Connect with us

Svijet

Zuckerbergov bivši partner: “Facebook je postao čudovište, razbijte ga”

Objavljeno

-

Posljednji put Marka Zuckerberga vidio sam u ljeto 2017. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je izbio skandal s Cambridge Analyticom. Sastali smo se u Facebookovom uredu u Menlo Parku u Kaliforniji i odvezli do njegove kuće u mirnoj četvrti. Proveli smo sat ili dva zajedno dok je njegova kćerkica kružila oko nas. Ponajviše smo razgovarali o politici, malo o Facebooku, a ponešto o obiteljima. Kad se približio smiraj dana, morao sam poći. Zagrlio sam njegovu suprugu Priscillu i pozdravio se s Markom, za The New York Times piše Chris Hughes, suosnivač Facebooka.

Od tada su Markova osobna reputacija i Facebookova reputacija potonule. Facebookove pogreške, loše prakse u zaštiti privatnosti, koje su podatke o desecima milijuna korisnika predale u ruke konzultantskim kompanijama, mlitav odgovor na ruske agente, nasilna retorika i lažne vijesti, te neograničeni poriv da zaokupi još više našeg vremena i pažnje, dominiraju naslovnicama. Prošlo je 15 godina otkako sam sudjelovao u osnivanju Facebooka na Harvardu. Deset godina je prošlo otkako ne radim u Facebooku, ali osjećam ljutnju i odgovornost.

Problematična neograničena moć

Mark je i dalje ista osoba koju sam gledao kako grli svoje roditelje dok su odlazili iz dnevnog boravka našeg studentskog doma na početku druge godine studija. On je ista ona osoba koja je odugovlačila studiranje, zaljubila se u svoju buduću suprugu dok su čekali u redu za WC na partyju te spavala na madracu na podu malog stana godinama nakon što si je mogla priuštiti mnogo više. Drugim riječima, on je čovjek. No upravo je njegova čovječnost ono što njegovu neograničenu moć čini tako problematičnom.

Markov utjecaj je zapanjujući, daleko veći od bilo koga drugog u privatnom sektoru ili vladi. On kontrolira tri ključne komunikacijske platforme, Facebook, Instagram i WhatsApp, koje svakodnevno koriste milijarde ljudi. Facebookov upravni odbor djeluje više kao savjetodavno nego nadzorno tijelo, zato što Mark drži 60 posto dionica s pravom glasa. Mark može sam odlučiti kako će Facebookov algoritam biti podešen i što će ljudi vidjeti na svojim feedovima, koje će postavke privatnosti koristiti, pa čak i koje će poruke biti isporučene. On postavlja pravila za razlikovanje nasilnog i huškačkog govora od običnog uvredljivog, a može odlučiti i izbaciti konkurenta iz igre tako što će ga kupiti, blokirati ili kopirati.

Mark je dobra i draga osoba. Međutim, ljutit sam što ga je njegov fokus na rast nagnao da žrtvuje sigurnost i pristojnost za klikove. Razočaran sam u sebe i prvobitnu ekipu iz Facebooka što nismo više razmišljali o tome kako news feed može promijeniti našu kulturu, utjecati na izbore i ojačati nacionalističke vođe. Zabrinut sam i zbog toga što se Mark okružio ljudima koji osnažuju njegove stavove umjesto da ih preispituju.

Vlasti su se predugo divile rastu Facebooka

Vlada mora Marka smatrati odgovornim. Predugo su se zakonodavci divili Facebookovu rastu i previdjeli su njegovu odgovornost da Amerikancima osigura zaštitu, a tržištima da budu kompetitivna. Svakog dana se može očekivati da će Savezni odbor za trgovinu (Federal Trade Commission) odrediti Facebooku kaznu od pet milijardi dolara. Ali to nije dovoljno, kao što nije dovoljna Facebooka ponuda da imenuje nekakvog “cara privatnosti”. Nakon Markova svjedočenja u Kongresu prošle godine trebalo ga je pozvati da zaista prizna svoje pogreške. Umjesto toga, kongresnici koji su ga ispitivali ismijavani su kao prestari i nesposobni razumjeti kako tehnologija funkcionira. To je dojam koji je Mark želio izazvati kod Amerikanaca jer je to značilo da će se malo toga promijeniti.

Vrijeme je da se Facebook ukine.

Već imamo alate potrebne za provjeru Facebookove dominacije, samo smo ih zaboravili. Amerika je izgrađena na ideji da se moć ne smije koncentrirati u jednoj osobi, zato što smo svi grešni. Zato su utemeljitelji stvorili sustav provjera i ravnoteža. Nisu morali predvidjeti uspon Facebooka kako bi shvatili prijetnju goleme kompanije za demokraciju. Jefferson i Madison bili su gorljivi poklonici Adama Smitha, koji je vjerovao da monopoli sprečavaju konkurenciju koja potiče inovacije i vodi prema gospodarskom napretku.

