Na pojam sigurnost, ljudi, zajednice i države različito gledaju. U istim sredinama, zbog niza okolnosti, odnos prema sigurnosti može se mijenjati . Sigurnost, u pravilu, znači stanje i osobine onoga koji je siguran, odnosno stanje države koje uključuje sve unutarnje i vanjske elemente: neovisnost, stabilnost, prosperitet, dobrosusjedske odnose, funkcioniranje ustavnog poretka, političkog sustava i drugih dobara, kao elemenata koji je tvore.
Građani su sigurni u mjeri koju im osigura država, a država Hrvatska, s pojmom sigurnost, njegovim značenjem i sprovođenjem, ima ozbiljnih problema, mnogo većih od gospodarskih, jer su gospodarski samo dio ukupnog sigurnosnog problema jedne zemlje.
Sada definitivno znamo da država Hrvatska nije ni pravna ni pravedna. To nam je potvrđeno s najmjerodavnijih mjesta, s Markova trga i Pantovčaka. Takve konstatacije najodgovornijih ljudi u zemlji imaju iznimnu težinu kod nas i u svijetu, jer odašilju poruku koja na duže vrijeme zemlju karakterizira kao prostor opasnog življenja, političkog i gospodarskog dna, u kojem su građani lišeni temeljnih prava i nesigurni su po dva bitna elementa – pravnom i socijalnom.
Kad neka zemlja jednom dospije u tu fazu, potrebne su godine i silne društvene promjene da se iz nje iziđe. Svijet je, s razlogom, uplašen i godinama će zaobilaziti ovaj prostor.
Švedska, najuređenija zemlja svijeta, lišena svih nevolja s kojima ova obiluje, ima problema s ozbiljnim oblicima terorizma i visokoorganiziranog kriminala „bez granica“. Država Hrvatska, uvjerava sebe i druge u ispravan put svojom tzv. borbom protiv korupcije, zabijajući nos u vlastite fekalije koje je godinama sama stvarala. Država smo, koja se po „snazi“ subjekata zaduženih za njenu sigurnost, ne mora sramiti svoje prethodnice, ali se oni očito bave sami sobom, čekajući da im sreća čuva atar. Nihovo je da budu podobni, upravo na način koji je, u njihovu poslu, najnepoželjniji. Znači ovisnost o političkim mentorima što sigurnost daje njima, no ne i građanima i državi u cjelini.
To i jeste razlog da je hrvatski ministar policije godinama bio prvi na braniku od svih oblika ugroze državne sigurnosti. Sada se ponosi saniranjem svoje minule nesposobnosti, ili što je još gore, političke trgovine, odnosno političke korupcije. Politička korupcija generira gospodarsku, idu u paketu i rješavanje jedne ne znači mnogo. Mjesta za zadovoljstvo nema, bar ne za one koji se ponašaju poput punjača baterija koji puni samo vlastite baterije.
Ministar policije i glavni državni odvjetnik, slavodobitno, umjesto Božićne čestitke, najavljuju nova privođenja i postupke. Oni su ti punjači, poput stranke koja ih je iznjedrila, krpaju ono što su sami pocijepali, ili lošim čuvanjem izložili cijepanju. Najgore je što su uvjereni u ispravnost svoga puta, a kritična masa koja bi ih trebala otjerati u nepovrat, ne postoji. Za to su se na vrijeme pobrinuli.
Bez egzistencijalne i pravne sigurnosti građana, najvažnijih elemenata potrebne sigurnosti, stvara se osjećaj straha, koji se zatomljuje na više načina koje određuju svakog pojedinca ili grupu i , ovisno o još nekim okolnostima, može se manifestirati na način koji nitko ne želi, a koji se teško kontrolira. U prvoj fazi može rezultirati rezignacijom, beznađem, a potom prerasta u traženjem krivaca za stanje i osvetom.
U naroda, koji raspolaže s ogromnom količinom oružja i eksploziva, te manje ili više stručnim osobama za njihovu(zlo)upotrebu, čiji vlasnici imaju certifikat državnih mezimaca, koji služe za puko očuvanje vlasti njihovih mentora, nikada nije moguće vidjeti početak i sagledati posljedice njihova djela.
Danas, na sigurnosno stanje u zajednici, gradu, regiji, pa i državi, bitan utjecaj imaju neki marginalni faktori poput navijača, braniteljskih udruga, raznih HVIDR-i, te drugih, manje ili više, (ne)formalnih skupina, koje(indirektno) određuju norme vladajućoj nomenklaturi, a ovi im, toleriranjem i podrškom na račun građana, plaćaju privrženost i pomoć za ostanak na vlasti. Abusus optimi pessimus.
