Ledeni oblaci koji se formiraju iznad najrazornijih “superćelijskih” tornada na svijetu mogli bi se povezati s “hidrauličkim skokovima” – koje je prvi uočio Leonardo da Vinci prije 500 godina.

Oblake je često lako uočiti na satelitskim snimkama 30 minuta ili više prije nego što se nevrijeme spusti za zemlju. Morgan O’Neill, vodeći autor studije Sveučilišta Stanford, rekao je: “Pitanje je zašto je ovaj oblak povezan s najgorim vremenskim uvjetima i kako uopće postoji? To je praznina koju počinjemo popunjavati. ”

Prije tjedan dana, superstanične grmljavinske oluje i tornada pojavili su se među ostacima uragana Ida dok su se probijali prema sjeveroistoku SAD-a.

Razumijevanje kako i zašto se oblaci oblikuju iznad snažnih grmljavinskih oluja moglo bi pomoći prognostičarima da izdaju točnija upozorenja bez oslanjanja na radarske sustave, piše Yahoo.

Superćelije

O’Neill kaže: “Ako će biti strašnog uragana, možemo ga vidjeti iz svemira. Ne možemo vidjeti tornado jer je skriven ispod vrhova oluja”

Grmljavinske oluje koje stvaraju većinu tornada poznate su kao superćelije, rijetke vrste oluja s rotirajućim uzlaznim strujanjem koje mogu juriti prema nebu brzinom većom od 150 milja na sat.

U slabijim grmljavinskim olujama, uzlazne struje vlažnog zraka imaju tendenciju da se spljošte i rašire nakon što dosegnu tropopauzu.

Intenzivno uzlazno strujanje superćelijske grmljavinske oluje pritišće tropopauzu prema gore u sljedeći sloj atmosfere, stvarajući ono što znanstvenici nazivaju prekoračenjem.

“To je poput fontane koja gura sljedeći sloj naše atmosfere”, rekao je O’Neill.

Dok vjetrovi u gornjoj atmosferi jure iznad i oko izbočenog vrha oluje, oni ponekad pokreću struje vodene pare i leda, koji pucaju u stratosferu i formiraju signalni oblak, tehnički nazvan cirusni oblak.

Koristeći računalne simulacije idealiziranih superćelijskih grmljavinskih oluja, O’Neill i kolege otkrili su da to izaziva vjetrovite nizbrdo u tropopauzi, gdje brzine vjetra prelaze 240 mph.

O’Neill je rekao: “Suhi zrak koji se spušta iz stratosfere i vlažan zrak koji se diže iz troposfere spajaju se u ovaj vrlo uski, ludo brz mlaz. Mlaz postaje nestabilan i cijela se stvar miješa i eksplodira u turbulenciji.

“Ove brzine na vrhu oluje nikada prije nisu promatrane niti se pretpostavljalo.”

Novo modeliranje sugerira da se eksplozija turbulencije u atmosferi koja prati oluje odvija kroz fenomen koji se naziva hidraulički skok.

Isti je mehanizam u igri kada voda koja glatko teče niz preljev brane naglo prsne u pjenu nakon spajanja s vodom koja se sporije kreće ispod.

Leonardo da Vinci uočio je fenomen u tekućoj vodi još 1500-ih, a stari Rimljani su možda nastojali ograničiti hidrauličke skokove u dizajnu akvadukta.