Problem s monopolom

Stoljeće kasnije, u odgovoru na uspon naftnih, željezničkih i bankarskih koncerna, republikanski zastupnik iz Ohija John Sherman u Kongresu je rekao: “Ako ne želimo tolerirati kralja kao političkog moćnika, onda ne bismo trebati tolerirati ni kralja u proizvodnji, transportu i prodaji bilo kojeg životno važnog proizvoda. Ako se ne želimo podrediti caru, ne bismo se trebali podrediti ni trgovačkom autokratu koji ima moć da spriječi konkurenciju i fiksira cijene roba.” Zato je Shermanovim zakonom iz 1890. godine zabranjen monopol.

Ministarstvo pravde razbilo je monopole Standard Oila i At&T-ja. Mnogima je danas teško zamisliti da će vlada učiniti bilo što dobro, a kamoli razbiti kompaniju poput Facebooka. I to nije slučajno. Počevši od sedamdesetih godina, mala skupina posvećenih ekonomista, pravnika i zakonodavaca posijala je sjeme našeg cinizma. U sljedećih 40 godina oni su financirali mrežu think tank skupina, izdanja, socijalnih klubova, akademskih centara i medija kako bi nadolazeće generacije naučili da privatni interesi trebaju biti ispred javnih. Njihova je ideja bila jednostavna: “Slobodna tržišta su dinamična i produktivna, dok je vlada birokratska i neučinkovita.”

Do sredine osamdesetih uglavnom su uspjeli potisnuti antimonopolske propise. Ta je promjena dovela do toga da se u posljednjih 20 godina u više od 75 posto američkih industrijskih sektora, od zrakoplovnog do farmaceutskog, dogodila koncentracija, odnosno okrupnjavanje, pa se prosječna veličina kompanija utrostručila. Rezultati toga bili su oseka poduzetništva, usporen rast produktivnosti, više cijene i manje izbora za potrošače.

Nema tržišne odgovornosti za Facebook

Isto se dogodilo u društvenim medijima i digitalnim komunikacijama. Zbog Facebookove dominacije društvenim mrežama, ne postoji tržišna odgovornost. To znači da se svaki put kad Facebook nešto zabrlja ponavlja isti obrazac: prvo ogorčenje, potom razočaranje i na kraju rezignacija.

Od naših najranijih dana Mark je koristio riječ “dominacija” kako bi opisao naše ambicije, bez imalo ironije ili poniznosti. Tada smo se nosili s nizom društvenih mreža, poput MySpacea, Friendstera, Twittera, Tumblra, LiveJournala i drugih. Njihova pritisak i želja da ih pobijedimo donijeli su inovacije i funkcije po kojima je Facebook postao prepoznatljiv. Upravo je taj poriv za natjecanjem naveo Marka da s godinama kupi desetke drugih kompanija, među kojima su bili Instagram 2012. i WhatsApp 2014. U tim potezima, smatram, nije bilo ništa neetično ili sumnjivo.

Sjećam se kako je jedne noći, dok smo se zajedno vozili kući, Mark priznao da osjeća golem pritisak. “Sad kad zapošljavamo toliko ljudi, ne smijemo ne uspjeti”, rekao je. Imali smo tada 50 zaposlenih, čije su obitelji ovisile o Facebooku. Zagledao sam se kroz prozor i pomislio: “Ovo nikad neće prestati. Što budemo veći, to ćemo morati napornije raditi kako bismo nastavili rasti.”

Monopol koji briše konkurenciju

Nešto više od 10 godina kasnije, Facebook vrijedi oko 500 milijardi dolara i, prema mojoj procjeni, drži više od 80 posto svih prihoda od društvenih mreža. Radi se o monopolu koji briše konkurenciju iz kategorije društvenih mreža te objašnjava zašto je čak i tijekom 2018. godine, takozvane “annus horribilis”, Facebookova zarada po dionici porasla nevjerojatnih 40 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Čak i kad bi ljudi htjeli napustiti Facebook, nemaju nikakvu smislenu alternativu. Čak ni nakon skandala s Cambridge Analyticom, korisnici nisu masovno napustili kompanijske platforme. Uostalom, gdje su mogli otići? Facebookova dominacija nije slučajnost. Kompanijska je strategija bila da se svakog konkurenta pobijedi pred očima javnosti, a regulatori su to svaki put prešutno odobrili. U jednom od rijetkih pokušaja da se obuzda kompaniju FTC je 2011. naložio Facebooku da ne smije dijeliti ikakve privatne informacije o korisnicima osim informacija na čije su otkrivanje pristali. Facebook se na to uglavnom oglušio.

FTC-jeva je najveća pogreška bila što je Facebooku odobrio preuzimanje Instagrama i WhatsAppa. Godine 2012. novije platforme su bile bolje prilagođene za pametne mobitele, u čemu je Facebook zaostajao. Mark ih je kupio, a FTC je to odobrio. Ni Instagram ni WhatsApp nisu bili posebno profitabilni, ali bili su izuzetno popularni. Tako je Facebook zadržao dominaciju u mrežnim fotografijama i mobilnim porukama u realnom vremenu.