Takozvana sigurnosna higijena građana RH uvijek je bila nedorasla povjesnom trenutku, osim za trajanja Domovinskog rata, kada je kritična masa bila svojstvo marginaliziranih. Najzazlužniji u tome, koji su kratko i snažno zablistali, vraćeni su na marginu i pretvoreni u ovisnike vladajuće nomenklature. Rasparčani su na stotine djelova i „hrana“ im se dozira radi lakše kontrole.
Nismo li upravo mi država u kojoj je poštenje i domoljublje s pokrićem u rangu visokog stupnja invaliditeta pojedinca, koji gine od zolje ispaljene od verbalnog domoljuba, bliskog vlasti, bogatog i bahatog, s vezama u svim strukturama vlasti, neotkrivenog vlasnika bitnog dijela Lijepe naše.
Nismo li zemljja u kojoj pojam lopov ima novo značenje, jer to je najčešće naš poslodavac, dobrotvor od kojeg ovise naša djeca, ma kako ih pokušali odgojiti. Nitko ne mrzi bogate, kako tvrdi poznati zadarski doktor, ali pokoran narod ne znači i glup narod što mu je promaklo. Glupost je trajna osobina, a pokornost može brzo preći u vlastitu suprotnost. Ne postoje li sviježa iskustva o tome?
Podrivanje gospodarskih temelja države je neprijateljska djelatnost od posebnog interesa svih sigurnosnih snaga u zemlji. Temelji nisu samo podrivani, već srušeni, što priznaju najodgovorniji ljudi, oni koji su odabrani i plaćeni za kontrolu sprovođenja borbe protiv te djelatnosti, ali oni, kao i čelnici sigurnosnih službi koje tetoše, ne osjećaju odgovornost za to. E, to je druga najveća tragedija države. Ona, koja produžuje agoniju i moguće rješenje gura u maglu.
Imamo mi sigurnosne prosudbe, koje nam, iako neutemeljene, daju dozu lažne sigurnosti. Prema njima mi smo sigurna destinacija, jer se oni ograničavaju na turizam i sigurnost gostiju, a ne građana Hrvatske. Naši gosti uglavnom i nisu zakinuti za svoju pravnu ili egzistencijalnu sigurnost i nimalo ih nije briga(barem za sada) za stvarnu sigurnost nacije gdje (neobavezno) dolaze. No, ne zadugo. Najgore će biti ako čekamo da se to i pokaže.
Turizam, kao najudarnija hrvatska privredna grana, posebno je osjetljiv na latentni slom sigurnosnog sustava u zemlji domaćinu. Brojni su primjeri u (arapskom, grčkom) turističkom svijetu, koji se nevjerojatnom lakoćom može prenijeti ovdje. Pretpostavke za to su, nedvojbeno, osigurane.
Skloni smo previdjeti da je sadašnji glavni borac protiv korupcije, bitnog sigurnosnog virusa, istodobno osoba koja je (aktivno ili pasivno) bitno doprinijela njenom procvatu. Kada za godinu- dvije, poženje što je sama posijala, poput svojih prethodnika, malo će vajde biti od toga. Vrijeme je nebrojeno puta otkrilo razloge „grčevite“ borbe pojedinaca protiv društvenih anomalija i o tome iznjedrilo izreku: „tko o čemu…“ Požar se ne gasi benzinom.
Sretni smo kada nam stranci udijele kompliment o sigurnosti na našim ulicama i nakratko zaboravimo da mi možda i ne umiremo na ulici, ali često, polako i sigurno umiremo u sebi, u kući, u očima naše djece, tamo gdje bi trebali biti najsigurniji. Ta se slika ne vidi iz zatamljenih terenaca, superbrzih BMW-a i skupocijenih jahti. Stranci je također ne vide i to će još neko vrijeme paliti.
Pedesetosam tisuća ustavnih tužbi upućenih Ustavnom sudu u nepunu godinu dana znak je klizave podloge na kojoj odabrani žele izgraditi pravnu i pravednu državu. Nismo li takve već viđali u vlastitim dvorištima, no, onaj koji se za kratko vrijeme dvaput spotakne na istu prepreku zahvalan je medij za iživljavanje beskrupuloznih.
Možda se ovaj izvadak iz spiska sigurnosnih problema nekima učini defetistički, suvišan u dane radosti, ali je daleko ispod godišnjeg rezimea stanja državnih vođa, kojeg nam plasiraju umjesto čestitki.
Netko bi mogao upitati za crkvu, moralnu uzdanicu u svakoj krizi, onu koja je uvijek imala svoje mišljenje. Nažalost, srest će je tamo gdje joj nije mjesto, u obrani generatora krize i nesigurnosti. Kada, u vrijeme općeg čerupanja Lijepe naše, nekritički traže svoj, u pravilu, najmasniji dio.
Vratimo se na početak: „Na pojam sigurnost ljudi različito gledaju… Odnos prema sigurnosti može se mijenjati…“. Da, ako postoji. U ratu je postojala, a onda bestragom nestala.
Siguran vam Božić