Dolaze nam radosni dani i svatko bi trebao imati razloga za radost, za optimizam, vjeru i nadu u te i dane poslije njih. Svatko postoji s razlogom i ima pravo na budućnost. I mediji su pozvani širiti nadu i optimizam, a ne beznađe i senzacionalizam. Svatko ima dobre i loše strane i nebi trebalo biti teško prve isticati, a druge ignorirati, a loše će, pred najezdom dobrih, sigurno nestati. Nije to teško zamisliti, dapače ,lijep je to osjećaj, ali nestvaran, dalek, neprovediv i gotovo nemoguć.
Predugo nam je loše, beznadno i besperspektivno, pa bi isforsirani optimizam u medijima zvučao poput bajke, nerazumljive za djecu, a neupotrebljive za odrasle. Medijima tako ostaje jedina mogućnost objektivnog pisanja, u koje je neizbježno utkan i dio osobnosti autora, koliko i u svakoj drugoj ljudskoj djelatnosti.
Svaki medij, bez obzira na razinu profesionalnosti, rado bi „donio“ vijest o napretku u njegovoj „zoni odgovornosti“, o optimizmu koji se širi zbog svakodnevnog poboljšanja kvalitete življenja, novim rađanjima, novim građenjima i novim uspjesima u svakoj sferi djelovanja ljudi do kojih mu je stalo.
Nikome ne treba novi Alija Sirotanović, koji će prebaciti normu u rudniku preko 300%, sav garav hvaliti državu i one koji ju vode, a potom umrijeti u siromaštvu. Ali, nikome ne treba ni bezočna laž, pljačka, prijevara, prijetnja još težim danima čak i našim pokoljenjima, te uništavanje svega što bi, makar u pritajenoj nadi, održavalo optimizam.
Događaji su kakvi jesu i medijima ostavljaju mali prostor za optimizam, koji bi trebali prenijeti korisnicima, kao supstrat za njihovu radost.
U samo jednom danu, točnije u nekoliko sati, oni će, iz gomile besmisla prenijeti, naprimjer, slijedeće:
„U hotelu Westin održana je izložba slika u organizaciji HVIDR-e, za pomoć braniteljima osuđenim pred hrvatskim ili međunarodnim sudovima…“ Događajem dominira izvjesni Đakić, parlamentarni zastupnik i čelnik spomenute HVIDR-e, a nacionalna tv bezrezervno prenosi. To je događaj u kojem je previše jada, pa da je(a nije), jedini toga dana.
Tada, ni dan poslije, nitko se ne pita zašto cvijet hrvatskog naroda, ratni vojni invalidi, u koje se svi kunu i na njima profitiraju( i dijele ogroman novac), ne priznaje hrvatske (ni međunarodne) sudove. One institucije čiji nas (ne)rad (ne)vodi u Europu, za što se troše ogromna sredstva, energija i obećanja. Zašto bi, konačno, o tim sudovima drgačije mislio europljanin? Čelnik Đakić, legendarni mentor Joze Certe, već je dovoljno uradio u korist međunarodnih sudova, a protiv branitelja i posebna je žalost da je tamo gdje jest. On je jedan od simbola koji nas podsjećaju da radosti i optimizma među ljudima neće biti još dugo.
„Samohrana majka, Ismeta Mehmedović, koja već 3 godine, sa četvero djece spava u automobilu, pala je u nesvijest…“ Poslije ove slike, opet sa HTV-a, čovjeku treba mnogo drugih radosti da mu „očisti“ srce. Gledali smo altruista, filantropa, Zmaja, sportaša, Milana Bandića, gradonačelnika glavnog grada, kojemu njen pad nije izazvao, čak ni instiktivnu, reakciju. Padaju li ljudi pred tim Zmajem toliko često da se i ne trzne, barem ne dok mu savjetnici to ne predlože. Dapače, reče joj:“Dajte se dignite“. Nebitno je što joj je održao predizborni govor, što ga je čekala satima na niskoj temperaturi, što je i uvjetovalo rušenje.
Nema razloga ne vjerovati da su ta žena i djeca živjeli baš tako. Pored nas, s većim postotkom katolika u narodu nego u Vatikanu. Sva sila raznih branitelja ljudskih, dječjih, ženskih i inih prava, koja dobro živi na proračunu, nije se pojavila. Zna se zašto joj nije pomogao Caritas, ali ne zašto nije Merhamet, ili Šemso Tanković, hrvatski parlamentarac, koji se prodao više puta nego bilo koji ocvali nogometni profesionalac. Nije joj, nažalost, pomogla niti Jadranka Kosor, koja je i sama samohrana majka, profesionalna obilaziteljica dječjih vrtića i vrsna glumica. Što li je jadna Ismeta morala napraviti da je snađe to što je snašlo? Jeli prokockala ili propila imetak, izdala državu ili ubila nekoliko nevinih? Sve da je i tako nije se smjelo desiti što se desilo. Da je jednom u sto godina, negdje u Africi, previše je. Hoćemo li se radovati i pored takovih spoznaja? Hoćemo li, od sada, ravnodušno proći pored djece koja sjede u parkiranom automobilu?