Kako je Facebook pokopao Vine

Kad nije išlo drukčije, Facebook je svoju monopolsku poziciju iskoristio kako bi izbacio konkurenciju s tržišta ili kopirao njihovu tehnologiju. Twitter je 2012. predstavio svoju video mrežu Vine. Istog dana Facebook je Vineu spriječio pristup alatu koji njegovim korisnicima omogućava da traže svoje prijatelje na Facebooku dok su na novoj mreži. Vine je četiri godine kasnije nestao.

Snapchat je bio drukčija prijetnja. Snapchatova mogućnost slanja poruka koje potom nestaju bila je privlačna alternativa Facebooku i Instagramu. S obzirom na to da Snapchat nije bio povezan s Facebookovim sustavima, nije bilo načina da ga se blokira i isključi. Zato ga je Facebook jednostavno kopirao. Prema časopisu Wired, na temelju Markovih rečenica jedan od neformalnih slogana u Facebooku glasi: “Ne treba biti toliko ponosan da ne bi kopirao.”

Kao rezultat toga, nijedan konkurent ne može prikupiti dovoljno novca da bi izazvao Facebook. Investitori su svjesni da čim se neka kompanija pojavi na tržištu Facebook može kopirati njena rješenja, blokirati njene sustave ili je kupiti za relativno skroman iznos. Upravo zbog toga, unatoč gospodarskoj ekspanziji i sve većem interesu za tehnološke inovacije i startupove, od 2011. godine nije pokrenuta nijedna veća društvena mreža.

Zuckerberg je stvorio čudovište

Isto se događa i u drugim tehnološkim područjima kojima dominira jedna kompanija, poput pretraživanja interneta (Google) i e-trgovine (Amazon). Istodobno, inovacije cvjetaju tamo gdje nema monopola, u radnoj produktivnosti (Slack, Trello, Asana), urbanom prijevozu (Lyft, Uber, Lime, Bird) i razmjeni kriptovalute (Ripple, Coinbase, Circle).

Ne krivim Marka zbog njegove želje za dominacijom. Pokazao je vrline koje ima svaki talentirani poduzetnik, ali stvorio je čudovište koje istiskuje poduzetništvo i ograničava potrošačima izbor. Na našoj je vladi da osigura kako se to više nikad ne bi dogodilo.

Facebookov poslovni model kreiran je na zaokupljanju što je moguće više pažnje kako bi se korisnike potaknulo da dijele više informacija o tome tko su i što žele biti. Facebook je besplatan, ali ga plaćamo našim podacima i našom pažnjom, a to nije jeftino. Prosječni Facebookov korisnik na platformi provodi oko sat vremena dnevno i kreira goleme količine podataka. Ne samo lajkova nego i podataka o vremenu provedenom na nekom videu, što Facebook koristi kako bi poboljšao svoje ciljano oglašavanje.

Algoritmi koje ne razumiju ni zaposlenici Facebooka

Živahno tržište koje je nagnalo Facebook i ostale društvene mreže da se natječu kako bi stvorili bolje proizvode gotovo je nestalo. To znači da je manja vjerojatnost pojave startupova koji će razviti zdravije, manje iskorištavajuće platforme. To također znači i manju odgovornost za pitanja privatnosti. Prošlog mjeseca Facebook je pokušao sakriti vijest da je desetke milijuna korisničkih lozinki spremio u običnom tekstualnom formatu, dostupno tisućama svojih zaposlenika. Sama konkurencija ne jamči zaštitu privatnosti i potrebna je regulativa kako bi se osigurala odgovornost, ali Facebookova pozicija na tržištu jamči da korisnici ne mogu prosvjedovati prelaskom na alternativne platforme.

Facebookovi inženjeri pišu algoritme koji odabiru komentare ili iskustva za prikazivanje na news feedovima prijatelja i članova obitelji. Ova su pravila toliko složena da ih ni mnogi Facebookovi zaposlenici ne razumiju. U 2014. godini pravila su favorizirala naslove koji izazivaju znatiželju, odnosno clickbaitove. U 2016. omogućili su širenje marginalnih političkih stavova i lažnih vijesti, što je ruskim agentima olakšalo manipulaciju američkog biračkog tijela. U siječnju 2018. Mark je najavio da će algoritmi preferirati sadržaje prijatelja i obitelji te vijesti iz “pouzdanih” izvora, što su njegovi inženjeri, na iznenađenje mnogih, protumačili kao poticaj za bilo što iz kategorije “politika, crna kronika, tragedije”.

Facebook je na kritike odgovorio zapošljavanjem tisuća vanjskih suradnika, koji su zaduženi da provode pravila što ih određuju Mark i viši menadžment. Nakon nekoliko tjedana obuke ti suradnici određuju što se može nazvati govorom mržnje, koje su fotografije erotske, a koje jednostavno umjetničke, i koji live stream je previše nasilan.

Zuckerberg je svjestan da je Facebook previše moćan

Mark je inzistirao na tome da je Facebook samo neutralna platforma na kojoj ljudi komuniciraju ono što žele. Sad je shvatio da je Facebook i platforma i izdavač te da neizbježno donosi odluke o vrijednostima. Čak su i kompanijski odvjetnici na sudovima tvrdili da je Facebook izdavač i da zbog toga ima pravo na zaštitu u smislu Prvog amandmana Ustava SAD-a.

