George Bernard Shaw, engleski nobelovac, jednom je rekao otprilike ovo: Pametan čovjek prilagođava se svijetu, a budala čeka da se svijet prilagodi njemu. Neki tu sentenciju pripisuju babi Antuna Vrdoljaka, a meni se učinila zgodnim predloškom za osvrt na nezaobilaznu medijsku ličnost, gospođu Jadranku Kosor, predsjednicu hrvatske Vlade. Sentencije, poput navedene, svoju vrijednost crpe iz činjenice da je u jednoj rečenici utkana velika životna mudrost za koju je autor, jedan ili drugi, bio zaista kompetentan. Da je imao pravo na dvije rečenice, ili da živi danas i ovdje, zacijelo bi dodao: Ali ne valja pretjerivati.
Kako je gospođa Kosor nezaobilazni lik u mojoj svakodnevici, koji mi ne ostavlja prostora da se, barem načas, mislima posvetim bilo čemu relaksirajućem što bi mi olakšalo sumornu svakodnevicu koju mi je nametnula, mišljenja sam da će mi barem priča o nevolji  istu olakšati.
Njena pojava u javnom životu podsjeća na neka biblijska iskustva, pa me počelo progoniti pitanje: Kako poslije dva milenija povjerovati u istu priču? Jesam li i sam, bezrezervno prihvaćajući ponuđenu teoriju o pojavi gospođe Kosor, doprinio svom neznanju i patnji koju trpim?
Kažu da je svojedobno predsjednik RH, dr., jedini otac kojeg je, prema vlastitom kazivanju imala, doveo k sebi na visoke državne i partijske funkcije samo zato što mu se svidjela glasom na nekom radiju gdje je provela rat? Ako je tako, nitko sretniji od mene, jer sam imao predsjednika koji je po sluhu na daljinu mogao otkriti, kako se pokazalo, genijalnu povjesnu ličnost.
Kada se sjetim drugih njegovih odabranika, stječem dojam da su zaista odabrani na neviđeno.
No, ima onih koji tvrde da to i nije baš tako, već da se njen povijesni početak svodio na mnogo realnije i, za to doba, uobičajenije okvire.
Genijalna, kakva nedvojbeno jest, bila je, prema dostupnim biografskim podacima, novinarka od 1972. ili od svoje 19-te godine i to na državnom radiju, odnosno novinama. Za takovo što u takova vremena genijalnost, ili spomenuta prilagodba, bila je stvarno neophodna. Iskustvo s medijima vidljivo je na svakom koraku, u svakom njenom postupku. Iako nema iskustva na televiziji, kažu da i pred kamerama postaje potpuno druga ličnost. Neprepoznatljiva. Nedavno, dok je gacala poplavljenim područjem, ostala je bez teksta pred bespomoćnim pukom. Snimatelj je snimio, a mi otkrili njen novinarski  genije. “Ne moraš baš sve snimati”, njen je genijalni stav koji čusmo.
Na pamet mi padaju brojni hrvatski novinari koji su pratili ratna zbivanja iz prve ruke. Mnogi su čak bili članovi HDZ-a, no nikada nisu pozivani na Pantovčak, čak ni na jedan dan. Po svemu sudeći, nisu imali vremena na prilagodbu. Bilo je važnijih stvari.
Ne zna se kada je završila pravni fakultet. Vjerojatno zajedno sa Stankom Zrilićem jer su pokazali iznimnu srdačnost u odnosima, ali se zna da, kao dipl. iur., ima osebujan stav kada se njoj i bliskima spočituje krivica. Ona u pravilu odvraća navodnom krivicom drugih, što nije svojstveno ni pravniku ni pravedniku. Takovo prebacivanje krivice je, u bliskoj povijesti, donijelo mnogo zla. Valjda prilagodba trenutku, ili jedino moguća reakcija. Nema podataka o njenom radu u struci, što je pomalo neshvatljivo. Zaposleni pravnik u državnoj službi donosi više od posla dopisnog novinara.
