Nataša Jokić Begić, redovita profesorica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, opisala je što se dogodilo četiri milijuna građana Republike Hrvatske u godini u kojoj su se na globalnu traumu zbog covida nadovezali potresi.

“Mi smo evoluirali u daleko okrutnijim uvjetima od ovih. Mi imamo mehanizme za othrvati se, ali mi možemo, čak imamo pravo osjećati se slabo”, kazala je Jokić Begić.

Rekla je da je riječ o pitanju mentalne higijene.

“Stres nas tjera na borbu ili na bijeg. Pa, učinimo to onda!”

Kroz cijeli intervju za TNT provlačilo se pitanje što se sve, kada i kako može učiniti za što bolje kompenzirati traumu nakon najnovijeg potresa, koji je u Hrvatskoj obuhvatio područje s više od milijun ljudi. Što da ljudi čine sa svojim strahom?

“Doživjeli smo veliku traumatsku situaciju. To je u tijelu napravilo doslovno kao veliki potres, reakciju borbe ili bijega”, kazala je psihologinja i objasnila tjelesnu pozadinu toga:

“Naša tijela su prepuna hormona stresa koji nas tjera na borbu ili na bijeg. Tu energiju sada treba kanalizirati. Kako ćemo je kanalizirati? Upravo onako kako priroda želi: bori se ili bježi.”

A kako “bori se ili bježi” znači snažnu fizičku reakciju, dodala je što treba logično činiti:

“Ono što treba činiti je hodati, tjelesna aktivnost, uposliti mišiće… Ono što mi činimo kontraintuitivno je da se stavimo pod dekicu i onda se čudimo što se tresemo. Ta trešnja, taj osjećaj tremora, zapravo je oslobađanje energije.”

“Zato je potrebno silno strukturirati dan. Idem se najesti. Idem piti dovoljno vode. Idem pokušati spavati. Ako spavanje ne ide, jer puno se ljudi žali da ne mogu spavati, uzmite nešto.”

Voditeljicu je zanimalo, ako uzme to nešto za spavanje, a dogodi se potres i onda ne odreagira, što onda?

“To su me svi jučer pitali. To je nemoguće. Vaše tijelo osjeti potres. Mislim da se 90 posto ljudi budi sa svakim potresom koji je 3,8 ili 4. Tijelo zna. Nemojte brinuti da ćete ga prespavati. A ako ga i prespavate, to je sasvim u redu”, odgovorila je psihologinja.

“Upozoravali smo da ljudi to neće moći podnijeti”

Na konstataciju da će netko iz Majskih Poljana teško ići zvati telefon za psihološku pomoć, iz niza razloga, praktičnih, ako ne i pitanja predrasuda, psihologinja je komentirala:

“Psihologe i psihijatre je trebalo uključiti već u baratanje krizom što se tiče pandemije. To je apsolutno ogroman propust koji se napravio.”

Rekla je da nije bilo potrebno uključiti ih u rad Stožera, ali da su svakako trebali biti dijelom znanstvenog savjeta Vlade:

“Tamo nema stručnjaka koji se bave ljudima, a mi o ljudima znamo puno.”

Ustvrdila je da su stručnjaci još na početku godine apelirali da se u vođenje društva kroz krizu pandemije uključe i psiholozi i psihijatri, što vlasti nisu čule.

“Govorili smo da dio stanovništva taj strah više neće moći podnijeti”, kazala je, “Mi smo sada već svi iscpljeni.”

Na tako oslabljeno stanovništvo, došao je potres.

“Mi smo zemlja koja je ne tako davno imala rat. Mi znamo što trauma radi ljudima. Ljudima u Banovini trebali smo reći: ‘Kuće će biti obnovljene. Hajdemo sada optimistično gledati.’ Ljudi sami sebi spontano govore: ‘Kuću ćemo obnoviti. Glavno da smo mi živi’”, kazala je uz opasku da one obitelji kojima je netko u potresu smrtno stradao, to nažalost ne mogu reći.

Rekla je da je sada važno hitno angažirati građevinare, postaviti jasna pravila, odrediti brzinu i dinamiku obnove:

“Da se ne ponovi ovo što se dogodilo u Zagrebu, gdje se čekalo mjesecima da se donesu zakoni, gdje je administracija zapela.”

Volonteri? Mase koje su priskočile u pomoć?

“Puni su osjećaja dobrote da tako kažem: ‘Ovo je dobro što radim, sve što radim ima nekog smisla.’ Možda tu ima i euforije. Ali to neće dugo trajati. Tu treba paziti da ne dođe do burnouta, da ne nastupi umor. Par dana se odmaknite, odmorite da dođete sebi, netko će vas zamijeniti”, savjetovala je.