Mark je svjestan da je Facebook previše moćan i provodi dvostruku strategiju da tu moć ublaži. Usmjerio je Facebookov fokus na poticanje privatnih, šifriranih poruka koje Facebookovi zaposlenici ne mogu vidjeti, a kamoli kontrolirati. Drugo, nada se prijateljskom nadzoru regulatora. Prošle je godine predložio osnivanje neovisne komisije koja bi donosila složene odluke o moderiranju društvenih mreža. To bi omogućilo neovisnu provjeru, tvrdi Mark, a Facebookovi bi se korisnici mogli žaliti na odluku. Odluke komisije, međutim, ne bi imale zakonsku snagu jer bi kompanije u sustav ulazile dobrovoljno.

Ne vjerujem da su ovi prijedlozi bili u lošoj namjeri, ali mislim da se radi o pokušaju amortiziranja zahtjeva da regulatori razbiju kompaniju. Facebook se ne boji novih propisa, Facebook se boji antimonopolskog postupka i one vrste odgovornosti koju bi nametnula prava vlast. Vlada nije neka vanjska sila koja se miješa u organsko tržište, nego sila koja omogućava da dinamično i pošteno tržište uopće postoji. To bi trebalo vrijediti podjednako za farmaceutsku industriju i za društvene mreže.

U ljeto 2006. godine Yahoo nam je ponudio milijardu dolara za Facebook. Očajnički sam želio da Mark pristane jer bi me čak i moj mali udio u kompaniji učinio multimilijunašem. Za 22-godišnjaka sa stipendijom iz malog mjesta u Sjevernoj Karolini taj iznos bio je nezamisliv. Gotovo svaka druga osoba u kompaniji razmišljala je na isti način.

Tabu tema

Bio je tabu govoriti o tome otvoreno, ali kad sam ugrabio priliku pitao sam Marka što misli o ponudi Yahooa. Slegnuo je ramenima i rekao: “Nisam siguran želim li raditi za Terryja Semela (tadašnjeg izvršnog direktora Yahooa).” Mark zapravo nikad nije imao šefa i bio je potpuno nezainteresiran za ponudu. Ni meni se to nije sviđalo, ali u bilo koje doba pristao bih na šefa kad bi mi to donijelo milijune dolara. Markov poriv bio je nemjerljivo jači. Mark možda nikad neće imati šefa, ali trebalo bi kontrolirati njegovu moć. Američka vlada mora razbiti monopol Facebooka i nagnati kompaniju da bude više odgovorna prema američkom narodu.

Facebook treba podijeliti na nekoliko kompanija. FTC treba primijeniti antimonopolske zakone i poništiti preuzimanje Instagrama i WhatsAppa i na nekoliko godina zabraniti nova preuzimanja. FTC je u startu trebao blokirati ta preuzimanja, ali još nije kasno. Postoje presedani koji omogućavaju takvu akciju. Facebooku bi trebalo dati kratak rok da se povuče iz Instagrama i WhatsAppa te bi tako nastale tri odvojene kompanije. Facebookovi bi dioničari isprva zadržali dionice novih kompanija, ali bi Mark i ostali direktori morali vratiti dionice koje im omogućavaju upravljanje.

Donedavno su Instagram i WhatsApp funkcionirali kao zasebne platforme unutar matične kompanije, ali Facebook ubrzano radi na integraciji, što bi FTC-ju otežalo razdvajanje. Neki su zabrinuti da bi razbijanje Facebooka ili drugih američkih tehnoloških kompanija moglo predstavljati problem za nacionalnu sigurnost. Budući da razvoj umjetne inteligencije zahtijeva goleme količine podataka i računalne snage, samo velike kompanije poput Facebooka, Googlea i Amazona mogu si priuštiti takve investicije. Pritom se još smatra da će nas Kinezi prestići ako usitnimo američke kompanije.

Facebook bi ostao profitabilan i nakon razbijanja

Iako su utemeljene, ove tvrdnje ne opravdavaju nedjelovanje. Čak i nakon razbijanja Facebook bi ostao dovoljno profitabilan da može investirati u nove tehnologije. Čak i ako bi nas Kinezi prestigli, naša vlada može investirati u razvoj ili provoditi trgovinske taktike, kao što ih sada provodi kako bi se nosila s kineskom 5G tehnologijom.

Troškovi razbijanja Facebooka bili bi za vladu gotovo nepostojeći, a mnogi bi ekonomski profitirali. Čak bi i Facebookovi dioničari profitirali, kao što se obično događa u godinama kad se kompanije razdvajaju. Vrijednost kompanija proizašlih iz Standard Oila udvostručila se u godini nakon razbijanja i upeterostručila u sljedećih nekoliko godina.