Ali, ako se čovjek prilagodi, možda i ne mora biti tako. Nije li sposobnost prilagođavanja, odnosno shvaćanja i laganog snalaženja u novim prilikama… oštroumnost, bistrina duha i pamet, definicija inteligencije?
Njena politička karijera je stvarno impresivna. Kao da u ovoj Zemlji nije bilo više od desetak ljudi sposobnih za najviše državne i partijske funkcije!? Sadašnja politička funkcija joj je jedanaesta od naglog i tajanstvenog uzleta 1995.
Ni  Wikipedija nam ne daje niti jedan njen privatni podatak. U toj rubrici se također nabrajaju počasti, nagrade i odlikovanja. Tek su  mediji povremeno prenosili da je vrlo kratko živjela s ocem, ali i suprugom, ocem svog sina, a da polubrata ignorira. Ništa tragično. Ni prva ni zadnja. Dakle, vrlo kratko je živjela u kompletnoj obitelji prema svijetovnim i crkvenim uzusima. Možda bi ovo iznošenje privatnih podataka izgledalo degutantno da se ne odnose na prvog ministra, da se ne taje i da s takovom biografijom nije godinama bila baš ministrica obitelji. Koja hrabrost, ili samo prilagodba. Zašto nije bila ministrica kulture, jer je plodni pisac. Koliko je tu bilo smišljenog nazire se već sada, a uskoro će još više.
Objavila je četiri knjige, piše u rubrici privatni život, i to dvije o Domovinskom ratu, a dvije knjige pjesama. Gdje je peta? Ona u kojoj se, po sjevernokorejskom modelu, govori o velikom vođi. Šteta bi bilo da povijest preskoči ovu stepenicu u vrhunskom prilagođavanju.
Dobro je da se, kao prvi ministar i pravnik, hvata u koštac s kriminalom, jer tko bi i mogao bolje i više. Zašto bi netko nepromišljen blatio uzlet njene briljantne političke karijere. No, zaboravlja, pri tom, da nema beskompromisne borbe protiv kriminala ako se zakon tumači (a tako i postupa) parcijalno. Bliskog suradnika, možebitnog krivca za nekoliko ljudskih života i ogromnu materijalnu štetu, uzima u osobnu zaštitu, tajno se sastaje s bliskima koji su pod istragom, podatke iz istraga koristi u političkim obračunima, kontrolira DORH, prijeti s onim što joj nije dopušteno i slično. 
S navedenim i sličnim navikama se ne rješavaju problemi u općekorumpiranom društvu, već se društvo gura u daljnje produbljavanje političke i ekonomske krize. Hoće li se na vrijeme prilagoditi? Otvara široki front osobnog rata i sve je izvjesnije da ga neće moći kontrolirati. E, tu će morati upregnuti posljednji atom moći prilagodbe. Bit će zanimljivo na slijedećoj razini.
Svjesna je Premijerka svoje karizme. Na očajničke vapaje potopljenih ljudi za elementarnom pomoći države, ona im odvraća da je ona tu. Njen najbolji ministar također. Ona u gumenim čizmama, a on u salonkama.  Njihov stilist ne zaslužuje svoju plaću. Ili su se prilagodili stazama.
Nikako se ne smije zaboraviti njena direktna zasluga za nevjerojatan uspjeh turističke sezone. Koja katastrofa bi bila da nije prepoznala pokušaj podmetanja tkoznakoga u vidu dijela pozadine izvjesne manekenke. Valjalo je inteligentno procijeniti što je veći problem, guza ili hrpe radnica koje po grupama viču po Dalmaciji. Navodno ne primaju plaće mjesecima. To stranci i tako ne razumiju. Odluka nedvojbeno na mjestu. Rezultati su to potvrdili.
Dvaput se tajanstveno ukazala, 1995. i 1999. Nadamo se da će i treći put kada postane predsjednica države. To joj je davnašnja želja, a prema riječima Đurđe Adlešić, ona postaje šefica samo u kriznim vremenima. Krizna vremena si je svakako osigurala. Aferim, šefice!