Zajednica mladih iz Zadra pohodila je benediktinke sv. Marije u crkvi sv. Marije u Zadru u utorak, 4. veljače, kada im je o karizmi benediktinskog reda govorila s. Vekenega Križanac, koludrica zadarskog samostana sv. Marije.

Mlade su predvodili fra Pavle Ivić i fra Bojan Rizvan, župni vikar i župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru koji vode susrete za mlade svakog utorka navečer u dvorani zadarskog samostana sv. Frane. U danima kada Crkva slavi Dan posvećenog života i ususret blagdanu sv. Skolastike koji se slavi 9. veljače, mladi su pohodili zadarske benediktinke sv. Marije koje su najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj i druga najstarija ženska benediktinska redovnička zajednica u svijetu, postojana cijelo tisućljeće.

Naime, benediktinski samostan sv. Marije u Zadru je 1066. godine osnovala Čika, sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., a crkva sv. Marije počela se graditi 1091. godine. Benediktinci su jedan od najstarijih redova u Katoličkoj Crkvi te je karizmu toga reda i njegovog osnivača, sv. Benedikta, predstavila s. Vekenega.

Život benediktinki koje su pozvane biti vidljivi znak Kristove prisutnosti čine molitva, čitanje Svetog Pisma, duhovnih spisa, molitva Časoslova koju sv. Benedikt naziva Djelo Božje, rad, a slavlje euharistije je središte njihovog života. Molitvom nekoliko puta dnevno benediktinke posvećuju vrijeme. Uz liturgijsku molitvu, važan dio njihovog života je Lectio Divina, ne pristupajući Svetom Pismu kao izvoru intelektualne spoznaje, nego iskustveno, uz meditaciju i razmatranje.

„Pristajanje uz Krista uči da se sve primi iz Kristovih ruku, a pogled ljudi treba biti stalno upravljen prema Bogu. Pozvani smo na darivanje sebe Crkvi i kroz rad, kojim uzdržavamo svoju redovničku zajednicu i pomažemo potrebnima koji nam dolaze i na vrata samostana. Rad nije samo fizički napor, nego i nasljedovanje Krista u odnosu s njim“, rekla je s. Vekenega, istaknuvši da su za sv. Benedikta vjera i rad duboko sjedinjeni.

„Geslo ‘Moli i radi’ ne znači usporedno živjeti te dvije stvarnosti, nego, kad tijelo radi, duh mora biti usmjeren na rad. Rad je stvarna molitva, kao što je i molitva krajnji izraz za rad. Molitva i rad se ne razdvajaju, nego idu zajedno“, istaknula je s. Vekenega. Koludrice žive od rada svojih ruku i svojim radom pomažu i drugima. Samostan je od Drugog svjetskog rada bio poručen te starije sestre pamte i glad.

S. Vekenega je govorila i o sv. Benediktu koji je rođen u Nursiji 480. godine. Na Monte Cassinu gdje je i pokopan u kripti crkve, napisao je svoje monaško pravilo prožeto Svetim Pismom. Sv. Benedikt je bio prekinuo studij književnosti i povukao se u samoću, kad je vidio propast Rimskog carstva.

„U svom Pravilu, sv. Benedikt ne prenosi nečije teorije, nego ono što je naučio iz vlastitog iskustva i potiče druge da s njim očinski koračaju. Sv. Benediktu bilo je važnije da ga ljube, nego da ga se boje te se prilagođavao inteligenciji svakog čovjeka. Treba stvoriti ravnotežu u prosuđivanju, jer osobe imaju različitu duhovnu i mentalnu, intelektualnu i tjelesnu snagu, govorio je taj otac monaštva te je upravljao na način da jaki mogu napredovati, a slabi da ne odbjegnu. Govorio je da je samo budan čovjek sposoban čuti što Bog govori i da život treba usmjeravati na traženje Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da nas Bog uvijek traži i uvijek je tu.

 „Više je mogla ona koja je više ljubila“, sv. Skolastika

Ususret blagdanu sv. Skolastike, koludrica je opisala susret Skolastike i Benedikta i u tom kontekstu govorila o značenju molitve.

Sv. Skolastika, sestra blizanka sv. Benedikta, bila je prva benediktinka. Ime Skolastika znači učenica. Od djetinjstva je bila posvećena Bogu. S. Vekenega je pročitala opis zadnjeg susreta između Skolastike i Benedikta, nakon kojeg je  treći dan Skolastika preminula.

Jedne večeri Skolastika je molila brata Benedikta da se ne vrati u svoj samostan, nego da tu noć ostanu još razgovarati o „radostima nebeskog života“. Benedikt je tu zamolbu sestre odbio, no Skolastika je onda to zamolila Gospodina i on je uslišio njenu molitvu. Počela je padati jaka kiša i Benedikt se nije mogao vratiti tu večer u svoj samostan, kako su nalagala pravila zajednice, da ne može prespavati izvan samostana.

Životopisac piše, kad Benedikt nije ostao svojom voljom, ostao je protiv svoje volje sa sestrom koja je dugo čekala vidjeti ga te su probdjeli noć u duhovnom razgovoru. „Više je mogla ona koja je više ljubila“, zapisao je sv. Grgur Veliki, pozivajući se na Ivanovu misao „Bog je ljubav“. Kad je Benedikt pitao Skolastiku što je to učinila, odgovorila mu je: „Eto, molila sam tebe i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga i on me čuo. A sada, daj, izađi, ako možeš. Ostavi me tu, pa se vrati u samostan“.