Najveći dobitnik bio bi američki narod. Zamislite konkurentno tržište na kojem biste mogli birati između mreže koja nudi visoke standarde privatnosti, druge koja naplaćuje pristup, ali ima malo oglasa, i treće koja omogućava korisnicima da uređuju feed prema svojim željama. Trenutačno nitko ne zna što bi Facebookovi konkurenti mogli ponuditi da se razlikuju od njega. I upravo u tome i jest stvar.

Hoće li regulatori moći pratiti tempo inovacija?

Razbijanje Facebooka nije dovoljno. Trebamo agenciju koju će Kongres ovlastiti da regulira tehnološke kompanije. Njena prva zadaća trebala bi biti da štiti privatnost. Europljani su već napravili korak u tom smjeru Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR), propisom koji korisnicima jamči minimalnu razinu zaštite. Sličan zakon o privatnosti u SAD-u trebao bi specificirati kakvu kontrolu Amerikanci imaju nad svojim digitalnim informacijama, zahtijevati otvorenu politiku prema korisnicima te omogućiti dovoljno fleksibilnosti agenciji da provodi učinkovit nadzor.

To su teški izazovi i bojim se da vladini regulatori neće moći slijediti tempo digitalnih inovacija. Brinem se da bi konkurencija u društvenim mrežama mogla dovesti do konzervativnog i liberalnog Facebooka ili da bi nove društvene mreže mogle biti još nesigurnije bude li vladina regulacija slaba. No održavanje statusa quo je još lošija opcija. Ako te politike ne budu oblikovali javni službenici, to će učiniti korporacije.

Konačno, agresivan pristup u slučaju Facebooka mogao bi natjerati i ostale gigante poput Googlea i Amazona da dvaput razmisle o gušenju konkurencije u svojim sektorima, iz straha da oni ne budu sljedeći. Alternativa je mračna. Ne budemo li djelovali, Facebookov će monopol postati još jači.

Hughes: Preuzimam odgovornost

Preuzimam odgovornost što ranije nisam oglasio alarm. Financijski dobici koje sam imao zbog rada u Facebooku radikalno su promijenili moj život. Čak i nakon što sam otišao, sa strahopoštovanjem sam pratio kako kompanija raste. Tek nakon slučaja s izborima 2016. i Cambridge Analytice probudile su me opasnosti Facebookova monopola.

Mark Zuckerberg ne može dovesti Facebook u red, ali američka vlada može, zaključuje Hughes.

No votes yet.
Please wait...
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Svijet

Hrana u Europi poskupljuje: Evo gdje najviše, a u 14 država cijene padaju

Objavljeno

-

By

AI/Ilustracija

Cijene hrane u Europi ove su godine relativno umjereno rasle, no svježe namirnice sve su skuplje. U Francuskoj su poskupjele za osam posto, dok su poremećaji u opskrbi na jugu Italije doveli do praznih polica u trgovinama.

Svatko tko je krajem listopada ušao u supermarket u Napulju ili bilo kojem drugom dijelu južne Italije mogao je zateći gotovo prazne police s voćem.

Naime, vozači kamiona, nezadovoljni visokim cijenama dizela, gotovo su dva tjedna blokirali ceste i luke diljem južne Italije.

Skladišta su prestala s utovarom robe, a police s mesom, svježim mlijekom, voćem i flaširanom vodom u Kampaniji, Apuliji i Kalabriji počele su se prazniti. U nekim manjim trgovinama zalihe su nestale već u jednom danu, piše Euronews.

Prema preliminarnim podacima talijanskog statističkog zavoda Istata, cijene neprerađene hrane u Italiji u listopadu bile su 7,5 posto više nego godinu dana ranije, nakon rasta od 5,5 posto u rujnu. Cijene tipične potrošačke košarice, koja uključuje hranu, kućanske potrepštine i proizvode za osobnu higijenu, porasle su za 2,5 posto, u odnosu na 1,5 posto prethodnog mjeseca.

Italija je ekstreman primjer, ali pokazuje trend koji se ponovno pojavljuje diljem Europe: nakon relativno mirne godine, svakodnevna kupnja namirnica ponovno postaje sve skuplja.

Energenti u središtu pozornosti, cijene hrane rasle umjerenije

Prema preliminarnim podacima koje je Eurostat objavio u srijedu, inflacija u eurozoni u listopadu je dosegnula četiri posto, što je najviša razina u više od tri godine.

Glavni pokretač rasta cijena bili su energenti. Gorivo, električna energija i grijanje poskupjeli su za 20,8 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Cijene hrane, za usporedbu, rasle su znatno sporije.

Hrana, alkohol i duhan u eurozoni su u listopadu bili 1,6 posto skuplji nego godinu dana ranije. Na razini cijele Europske unije hrana i bezalkoholna pića u rujnu su poskupjeli za samo 0,6 posto, prema posljednjim dostupnim podacima za sve države članice.

Međutim, detaljniji pogled na podatke otkriva velike razlike među pojedinim kategorijama proizvoda.

Cijene prerađene hrane, alkohola i duhana u listopadu su porasle za samo 0,5 posto na godišnjoj razini.

S druge strane, neprerađena hrana, koja uključuje voće, povrće, meso i ribu, poskupjela je za 4,6 posto, nakon rasta od 2,7 posto u kolovozu.

