“Danas kada sami novinari priznaju da je sve više istražnog, a sve manje istraživačkog novinarstva, kada se na jednoj komercijalnoj televiziji umjesto ranije domoljubne pjesme ‘Moja domovina’ pjeva ‘Moja satelitska televizija’, danas kada su stihovi domoljubne pjesme ‘U boj, u boj za Dom svoj’ transformirani u ‘U boj- za novac svoj’, danas kada su zabavni mediji kod nas preuzeli sve programe iz inozemskog smeća, čija je posljedica medijski kulturni imperijalizam; kada je nasilje postalo zabava i stil života, danas, kada je zavladala kultura relativizma s prepoznatljivom anarhističkom paradigmom – ‘Tamo gdje umire autoritet rađa se sloboda’, danas kada sve ima cijenu, a ništa vrijednost, kada je nenormalno postalo normalno, kada su inovatore zamijenili imitatori, pitam(o) se za smisao i gdje je kraj tiraniji nacionalne i pojedinačne (auto)destrukcije?
Na sceni i cijeni su kritičari svega postojećega. Oni  su omiljeni u medijima, osobito na interntetu, s kojim umiru brige za druge. Na cijeni su oni koji pljuju po vlastitoj zemlji s jednakom strašću kao i bilo kojemu autoritetu. Kritiziraju tuđe ideje, projekte, tekstove…, a da od rečenoga nikad (ništa) nisu imali ili (svoga) ponudili.
Medijski idoli su njihovi ideali, jer ‘za ideale ginu budale’. Vrijeme (digitalnog) narcizma opjevano je u pjesmi ‘Idem tamo gdje je sve po mom’.  Za kritičare svega postojećega svi su u vlasti(ma) isti. Zato treba srušiti Crkvu, sveučilišta, Državu… Za njih je domoljublje izvorište nacionalizma. Kritiziraju obrazovni sustav, a ne odvajaju za vlastito obrazovanje, stručno usavršavanje i/ili školovanje vlastite djece. Protive se komercijalizaciji sveučilišta, a ne vide opću komercijalizaciju društ(a)va, gdje se ljudi depersonaliziraju, a stvarima se daje ljudski smisao.
Kada kritiziraju konzumerizam imaju nekoliko mobitela, računala, ‘brendirane’ marke nepotrebnih fetiš-stvarčica…  Kritiziraju sveučilišta, a jedan dio istih studenata više vremena protrate u kritikama istih u kafićima, nego što su na predavanjima. Više vremena troše u difamiranju drugoga na internetskim portalima, nego na vlastitu higijenu, a o mentalnoj da ne govorim.
Do popularnosti na internetu se najlakše dolazi provokacijama, uvredama i omalovažavanjima. zatvoriIstraživači sa Statistical Cybermetricsa dokazali su da korisnike na internetu u komentarima najviše privlači ono što je negativno… Ako je obrazovanje obraz jedne nacije, onda smo ga izgubili. Svakodnevnu ‘živu’ komunikaciju zamjenjuje virtualna, a odgoj (sve više) se transformira u manipulaciju.
Citirat ću Ivicu Šolu koji ovako završava svoj tekst u zadnjoj kolumni: ‘Pun mi je kufer Hrvata. To je narod koji ne voli bogate, samo zato što oni nisu na njihovom mjestu, a ne što bi im bilo stalo da je to bogatstvo regularno stečeno.’
Dodao bih ovome: ‘Pun mi je kufer’, voajera, imitatora, kritičara svega postojećeg…, onih koji kritiziraju tuđe uspjehe, blagostanje, a ne nude ništa (osim kritizerstva), niti vide osobnu bijedu duha… Dosta nam je svima onih koji omalovažavaju tuđi uspjeh, a za vlastiti ne biraju sredstva. Dosta nam je i onih koji sve gledaju sve kroz proviziju. Trebamo ljude s vizijom.” – stoji u jutrošnjem otvorenom pismu dr. Zlatka Miliše redakciji Z NET-a.