Fra Stanko Škunca, OFM, član Franjevačke provincije sv. Jeronima i redovničke zajednice u samostanu sv. Frane u Zadru, proslavio je 60 godina svoga svećeništva u nedjelju, 14. travnja, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Uz svoj dijamantni svećenički jubilej pod geslom ‘O kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje’ (Ps 31,20), fra Stanko (87) je u crkvi sv. Frane predvodio misno slavlje, a propovijedao je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Suslavili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane i fra Andrija Bilokapić iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

Tumačeći navješteno evanđelje o susretu učenika i uskrslog Isusa, fra Tomislav je istaknuo značenje rečenice „Isus stane u sredinu“. „Rečenica ‘Isus stane u sredinu’ je jako bitna i apostol Ivan je nije slučajno napisao, da Isus stane baš u sredinu. Na koji način Isus dolazi u sredinu našeg života? Kako je došao u sredinu nečijeg srca? Nije došao na silu. Nekad mi ljudi želimo doći u neku sredinu, stati u centar nečega, ali na način koji nije Božji,  često je ljudski. Onda koristimo neke sile, smicalice. Imamo neke svoje načine. Kako je Isus stao u sredinu? U sredinu nečijeg srca ne možeš doći prevarom, na silu, da to kupiš. Isus dolazi u našu sredinu tako da dopušta da se njega makne iz sredine. On je bio maknut iz naše sredine. Uzeo je na sebe sav naš teret, suosjećanje, patnju“, rekao je fra Tomislav.

Propovjednik je istaknuo kako osoba zna da je netko voli radi nje same po tome koliko je drugi spreman suosjećati s njom, koliko je spreman ući u nečiju bol i tu ostati, i kad ne dobiva nagradu za to. „Mi često zamijenimo ljubav za ono što primamo. I lijepo je kad nešto primiš. Ali, istinska ljubav dokazuje se onda kad znaš ostati. Apostol Ivan lijepo uzima tu riječ ‘ostati, čuvati’. To je za njega riječ ljubavi. Danas ima puno bjegova. Ljudi bježe. Teško je doći do istinskog mira. Mir o kojem Isus govori nije posljedica bježanja, samo da je čovjek u miru, kad kaže: ‘Pusti me na miru’. Isus govori o miru koji dolazi preko toga da imaš hrabrosti ući u nemir. Mi svakodnevno to živimo“, rekao je fra Tomislav, razmatrajući kako ostati u miru, kad  je vanjski nemir. Važnost toga da Isus bude u centru, u sredini, ilustrirao je na primjeru osovine na dva kotača. „Ako je bez osovine, kotač je jako opasan. Tako i čovjek, ako nije na osovini, ako nema centar oko kojeg se vrti i koji mu daje smjer, postaje razoran, opasan. Taj centar, ta osovina je Gospodin“, istaknuo je fra Tomislav. I jubilarcu fra Stanku „Bog je došao u centar da bi on taj centar nosio drugima, da bi druge uvodio u taj centar. Da bi to mogao činiti, najprije ti sam moraš postati svjedok. Isus je rekao, ‘Bit ćete mi svjedoci’. Svjedok ne može biti netko tko nije doživio nešto ‘iz prve ruke’. Svjedok ima iskustvo da je Bog u njegovom centru, da je on njegov centar i da iz tog centra ide drugima“, poručio je fra Tomislav.

Podsjetio je na molitvu u drugom Kanonu: ‘Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nas pozvao, da stojimo pred tobom i tebi služimo’. „To je za svećenika jako bitno. Prvo, da znaš stati, da Gospodin dođe u tvoj centar, da bi ti onda znao posluživati kako je on posluživao. Svećenik prije svega treba biti svjedok. Pavao VI. je rekao da danas ljudi više ne slušaju teorije. Slušaju teorije samo ako to netko svjedoči svojim životom. Ljudi današnjeg vremena neće više toliko slušati učitelje, nego će slušati učitelje, ako su svjedoci. Svećenik kao svjedok trebao bi biti svjedok služenja. Isus je postao svjedok služenja pokazavši i da nam je oprao noge. Oprati noge, sagnuti se. Poslužiti čovjeka. To je prekrasno kod Isusa, kako on hvata naš ritam. Ljubav uvijek ima ritam onoga koji je sporiji. Ljubav trči kad treba nešto reći, dati, kad se daje, kad se razdaje. Kad nekoga voliš, vidi se i po tome znaš li usporiti, stati, znaš li osluhnuti“, poručio je fra Tomislav.

Iz vlastitog iskustva, rekao je kako ljudi kažu svećeniku da ne očekuju od njega neke velike odgovore ili rješenja, nego da svećenici „znaju biti ljudi koji će se sagnuti, koji će biti tu, koji će znati slušati, suosjećati. Biti čovjek koji će znati poslužiti. Svećenik bi trebao biti čovjek u čijoj blizini će se ljudi odmoriti. Kako je lijepo kad nakon susreta s nekom osobom odeš odmoran. Mi svećenici bismo trebali biti ljudi koji će znati dati taj Božji odmor, Božji mir, Božju toplinu“, poručio je fra Tomislav, rekavši da, nažalost, postoji iskustvo i kad čovjek ode od neke osobe još umorniji, još mu je teže. „Čovjeka odmori istina. Kad si u društvu ljudi koji nisu patvoreni, licemjeri, to osobu odmori. Umori te laž. Kad si u društvu ljudi koji lažu, koji muljaju, to čovjeka umori“, upozorio je propovjednik.