“Energenti i hrana potaknuli su rast cijena, dok temeljna inflacija ostaje uglavnom stabilna unatoč aktualnom energetskom šoku”, izjavio je Nicola Nobile, glavni ekonomist za Italiju u Oxford Economicsu, u komentaru dostavljenom elektroničkom poštom.

Takav razvoj događaja postaje jasniji kada se uzme u obzir način na koji hrana dolazi do trgovina.

Traktori koriste dizel, staklenici trebaju grijanje, a gotovo sva roba prevozi se kamionima.

Kada ti troškovi naglo porastu, posebno su pogođene svježe namirnice, koje se, za razliku od trajnih proizvoda, ne mogu mjesecima skladištiti.

Sličan trend i u najvećim europskim gospodarstvima

U Francuskoj su ukupne cijene hrane u listopadu porasle za 1,2 posto. Međutim, svježi proizvodi bili su osam posto skuplji nego godinu dana ranije, prema podacima francuskog statističkog zavoda INSEE. To je ipak nešto manje od rujanskog rasta od 9,5 posto.

U Njemačkoj je hrana poskupjela za samo 0,4 posto.

U Portugalu su cijene neprerađene hrane porasle za 3,7 posto, jednako kao i u rujnu.

U Španjolskoj su cijene hrane nastavile rasti i u listopadu, ali sporijim tempom nego godinu dana ranije.

Cipar na vrhu, Švedska na dnu ljestvice

Podaci za rujan, posljednji dostupni za sve članice Europske unije, pokazuju u kojim su državama potrošači najviše osjetili rast cijena hrane.

Najveće poskupljenje zabilježeno je na Cipru, gdje su hrana i bezalkoholna pića bili četiri posto skuplji nego godinu dana ranije.

Slijede Španjolska s rastom od 2,7 posto, Rumunjska s 2,6 posto, Malta s 2,5 posto i Portugal s 2,4 posto.

Izvan Europske unije posebno se ističe Turska, gdje su cijene hrane u godinu dana porasle za čak 27,6 posto.

Zanimljivo je da su u 14 od 27 država članica EU-a hrana i bezalkoholna pića zapravo bili jeftiniji nego godinu dana ranije.

Najveći pad cijena zabilježen je u Švedskoj, gdje su cijene hrane pale za 6,3 posto.

Takav razvoj događaja uslijedio je nakon smanjenja poreza na dodanu vrijednost (PDV). Švedska vlada 1. travnja prepolovila je PDV na hranu, s 12 na šest posto, a ta će mjera ostati na snazi do kraja 2027. godine.

Pad cijena hrane zabilježen je i u Latviji, Mađarskoj i Češkoj, gdje su cijene bile niže između 3,8 i 4,8 posto.

U posljednjih pet godina najveći teret poskupljenja snosi istočna Europa

Današnji relativno mali rast cijena dolazi nakon višegodišnjih velikih poskupljenja.

Od rujna 2021. godine, kada su cijene energenata počele naglo rasti, hrana je u Europskoj uniji poskupjela za otprilike trećinu.

U Mađarskoj su cijene porasle za više od 50 posto. U Bugarskoj, Estoniji i Rumunjskoj rast je također nešto veći od 50 posto.

S druge strane, u Luksemburgu, Švedskoj i Francuskoj poskupljenje je bliže 25 posto.

Neke od država s najvećim rastom cijena ujedno su i one u kojima hrana zauzima najveći udio u potrošnji kućanstava.

Zbog toga povećanje cijena od dva posto na blagajni za obitelj u Bukureštu ili Sofiji može predstavljati znatno veće opterećenje za kućni proračun nego jednako poskupljenje u Luksemburgu.

Ekonomisti očekuju nastavak rasta ukupne inflacije.

Analitičari Pantheon Macroeconomicsa predviđaju da bi inflacija u eurozoni u siječnju mogla dosegnuti vrhunac od 4,5 posto te očekuju da će Europska središnja banka u prosincu povećati kamatne stope.

Listopadski podaci upućuju na to da bi rast cijena hrane mogao ponovno ubrzati upravo u trenutku kada kućanstvima počinju pristizati veći računi za grijanje tijekom zime.

U pojedinim dijelovima južne Italije potrošači su posljedice takvog razvoja događaja već osjetili.

Nastavi čitati

Svijet

Kolika je neto plaća potrebna za ugodan život u Europi?

Objavljeno

-

By

Markus Kammermann/Unsplash

Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.

Ugodan život za svakoga znači nešto drugo. Euronews Business izračunao je koliki je mjesečni neto prihod kućanstva potreban da bi dosegnuo 150 posto nacionalnog medijalnog dohotka, što predstavlja donju granicu višeg srednjeg dohodovnog razreda.

Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.

Prije svega, pojam „ugodnog života” vrlo je subjektivan. Osim toga, razine cijena znatno se razlikuju među državama, ali i unutar njih. Razlikuje se i broj članova kućanstva, a sam dohodak ne uzima u obzir imovinu ni vlasništvo nad nekretninama.