Za predbacivanje volontera jedni drugima kazala je da je posljedica kaosa koji je nastupio, da je također riječ o normalnoj ljudskoj reakciji i da su državne vlasti te koje bi to trebale urediti, koordinirati:

“Na vlastima je da od sebe naprave one ljude kojima ćemo vjerovati u ovim trenucima.”

Rekla je da je njena struka još proljetos poručivala: “Vodite računa o psihičkom zdravlju ljudi.”

“Pandemija nas je zarobila u kuće, a onda nam ih je priroda zdrobila”

“Već tada smo osjetili da oko trećine ljudi imaju neke nevolje”, objasnila je i dodala da je tada, doduše, stanje bilo takvo da je od slučaja do slučaja mogla biti riječ o posljedicama koje su mogle biti i od pandemije, ne samo od potresa.

“Rat nas je pripremio, ali nas je učinio i ranjivima”, objašnjavala je dalje, “Znamo da traumatska situacija povećava rizik od kasnijih trauma.

Ono što nas je rat naučio je, kazal je, kako da preveniramo trajnje posljedice nakon traumatizacije. Primijetila je jednu ironičnu relaciju:

“Pandemija nas je zarobila u kuće, a onda nam je priroda zdrobila te iste kuće. Kao da nam priroda želi nešto poručiti.”

“Naravno da se trebamo nadati boljoj budućnosti. Ne da je to zdravo i normalno, nego je i prirodno da to činimo. Mislim da smo svi (za Novu godinu) primili toliko poruka: ‘Želim ti dosadnu 2021.’ Da nam se barem vrate one brige koje su nas morile, koje, kada ih sad pogledamo, čine nam se kao male, beznačajne brige oko toga kako ćemo, ne znam, s koliko će mi dijete proći u školi. Takve stvari. Sad se čine beznačajne. Tada su se činile velike, naravno”, ilustrirala je stanje danas.

“Zadnjih godinu dana to je doslovno epska priča, epska anksioznost koju doživljavamo”, tako je opisala 2020.

Pandemija, pa potres u ožujku, pa sada katatrofalan potres…:

“To je takav napad na ljudsku psihu da je sasvim normalno da se sada osjećam i na rubu i da imamo doživljaj da nam je dosta svega, da stalno treperimo, da nam je cijelo tijelo na rubu. Sve što sada doživljavamo potpuno je normalno.”

“Vjerujem da ćemo zadržati entuzijazam pomaganja unesrećenima”

“Imamo stalno sjećanje na to da smo vidjeli da je smrt tu, da smo krhki, da je moguće da u sekundi nestanemo. Kroz nekoliko dana to će se polako početi smirivati, ako se ponovno ne dogodi”, objašnjavala je, misleći na potres, “A nadamo se da se neće ponovno dogoditi. I polako ćemo pojam smrti početi gurati negdje tako da ga ne vidimo, da ga povremeno zaboravimo. To će dati osjećaj psihičkog mira, polako ćemo se smiriti. Kao što se sada Zemljina kora smiruje, tako se i tijelo sada smiruje.”

Rekla je da tu silnu energiju uslijed stresa koja se u nama nakupila posljednjih dana, sada treba kanalizirati:

“Građani Hrvatske odmah su pokazali koliko brinu o njima (stradalima), koliko im je stalo da im bude dobro. Ja vjerujem da ćemo zadržati taj entuzijazam da im se pomaže.”

“Život je patnja, život je tegoba i borba. To je također nešto što nas je 2020. naučila… Patnja nije raspoređena jednako. Iako će se svi ljudi na svijetu susresti s nekim tegobama i velikim životnim tragedijama, ali na Banovini imamo situaciju da se u siromašnom kraju dogodi ovako nešto”, kazala je dalje.

Rekla je da se na terenu sada tek zadovoljavaju elementarne životne potrebe, da trenutak za psihološku moć još nije došao, ali da će doći vrlo brzo:

“To će biti za pet ili deset dana i psiholozi i psihijatri se organiziraju već kako bi počeli pružati pomoć. Ono što mi imamo, Hrvatska psihološka komora je organizirala već niz telefona… Slobodono zovite, to su telefoni posebno za ovu situaciju.”

Rekla je da ih na te telefone zbog pomoći uslijed straha, tjeskobe, depresije građani zovu stalno i da se ne sjeća da je ikada bilo toliko poziva kao posljednja tri dana.

“Slobodno zovite”, apelirala je više puta i posebno istaknula zdravstvene radnike kojima je psihološka pomoć u prosjeku najpotrebnija.