„Ljubav je pokretačka snaga za sve, pa i za molitvu. Skolastika je predosjetila svoju smrt i zamolila je brata da još ostane s njom, što je on bio odbio učiniti. Kad je sv. Benedikt tri dana poslije toga njihovog susreta pogledao kroz prozor svoje ćelije u nebo, vidio je dušu svoje sestre Skolastike u liku goluba kako se uzdiže u nebo. Vidio je duh svoje sestre kako izlazi i vraća se k Ocu. Golub je i simbol Duha Svetoga“, rekla je s. Vekenega.

Istaknula je da Skolastika u molitvi Bogu da Benedikt ostane onu večer s njom, pred sobom nije imala molitvenike iz kojih je molila. „Skolastika je upravila molitvu svojim čistim srcem, u suzama. Izmolila je promjenu vedrog dana u kišnu večer da se Benedikt nije mogao vratiti u samostan. Osobna molitva je jako povezana s intimnim odnosom i povezanošću osobe s Bogom, u povjerenju Bogu. Skolastika je iz svoje jednostavnosti u privatnom odnosu s Bogom promijenila cijelu situaciju. Ona nije molila da padne kiša, nego je molila za promjenu stava Benedikta. Osobna molitva koja nas povezuje s Bogom preobražava nas na Božju sliku na koju smo stvoreni“, poručila je s. Vekenega, naglasivši da „vjera nije osjećaj, nego odnos s Bogom“.

„Molitva je ponajprije odnos prijateljstva u odnosu ljubavi i prosvjetljuje nam oči srca. Što smo više vjerni Bogu, taj odnos više raste, da nam osobna molitva bude poput zraka kojeg dišemo, da dišući molimo. Duh Sveti oživljava našu osobnu molitvu koja posvećuje našu grešnost. Kroz osobnu molitvu, Božja milost može preobraziti našu slabost u svoju snagu te otkrivamo i svoje poslanje na zemlji. Važno je stići u Nebo, da svatko ispuni svoj poziv na koji je pozvan. Sve treba služiti kao sredstvo da se dođe do Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da je važno ostati otvoren poticajima duha Božjega i autentično živjeti svoj životni poziv.

Što više poniremo u odnos s Bogom kroz osobnu molitvu, to će biti i intimnije naše prijateljstvo s Bogom koje nastaje kroz osobnu molitvu. „Nećemo imati uvijek osjećaj utjehe, ali treba ustrajati u molitvi. Skolastika je bila plakala dok je molila, nije osjećala radost, ali ona je i u toj boli molila. Skolastika je imala čistoću srca i njena molitva je bila uslišana. Uvijek treba uzdizati svoj duh Bogu“, potaknula je s. Vekenega, rekavši da uvijek računamo na Duha: „Duh Sveti je naša poveznica s Bogom. On će nas voditi i dati nam snagu, pravu misao i pravi odgovor“.

U zadarskom samostanu sv. Marije sada živi 17 koludrica, jedna novakinja i jedna postulantica. Dan započinju molitvom u 5,30 sati i završavaju molitvom oko 21 sat. Koludrice mole sedam puta dnevno. „U Pslamima je cijeli svijet ispred nas, u svakom Psalmu vidi se cijeli svijet. To nije samo čitanje Psaltira i ponavljanje istog teksta, nego Duh Sveti uvijek nešto novo radi i traži“, istaknula je s. Vekenega.

Psalme pjevaju gregorijanskim koralom. Jutarnje pohvale Bogu mole u 7 sati, provedu oko tri sata u zajedničkoj molitvi tijekom dana. Misa je u 8 sati, dakle, do 8,30 koludrice provedu tri sata u liturgiji. Nakon mise preuzimaju radne dužnosti, a u 12 sati se opet okupljaju na molitvu, pa rade cijeli dan.

Mladima se obratila i č. m. Anastazija Čizmin, opatica samostana, potaknuvši ih da nikad ne prestanu moliti. Ona je bila studentica te je prekinula studij u želji da se potpuno posveti Bogu u klauzuri. Istaknula je da koludrice uvijek mole za sve, nikoga ne isključuju iz molitve; ne mole samo za sebe, po uzoru na Isusa koji se u molitvi koju nam je ostavio za primjer, Bogu Ocu obraća Oče naš, a ne Oče moj. Koludrice su otpjevale i Himan sv. Skolastike.

Fra Pavle Ivić zahvalio je benediktinkama na molitvama, rekavši da možemo moliti i dok radimo, barem brze zazive. Poželio je koludricama da i dalje budu vjerne svojoj karizmi i da se zajednica obnovi darom novih zvanja.

Na kraju su svi izmolili molitvu za Zadarsku nadbiskupiju, za redovnike i redovnice, za nova duhovna zvanja i obitelji; da se mladi odazovu razvoju svoga poziva i da s Bogom budu graditelji mira i ljubavi te su otpjevali pjesmu Zdravo Kraljice – Salve Regina.

Ines Grbić