Ipak, određeni pokazatelji dohotka mogu dati okvirnu sliku o tome koliko je ljudima potrebno za ugodan život.

Jedan od njih je ekvivalentni raspoloživi dohodak.

Riječ je o pokazatelju koji obuhvaća sve novčane prihode članova kućanstva, uključujući prihode od rada, ulaganja, socijalnih naknada i drugih izvora. Od ukupnog iznosa zatim se oduzimaju porezi i socijalni doprinosi.

Dobiveni iznos dijeli se s brojem članova kućanstva preračunatim u ekvivalentne odrasle osobe, što znači da nije riječ o izravnom individualnom dohotku.

Dohodovni razredi srednje klase

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) definira srednju klasu kao kućanstva čiji se ekvivalentni raspoloživi dohodak kreće između 75 i 200 posto nacionalnog medijalnog dohotka.

OECD tu skupinu dijeli u tri kategorije:

  • Niži srednji dohodovni razred: od 75 do 100 posto medijalnog dohotka
  • Srednji dohodovni razred: od 100 do 150 posto medijalnog dohotka
  • Viši srednji dohodovni razred: od 150 do 200 posto medijalnog dohotka

Ne postoji općeprihvaćena granica koja određuje koliki udio nacionalnog medijalnog dohotka kućanstvo mora imati da bi živjelo ugodno.

“Ako su nam dostupni samo podaci o dohotku, vjerojatno možemo pretpostaviti da većina kućanstava s prihodima iznad 150 posto medijalnog dohotka ima dovoljno sredstava za razmjerno ugodan život”, rekao je za Euronews Business Sebastian Königs, viši ekonomist OECD-a.

Međutim, drugi stručnjaci upozoravaju da prihod veći od 150 posto medijalnog dohotka ne jamči nužno financijsku sigurnost.

Euronews Business izračunao je koliko iznosi 150 posto medijalnog dohotka za tri vrste kućanstava kako bi pokazao koliki je neto prihod potreban za ulazak u viši srednji dohodovni razred.

Koliko je potrebno za ugodan život u Europi?

U 2025. godini medijalni ekvivalentni raspoloživi dohodak u Europskoj uniji iznosi 22.939 eura godišnje, odnosno 1912 eura mjesečno.

To znači da je samcu koji živi sam potrebno 2867 eura mjesečno kako bi dosegnuo 150 posto medijalnog dohotka.

U 34 europske zemlje taj se iznos kreće od 603 eura mjesečno u Sjevernoj Makedoniji do čak 6491 euro u Švicarskoj.

Unutar Europske unije raspon je od 1023 eura u Rumunjskoj do 6256 eura u Luksemburgu.

Mjesečni neto prihod potreban za dosezanje tog praga premašuje 4000 eura i u nekoliko drugih europskih zemalja:

Norveška – 5240 eura

Austrija – 4568 eura

Danska – 4524 eura

Irska – 4392 eura

Nizozemska – 4308 eura

Među četiri najveća gospodarstva Europske unije najviši prag ima Njemačka, gdje iznosi 3611 eura.

Slijedi Francuska s 3307 eura, što je oko 15 posto više od prosjeka EU-a, dok je Italija nešto ispod europskog prosjeka, s 2758 eura.

Španjolska ima najniži prag među te četiri zemlje, 2546 eura.

Razlika je znatna: samcu u Njemačkoj potrebno je 1065 eura mjesečno više nego samcu u Španjolskoj.

U Albaniji (723 eura), Turskoj (755 eura), Crnoj Gori (825 eura) i Srbiji (975 eura) taj je prag niži od 1000 eura mjesečno.

Zajedno sa Sjevernom Makedonijom, svih pet zemalja imaju status kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji.

U 11 država članica EU-a prag se kreće između 1000 i 1900 eura mjesečno, uključujući Portugal (1808 eura), Poljsku (1799 eura), Grčku (1463 eura), Bugarsku (1108 eura) i Mađarsku (1099 eura).

Dohodak nije jedino mjerilo, važna je i imovina

Königs ističe da dohodak otkriva samo dio priče.

Nejednakost u bogatstvu, osobito kada je riječ o mogućnosti posjedovanja vlastite nekretnine, velik je problem u mnogim zemljama OECD-a.

„Neki ljudi mogu sasvim dobro živjeti i s niskim prihodima jer posjeduju vlastiti dom i možda žive u području gdje su cijene niže”, rekao je.

Caminada je također naglasio važnost imovine i štednje.

Prema njegovim riječima, kućanstvo sa skromnim prihodima, ali i ušteđevinom koja mu je lako dostupna, može se bolje nositi s neočekivanim troškom ili gubitkom posla nego kućanstvo s višim prihodima, ali bez štednje i s velikim dugovima.

Nastavi čitati

Svijet

Objavljen popis najboljih mirovinskih sustava u Europi: Gdje je Hrvatska?

Objavljeno

-

By

Unsplash/Ilustracija

Novo istraživanje koje je obuhvatilo 55 mirovinskih sustava diljem svijeta pokazalo je kako stoje europske zemlje kada je riječ o mirovinama, ali i upozorilo na zabrinutost zbog dugoročne održivosti mirovinskih primanja u nekim od najvećih europskih gospodarstava.

