiti brže prilagođavanje mRNA cjepiva tako da svaku malu promjenu na molekuli ne bi razmatrali kao potpuno novi proizvod, već samo kao malu prilagodbu postojećeg. Za sada ništa ne ukazuje na pomake u ovom smjeru. Vjerojatno još uvijek imamo premalo iskustva s raznim mRNA cjepivima. Tek kada na tržištu bude nekoliko različitih cjepiva za neke sojeve virusa i kada sigurnosni profil bude kod svih isti, moći ćemo razmišljati o eventualnim pojednostavljenjima regulatornih postupaka.