„Drvna industrija propada. Radnici, po svemu sudeći , odlaze na zavod za zapošljavanje bez ikakvih šansi. Država im ne da sirovine neophodne za rad i izvoz. Naplaćuje im lihvarske, 17 %-tne, kamate na dug i daje tek drvo loše kvalitete, koje nikome ne treba…“. Ista država Hrvatska, prije neku godinu, uvezla je drvo za potrebe izgradnje dvorana za Svjetsko rukometno prvenstvo. Tada je prvi put bacila na koljena hrvatsku drvnu industriju. Ovi oživljavaju, okreću se izvozu, a država im opet „pomaže“. Jeli to slučajno, ili dio sustava za ubojstvo svakog pokušaja proizvodnje u Hrvata? Možda se samo nisu sjetili provizije?
Štrajkaju radnici i drugih firmi. Viču da su gladni. Tko više pamti imena poduzeća, koja su imala nesreću djelovati na atraktivnim prostorima. Možemo zamisliti njihovo radovanje u nadolazećim danima.
HTV, jedini preživjeli socijalistički mastadont, poslao nam je neviđenu poruku (u ovom vremenu i prostoru) kako ne može emitirati planiranu emisiju, jer im je to zabranio odvjetnik privatne osobe, koja bi, emitiranjem emisije, mogla biti izvrgnuta gubitku. Svaki komentar je suvišan.
Julian Assange, vlasnik i utemejitelj WikiLeaksa, danima plijeni našu pažnju podacima „ukradenim“ američkoj diplomaciji. Iako nije iznesen niti jedan podatak koji nije poznat bilo kojem našem građaninu, dnevno smo bombardirani tim događajem. Prednjači HTV, kao „najozbiljnija“ medijska kuća i „vijest“ nameće svima. Isti HTV nikada se nije zapitao zašto su svi dokumenti, nastali u hrvatskim sigurnosnim službama tijekom rata i poraća, dostupni privatnom internetskom portalu čiji vlasnik, temeljem toga, surađuje sa srpskom vladom u progonu hrvatskih „zločina“ tijekom rata. Assange je uhićen, kada će biti hrvatski „pravednik“?
„Mol je pred preuzimanjem Ine… Time RH gubi značajna sredstva za punjenje proračuna…“Jeli to podilaženje hrvatske vlasti zbog skorog preuzimanja Mađarske europskog vodstva…“?. Time, dodao bih, profesionalni domoljubi, polako ali sigurno, gube razlog po razlog „velike ljubavi“ prema Domovini. Telekomunikacija više nema, banaka nema, energije nema, voda uskoro neće biti (osim poplava), pa ostaju samo dugovi koji su ionako u nadležnosti sirotinje. Ostat će, doduše, problem s smećem i ne samo našim. To je, valjda, jedini način internacionalizacije sirotinje.
Direktor Hrvatskih voda, Jadranko Husarić, ne zna zbog čega je onečišćena Zrmanja, gdje je, kada i koliko onečišćena, kada će se čistiti, koliko će koštati, niti mu je poznat bilo koji podatak s tim u vezi. Za onečišćenje krivi rat, bivšu tvornicu i padaline. Nije se sjetio Bin Ladena i međunarodne zavjere iz jednostavnog razloga što niti jednom riječju nije dao do znanja da misli o bilo čemu, pa tako niti o onečišćenju Zrmanje. No, kada na red dođe prodaja vodnih resursa, po ugledu na kolege iz Fonda za privatizaciju, znat će postupiti.
Ima i pozitivnih vijesti iz Hrvatske. Izrađena je topografska karta države i, nažalost, ostaje jedina necrna vijest.
Premijerka će (nagađam) obići još koji dječji vrtić. Tamo se najbolje snalazi i uvijek nanovo dokazuje nedostatak ljubavi iz djetinjstva. Siguran sam da bi djeca voljela posjete Djeda Mraza. Neka shvati kako tko hoće.
Sedamdeseti je rođendan Johna Lenona. Bio bi da je živ. I ta vijest ostaje da je shvati kako tko želi.
Kultura i etika u medijima? Kako napraviti etičnog direktora Husarića, Bandića, Kunića, Tankovića, Đekića…
Mediji su slika društva. Ubijanje glasnika nikada ne rješava probleme.