Nadalje je tumačio Isusovu riječ ‘Čuvajte zapovijedi’. „Čuvaš kad je nešto tvoje, kad nešto voliš. Kad nešto prihvaćaš kao svoje, onda ti je stalo do toga. Čuvaš svoju djecu, svoju obitelj, župu. Čuvanje je povezao sa čistoćom svećenika. Čuvanje znači da ne odrađujem nešto na silu. Nešto samo odrađivati. Čuvati zapovijedi ne znači samo vršiti, izvršiti. Kad nešto čuvaš, tada daš sebe, staviš srce. To znači da bi svećenik trebao biti strastven, koji daje sebe, daje taj žar“, poručio je fra Tomislav, istaknuvši da čistoća nije samo moralna kategorija, da se ne prekrši neko pravilo. „To je premalo. Nije čist svećenik koji odradi sve što mu je rečeno. Čist svećenik stavi sebe, izgara za ljude. Može on biti moralno sasvim čist, a da nije čist. I u braku, suprug je moralno čist ako nije prevario ženu. Ali, ako on nije sa srcem u obitelji, ako se ne daje za djecu, žrtvu, ako nema srca, on nije čist. Ako svećenik samo odradi misu, ispovijed, susret s ljudima – svećenik nije čist“, upozorio je fra Tomislav.

Šanko je razmatrao i riječ „Isusa su prepoznali u lomljenju kruha“. „O Bogu više zna onaj koji se lomi, koji se daje; ako živiš ljubav, ako se daješ za nekoga, ako se razlamaš za nekoga. O Bogu zna najviše onaj koji voli. Duhovnost nije teorija, duhovnost je susret. Koliko lijepi i duboki susret imaš, toliko si duhovan. Koliko lijepo i duboko možeš ući i razgovarati s drugima, osjetiti druge ljude, po tome ćeš biti pamćen. Uspješan je onaj koji je imao u svom životu nešto što je vrijednije od njega, za što se dao. Dati se, razdati se“, potaknuo je provincijal Šanko.

Pojasnio je i korake Božjeg izabranja pojedinca. „Najprije, Bog te uzme. Fra Stanka je Bog uzeo, ali ne samo za njega. Kad te Bog uzme, odabere, to nikad nije samo za tebe. Benedikt XVI. kaže: ‘Kad Bog odabire, on odabire da uključi druge, ne da isključi’. Bog ne izabire da isključi one slabije. Bog izabire da uključi sve. Pa te blagoslovi. Biti svjedok Božje ljubljenosti. To nije narcisoidnost, nego biti svjedok da sam ljubljen, voljen. Da me Bog izabrao. Kako ću druge uvoditi u ljubav, ako ja sâm nisam u toj ljubavi?

Mi svećenici trebamo duhovno rađati ljude, uvoditi ih u Božju blizinu. Onda te razlomi. To je jako bitan glagol za svećenike, da si razlomljen. Da se dopustiš lomiti. Ne moraš ništa izmišljati, samo dopusti da dani dođu kako jesu. Da dođu situacije, ljudi, problemi. Lomit će te. Ali i tu treba ostati, nepomičan. I onda postaneš plodan za druge. Onda drugome nećeš govoriti neke jeftine odgovore, nego ćeš govoriti nešto što je prošlo kroz tvoj život i što preko tebe Gospodin može dati drugima“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal Šanko je poželio da fra Stanko i dalje bude svjedok služenja, mira, Božje utjehe, Božje blizine i Božje topline.

Na kraju mise, gvardijan Nosić istaknuo je fra Stankovo dobro tjelesno zdravlje, i u visokoj dobi. Radi božićne jaslice u crkvi sv. Frane i u devetom desetljeću života još uvijek vozi automobil, bicikl, ide brati šparoge. I dalje istražuje, još uvijek je aktivan u pastoralu, osobito Neokatekumenskog puta. Fra Stipe je pročitao čestitku fra Stankovog rođaka, fra Bernardina Škunce. Fra Bernardin je rekao da je fra Stanko revni svećenik. Podsjetio je na fra Stankovu mladu misu koju je slavio u crkvi sv. Katarine u rodnoj Novalji 12. travnja 1964. i na fra Stankovog rođaka fra Silvestra koji je bio veliki svjedok vjere u teškim vremenima.

Fra Bernardin i fra Stanko su bili školski kolege koji su zajedno u jesen 1949. došli u razrušeni Zadar i započeli gimnazijsko obrazovanje. Fra Stanko je zaređen za svećenika 30. ožujka 1964. u crkvi sv. Frane u Zadru po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića, koji je bio prvi nadbiskup nakon što je Zadar vraćen u hrvatsku domovinu maticu. Fra Stanko je trideset godina bio proveo u Zadru i pratio razvoj grada od njegove razrušenosti u Drugom svjetskom ratu. Kad je došao u samostan sv. Frane u Zadru, dio samostana je bio pod ruševinama.

Fra Stanko je rođen 17. prosinca 1937. u Novalji, od roditelja Jure i Rože, kao drugorođeni u obitelji s četvero djece. Na kraju mise, fra Stanko je zahvalio Bogu za dobre kršćanske roditelje, za redovničko i svećeničko zvanje, za dobre profesore i odgojitelje, poput Sluge Božjeg fra Ive Perana. Zahvalio je Bogu što ga je kroz tolike godine čuvao od velikih nevolja i za sve darove u životu.

Na proslavu dijamantnog jubileja fra Stanku je došla čestitati i njegova rodbina iz Novalje i mnogi vjernici iz Zadra, u zahvalnosti za njegovo svećeničko djelovanje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić