Kako su crkveni mučenici sv. Anastazija (Stošija) i sv. Krizogon (Krševan) dospjeli u Zadar i kada se počinje širiti njihov kult, temeljna su pitanja na koja odgovor u svojoj knjizi “Hagiografija i rani kult sv. Anastazije i sv. Krizogona u Zadru“ daje doc. dr. sc. Trpimir Vedriš, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Knjigu su sinoć na Sveučilištu u Zadru, u nazočnosti zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića, rektorice prof. dr. sc. Dijane Vican, prorektora i drugih gostiju, predstavili prof. dr. sc. Mladen Ančić, doc. dr. sc. Ivan Basić i doc. dr. sc. Zdenko Dundović.

Knjiga o dvoje zadarskih zaštitnika, koji su duboko utkani u zadarsku povijest, baca novo svjetlo na povijest kulta od najranijih vremena do danas. Koliko su oni bili značajni na počecima kršćanstva govori da je Krizogon bio na prikazima 12 apostola i 12 prvih svetaca, dok je Anastazija bila u društvu prvih sedam kršćanskih mučenica.

– Srednji vijek se ne može razumjeti bez razumijevanja uloge svetaca u tadašnjem društvenom životu. Oni su u njemu aktivno sudjelovali, bilo preko svojih zemnih ostataka, bilo kroz pripovijesti koje su ih smještale u društveni kontekst. U ovoj knjizi Vedriš povijesne tekstove smješta u kontekst unutar kojeg su nastali, u društvo koje ih je preradilo u skladu s vrijednostima i običajima te sredine te mu dodali elemente koji zrcale stvarnost tog svijeta, istaknuo je dr. Ančić.

U prvom dijelu knjige, povijesnom pregledu najranijeg kulta ranokršćanskih mučenika sv. Anastazije i Sv. Krizogona, autor navodi povijesne okolnosti koje su nastale nakon gašenja Akvileje i Sirmiuma kao gradskih središta u Rimskom carstvu, a posvetio se i pitanju postojanja dviju Anastazija, jedne u Rimu i druge u Carigradu. Zadarske legende o prijenosu relikvija dosta su nepouzdane jer su sačuvane u dosta mladim rukopisima, a i oni su citirali izvornike nastale nekoliko stoljeća nakon samih događaja.

– Problematici kulta ovih dvoje svetaca do sada se prilazilo isključivo kroz crkvenu povijest. Vedriš je ujedinio sve poznate datosti na povijesnoj, geografskoj, crkvenoj, političkoj i tekstualnoj razini, što je urodilo vrijednim prikazom o širenju kulta dvoje svetaca,, istaknuo je dr. Dundović.

Urednik knjige doc. dr. sc. Ivan Basić prikazao je njezin drugi i treći dio, koji obrađuju zadarski odraz „univerzalne hagiografije” dvoje mučenika te „mjesnu hagiografiju” – zadarske legende o prijenosu.

Posebno je važan izvor Codex Filippi, koji se do 18. stoljeća nalazio u samostanu sv. Krševana, da bi u vrijeme Drugog svjetskog rata nestao i ponovno bio otkriven u londonskom antikvarijatu 1997.godine, odakle ga je otkupila i samostanu benediktinki vratila Flora Turner-Vučetić.

Zadar kao glavni grad bizantske Dalmacije nije imao vlastitih mučenika, relikvija i kultova, pa tako ni legendi koje bi se mogle razviti, te je bio “prisiljen” uvesti svece, odnosno njihove kultove. Počeci kulta sv. Krševana ne sežu prije sedmog, a sv. Stošije prije devetog stoljeća. Vedriš je propitao i odbacio mogućnost dokazivanja, na temelju postojećih izvora, da bi kult sv. Stošije stigao iz Akvileje već u 5. stoljeću ili u 6. iz Ravenne.

– Najstariji rukopisi o legendi sv. Stošije potječu iz 17. stoljeća, ali je pratekst te legende star i seže možda i u rano srednjovjekovlje. Darivanje i svečano primanje relikvija nosilo je u srednjem vijeku jasnu političku poruku, kojom su se potvrđivali politički savezi i izražavala supremacija onih koji mogu darovati relikvije, naspram onih koji ih primaju. Tradicionalni je narativ da je u previranjima između Bizanta i Franačke Zadar pristao uz Bizant, zbog čega Nikefor I. zove Donata u Carigrad i predaje mu relikvije svete Stošije. Zbog toga se prijenos datira u 807. godinu, u vrijeme tzv. jadranske krize, koja je završila Ahenskim sporazumom, ističe dr. Basić.

U sačuvanoj zadarskoj hagiografiji nema velikih razlika u odnosu na rimsku, a dva detalja kod Konstantina Porfirogeneta, koji tvrdi da je ona kći rimskog cara Eustahija, nepoznatog u povijesti, te drugi gdje se inzistira na njezinom atributu djevice, neobična su i pokazuju da je u srednjem vijeku vjerojatno postojala neka “zadarska” hagiografija Anastazije, drugačija od svih poznatih.

Što se tiče sv. Krševana, pogubljenog za vrijeme Dioklecijanovog progona početkom 4. stoljeća, znanje je mnogo . Postoje četiri tradicije – jedna je da su relikvije donesene iz Akvileje 649. godine, prema drugoj biskup Donat donio ih je 806. godine zajedno s relikvijama sv. Stošije, prema trećoj iz Codexa Filippi pronađene su u gradskoj okolici, a prema četvrtoj 1156. u samom Zadru. Prema verziji u kojoj se spominje Iadera Betula (Stari Zadar), Zadranka je berući zelje na starom groblju pronašla njegov grob, nakon čega je tijelo preneseno u Zadar, gdje je činio čudesa. Jedna mu je ruka tada otkinuta i odnesena u neutvrđenu zemlju Mara (moguće Moravsku regiju ili Podunavlje uz Srijemsku Mitrovicu). Vjerojatno je ipak da se radi o lokalitetu Obrovac, koji se nalazio ili na području današnjih Kolovara ili Sukošana, gdje mu je sagrađena i crkva. U svakom slučaju, u 10. stoljeću njegov je kult već bio etabliran, jer se spominje u oporuci zadarskoga priora Andrije iz 918. godine, djelu “De administrando imperio” Konstantina Porfirogeneta i u jednoj darovnici iz tog vremena.

Vedriš je rekao kako je ova knjiga dio onoga što bi htio postići, a to su još dvije knjige koje bi obradile izvore te razradile procvat kulta nakon 13. stoljeća.

– Sveci su zaista među najvažnijim nositeljima identiteta jedne zajednice. Kad sam vidio mnoštvo koje je dočekalo generala Gotovinu u Zadru pomislio sam kako je tu malo osoba koje imaju srednjovjekovno porijeklo iz Zadra, ali ga s njim povezuju institucije Crkve i sve ono što je oblikovalo identitet grada, zaključio je Vedriš.