Prema globalnom indeksu mirovinskih sustava Marsh CFA Institute (MCGPI), Nizozemska ima najbolji mirovinski sustav na svijetu, javlja Euronews.

Prvoplasirana zemlja ostvarila je 85,8 od mogućih 100 bodova, a slijede Danska s 84,1 i Island s 84 boda. To su jedine europske zemlje koje su dobile najvišu ocjenu. U istoj kategoriji nalaze se još Singapur, Izrael i Australija.

Istraživanje je obuhvatilo 55 mirovinskih sustava koji pokrivaju 66 posto svjetskog stanovništva.

Prema kojim kriterijima su ocjenjivani mirovinski sustavi?

Svaki sustav ocjenjivan je prema trima glavnim kriterijima: Primjerenosti mirovinskih primanja, dugoročnoj održivosti sustava te kvaliteti upravljanja, nadzora i zaštite korisnika.

Poredak se znatno mijenja kada se promatra svaki kriterij zasebno. Prema indeksu, Kuvajt ima najbolji rezultat u kategoriji primjerenosti mirovina, Danska prednjači po održivosti, dok je Finska najbolje ocijenjena prema kvaliteti upravljanja i pouzdanosti sustava.

Za prvo mjesto u ukupnom poretku mirovinski sustav mora osiguravati primjerena primanja, dugoročnu održivost i visoku razinu pouzdanosti.

Upravo je ta kombinacija Nizozemskoj donijela prvo mjesto četvrtu godinu zaredom.

Zašto je Nizozemska na prvom mjestu?

Izvješće nizozemski model opisuje kao snažan mirovinski sustav u kojem državna mirovina osigurava pouzdanu osnovu prihoda, dok dodatni mirovinski programi povezani sa zaposlenjem obuhvaćaju većinu radnika.

Velika imovina uložena kroz mirovinske fondove pridonosi sigurnosti budućih isplata. Sustav se također ističe kvalitetnim propisima, upravljanjem i zaštitom korisnika.

Nizozemska trenutačno provodi reformu mirovinskog sustava. Umjesto modela u kojem su mirovinska primanja unaprijed određena, najčešće prema plaći i godinama radnog staža, postupno se prelazi na individualnu mirovinsku štednju, pri čemu iznos mirovine više ovisi o uplatama doprinosa i prinosima od ulaganja.

Reforme su potaknute, među ostalim, dugotrajnim razdobljem niskih kamatnih stopa, zbog kojih je bilo teže financirati zajamčene mirovine. Pravila financiranja također su ponekad odgađala povećanja mirovina radi usklađivanja s inflacijom.

Osim toga, postojeći sustav dodatnih mirovina nije bio dovoljno prilagođen osobama koje često mijenjaju posao ili rade kao samozaposlene osobe.

Očekuje se da će prijelaz na novi model biti dovršen do 2028. godine.

Kako stoje europske zemlje i gdje je Hrvatska?

Indeks uspoređuje 19 europskih zemalja, uključujući Tursku.

Nakon Nizozemske, Danske i Islanda, najbolje ocijenjene mirovinske sustave imaju Švedska, Finska i Norveška, a slijede Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Irska, Belgija, Njemačka, Portugal i Hrvatska.

Te su zemlje dobile ocjene B+ ili B, što znači da njihovi mirovinski sustavi imaju kvalitetnu strukturu i brojne pozitivne značajke, ali i određena područja koja zahtijevaju poboljšanja.

U sljedećim kategorijama, C+ i C, nalaze se Španjolska, Poljska, Italija i Austrija. Njihovi sustavi imaju određene prednosti, ali i znatne rizike ili nedostatke koji bi mogli ugroziti njihovu učinkovitost i održivost.

U tim su kategorijama i Sjedinjene Američke Države te kontinentalna Kina, dva najveća svjetska gospodarstva.

Neke od najvećih europskih ekonomija suočavaju se s ozbiljnim problemima

Iako pojedine velike europske zemlje osiguravaju razmjerno dobre mirovine, njihovi se sustavi suočavaju s ozbiljnim izazovima dugoročnog financiranja.

Među europskim zemljama s najvećim dugoročnim rizicima izdvajaju se Austrija, Italija i Španjolska.

Posebno je izražen primjer Španjolske, četvrtog najvećeg gospodarstva Europske unije. Ta je zemlja za primjerenost mirovina dobila 83 boda, što upućuje na razmjerno visoka mirovinska primanja i odgovarajuće resurse, ali je za održivost ostvarila samo 33 boda.

Sličan problem ima i Francuska, drugo najveće gospodarstvo Europske unije, koja je za primjerenost mirovina dobila 85 bodova, a za održivost svega 49,3 boda.

Rezultati pokazuju da visina mirovina nije jedino mjerilo kvalitete sustava. Jednako je važno može li država dugoročno osigurati njihovu isplatu budućim generacijama umirovljenika.

Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu