Na velikom je platnu razvučenom na Trgu oslobođenja u Kairu (Tahrir) pisalo: “Hvala, Al Jazeera!” I odista, katarska je televizijska mreža odigrala ključnu ulogu u povezivanju običnih građana umornih vladavine Hosnija Mubaraka, kojima je nestao strah kada su vidjeli, na slučaju Tunisa, da se diktatorima i u arapskome svijetu može kazati: “Odlazi, dosta je!”.
Ta je velika medijska ofenziva Al Jazeere, koju je Hosni Mubarak bezuspješno pokušao ušutkati, ugasivši je u Egiptu na 11 dana i šikanirajući njezine novinare i tehničare, zapravo nastavak uporne i fine medijske mreže koju su stvorili egipatski blogeri još sredinom 2005, što je postalo vidljivo, prema izjavama Mohameda el Baradeija, još od prošloga ljeta kada je u razgovoru za španjolski dnevnik El Pais najavio da se bliži kraj Mubarakove tiranije, i to zahvaljujući mladima i internetu.
Al Jazeera je pustila u eter sate i sate javljanja običnih Egipćana, opozicijskih čelnika, pa i predstavnika proskiribiranog Muslimanskog bratstva, pokazujući nekoliko važnih činjenica: da je narod, glavnina, ujedinjen u namjeri da Mubaraka svrgne s položaja predsjednika i da je prosvjed, u načelu, mirne naravi (prosvjednici su odgovorili tek na napade Mubarakovih batinaša kada je, prema nekim pokazateljima, u mnogim sukobima poginulo čak i do 300 ljudi) te, što je najvažnije, da straha više nema.
Ipak, bez obzira na važnu ulogu te mreže, ali i blogerske zajednice, ne treba zaboraviti učinak onih koji su stvar u finišu i pokrenuli, junaka koji su se odlučili na samospaljivanje počevši od onoga hrabroga tuniskoga mladića kojega će Arapi pamtiti i častiti kao što smo mi u Europi zapamtili češkog junaka Jana Palacha. Tuniski se martir, koji je sve i potaknuo, zove Mohamed Bouazizi.
Sve je počelo 17. prosinca kada je policija u malom tuniskom gradu Sidi Bouzid prevrnula kolica prepuna voća i povrća Mohameda Bouazizia, 26-godišnjeg nezaposlenog informatičara. Iako je Tunis najrazvijenija zemlja Magreba, pola je milijuna nezaposlenih (10 milijuna stanovnika), većina njih su mlade i obrazovane osobe.
Bouazizi je postao ulični trgovac da nekako prehrani obitelj, ali su ga policajci kaznili jer nije imao odgovarajuće papire za uličnu trgovinu. Pretukli su ga i prevrnuli mu robu. Očajan, zapalio se pred sjedištem civilne vlasti, a njegova je smrt pokrenula mase.
Koliko je napora učinjeno da padnu željezna zavjesa i Berlinski zid – to je važno da shvatimo da zasluga za rušenje Bena Alija, sada Hosnija Mubaraka i za sve ono što će se uskoro događati u drugim zemljama pripada samo hrabrim arapskim djevojkama i mladićima.
Tuniska i egipatska bi nas revolucija trebala učiniti svjesnima koliko je važno u svim zemljama gdje to nije slučaj, pa tako i u Hrvatskoj, hitno poboljšanje općeg stanja ljudskih prava, sloboda informiranja i udruživanja.
Sve ono što smo tražili za sebe u vremenima neslobode. Građanske i nacionalne.
Faraon je pao. Sloboda je velika riječ za Egipćane i treba vjerovati da će se u toj zemlji naći načina da se pripremi uredna tranzicija.
Egipatski su generali tražili načina, sasvim sigurno u dogovoru s Bijelom kućom i Pentagonom, glavnim mentorima koji im daju 1,3 milijardi dolara vojne pomoći, da se Mubaraka ukloni. Ali, opet, ne bih nikako želio umanjiti zasluge Egipćana. Ovo je njihova velika pobjeda.
Za kraj, jedno sasvim logično pitanje: tko je sljedeći? Jer, ovo uopće nije gotovo. Sutra je zakazan veliki prosvjed u Alžiru, 17. veljače u Libiji, a 20. u Maroku.