Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru danas i sutra jedino je mjesto na svijetu na kojem se stvaraju iški lopiži. To nije „svjetsko čudo”, budući da je jedina osoba koja ih danas radi posljednja (za sada) iška lopižarka, Nika Petrović Grilc.

Nika je keramičarka i multimedijalna umjetnica koja je u djetinjstvu naučila ovaj zanat od oca Predraga Petrovića Pepija, u to vrijeme posljednjeg iškog lopižara. Kako je Pepijevim odlaskom prijetilo padanje u zaborav ove višestoljetne vještine, koju je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske uvrstilo u nematerijalno kulturno dobro, Nika je kao prva žena ikada zakoračila u ovaj posao i postala njegova nositeljica. Na sreću, čini se da na tome neće stati.

– Ja sam prva žena u muškoj tradiciji. Moj maleni sin se interesira za glinu, čak i suprug, ljudi su zaintrigirani tako da ova priča itekako ide dalje i nema straha za nju, kaže Nika.

Otok Iž stoljećima je bio jedinstveni centar lončarstva u Dalmaciji. Prvi povijesni izvor spominje lončare 1530. godine, no njihova povijest seže daleko u prošlost. Još između dva svjetska rata na otoku, koji je tada imao oko dvije tisuće stanovnika, ovim se poslom bavilo šezdesetak lopižara, redom muškaraca. U Nikinom djetinjstvu bilo ih je dvadesetak, a danas na otoku nema nikoga. Jedina osoba koja čuva tradiciju je Nika, u ovom trenutku doktorandica na Fakultetu primijenjene umjetnosti u Beču. Ranije je završila studij međukulturalne komunikacije u Grazu, gdje je ujedno i diplomirala na Akademiji primijenjene fotografije, a magistrirala je na Arthouseu u Ljubljani. Realizirala je četiri samostalne izložbe i sudjelovala na preko 40 međunarodnih skupnih izložbi.

– Najpoznatiji oblik koji je sačuvan je iški lopiž, u kojemu se radi i istoimeno jelo od janjetine, a pri vrhu ima rupe kako bi se kroz njih mogao provući lanac za kuhanje na vatri. No tu je još dvadesetak oblika koji su sačuvani u tradiciji poput črpnje (peke), kogome, foguna, fugere, luba za sir… Zanimljiva je priča oko škaldina u kojemu bi zimi djeca nosila žar u maslinike kako bi oni koji u njima rade mogli ugrijati ruke, kaže Nika.

Izrada posuda na Ižu bila je dosta zahtjevna i prakticirala se samo u dijelu mjesta do crkve, dok su Maloižani bili isključivo ribari. Gline nije bilo puno pa se u nekom trenutku po nju išlo u Privlaku, trebalo je radi postupka pripreme u nju dodavati kalcitnu prašinu ili sličan dodatak, a na kraju je nakon izrade i sušenja sve trebalo peći u visokom plamenu, koji je stvarao temperature između 800 i 900 stupnjeva. S obzirom na izradu na ručnom kolu, posude se ne rade od jednog komada, već se spajaju glineni valjušci. Zbog toga su Ižani davno ovaj posao nazvali i „zidanjem lopiža”.

Odjel za arheologiju organizirao je radionicu s ciljem da se studentima, ali i svim zainteresiranima pruži uvid u tradicijsku izradu keramičkih posuda te ponudi mogućnost da sami naprave svoj lopiž.