Stručni skup ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ o temi skrbi bolesnih i starijih osoba počeo je sa svojim dvodnevnim održavanjem u petak, 9. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, prigodno uz proslavu blagdana Gospe Lurdske i obilježavanje Svjetskog dana bolesnika.

Sudionicima skupa obratio se zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. „Bog sâm se poistovjetio s onima koji su u bolesti i potrebi i rekao je, Što njima učiniste, meni ste učinili. Na taj način potaknuo je i nas da mijenjamo našu nutrinu i naše odnose, jer to je cilj njegovog dolaska na ovaj svijet – da promijenimo naš život, našu nutrinu i da mijenjamo naše srce, kako nas je Bog izvorno stvorio. Da budemo njegova ljubljena djeca koja imaju čisto srce koje ljubi“, poručio je nadbiskup Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: ‘Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili’.

U tom kontekstu, podsjetio je kako je na jednom molitvenom susretu vjernika, jedna liječnica rekla: „Kada meni dođe neki bolesnik, kad mi pokuca na vrata, uvijek ga primim kao da mi je Isus došao pokucati na vrata. Uvijek se trudim tako ljubazno ga primiti, pružiti mu svu svoju ljubav, pažnju i znanje, sve što mogu, da budem njemu na raspolaganju“. „To je zaista kršćanski, kako bismo trebali istinski živjeti našu vjeru – da u drugome, osobito bolesnome, gledamo odraz Kristovog lica i da u njemu ljubimo Isusa Krista koji u njemu živi. Na taj način, tom ljubavlju, preko toga bližnjega koji je pokraj nas, mi istinski služimo i ljubimo Gospodina, jer on se utjelovio i tako je on činio“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da „naša vjera nije teorija i nikad ne smije ostati teorija, jer to bi bilo kao da vjerujemo u nešto nepoznato, iluzorno, što ne postoji ili je praznovjerje. Mi vjerujemo u živoga Boga koji se utjelovio, koji je postao čovjekom i mi smo po daru njegovog uskrsnuća postali udovi njegovog tijela. Prema tome, kada činimo dobro svome bližnjemu, osobito onome tko je u potrebi, mi služimo sâmom Bogu. Tada se približavamo sâmom Bogu. Stoga je bitan dio naše vjere i našeg života biti u službi bolesnicima. Kada to činimo, onda živimo našu kršćansku vjeru“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši da je ostavljenost tema ovogodišnje Papine poruke uz 32. Svjetski dan bolesnika, naslovljena „’Nije dobro da je čovjek sam’. Liječiti bolesne liječeći međusobne odnose“, nadbiskup je rekao da je jako važno biti blizu osobama koje se osjećaju osamljeno. Zahvalio je svima na uključenosti u taj oblik pastorala i na sudjelovanju na tom skupu. Pohvalio je Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije za organizaciju toga skupa kojem je poželio plodonosan susret, potaknuvši ih na daljnji rad i suradnju.

Mr. sc. don Marin Batur u izlaganju ‘Sakramenti – temeljna vjernička prava’, predstavio je crkveni i državni pravni okvir, odredbe kanonskog i civilnog prava o potrebi pružanja skrbi bolesnima i pravu na dušobrižništvo u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, što je u Hrvatskoj i zakonski regulirano.

Duhovnu skrb svećenika prema bolesnima i korisnicima drugih zdravstvenih ustanova propisuju međunarodni ugovor između Hrvatske i Svete Stolice, dva zakona Vlade RH te ugovor između Vlade RH i HBK. U odredbama tih pravnih akata nalazi se „temeljno i osnovno prema čemu građani imaju osiguran i zajamčen pristup svećenika vjernicima koji se nalaze u bolnici ili drugoj ustanovi. Zakonodavstvo Hrvatske u tom smislu je sasvim zadovoljavajuće i kao društvo smo prepoznali važnost sakramenata“, poručio je mr. Batur.

U prvom dijelu izlaganja, mr. Batur je govorio o pravu ljudi na sakramente, a u drugom dijelu kako civilni sektor u hrvatskoj državi to regulira u odnosu na bolnice i druge zdravstvene ustanove.

Prema nauku Crkve, svi vjernici trebaju se truditi provoditi sveti život – zato se govori o pravu na sakramente. „Naša dužnost je živjeti evanđeoskim načinom života i tako odgovoriti na sveopći poziv na spasenje, na svetost. Bog nas želi u zajedništvu sa sobom. Želi da ga na ovome svijetu upoznamo, da živimo po njegovim zapovijedima i prispijemo u vječni život u nebu kojega ne možemo zaslužiti, nego je Božja milost.

Nakon istočnog grijeha, čovjek više ne živi u stanju izvorne svetosti i pravednosti. Naše iskustvo pokazuje da smo grešni ljudi. Naše ljudske snage nisu dostatne da ustrajemo na putu svetosti. Zato nam je Bog dao neka duhovna dobra. To su osobito Riječ Božja, svjetlo našem životu te sakramenti kao znakovi i sredstva kojima se izražava i jača vjera, iskazuje štovanje Bogu i ostvaruje posvećenje ljudi“, rekao je mr. Batur, poručivši: „Svi vjernici imaju pravo primati od svetih pastira pomoć iz duhovnih dobara“.

Premda se ne može reći da ljudi imaju „pravo na nebo“, jer to je milosni Božji dar, nasuprot tome, u odnosu na svećenike – pastire Crkve, sakramenti su pravo, istaknuo je mr. Batur bitnu razliku u poimanju prava te vrste.

„Sakramenti su u odnosu na Boga milost, a u odnosu na pastire Crkve sakramenti su pravo. Krist je ustanovio sakramente i povjerio ih Crkvi. Ne smiju se odbiti ili uskratiti, osim iz opravdanog razloga. Npr. kad osoba želi na ispovijed, ali ne kaje se za svoje grijehe i ne odlučuje biti bolja“, rekao je predavač, upozorivši da se sakramenti ne odgađaju iz nečijih proizvoljnih razloga.

„Krist je osnovao Crkvu da nastavi njegovo spasiteljsko djelo. Zato u sâmu srž dužnosti pastira Crkve spada navještaj riječi Božje, što narodu pomaže razlikovati dobro od zla te slavlje svetih sakramenata koji čovjeka dovode u direktnu komunikaciju s Bogom i koji preobražavaju naše duše“, rekao je don Marin.

„Sakramenti kao ljudska prava proizlaze iz stvorenosti na sliku Božju i služe čovjeku kao pomoć na putu prema svetosti. Po stvorenosti na sliku Božju svi imamo isto dostojanstvo. Pravo na sakramente nije samo pravo svih vjernika, nego svih ljudi, ljudsko pravo. Ako imamo ispravnu vjeru i ako smo pravilno raspoloženi, ne može nam se uskratiti pravo na sakramente. Teološki temelj prava na sakramente je Božji poziv na svetost“, poručio je mr. Batur.

Govoreći o odnosu civilnog zakonodavstva prema sakramentima, predavač je istaknuo da je „i civilno zakonodavstvo prepoznalo to temeljno vjerničko pravo – pravo na sakramente“.

ČL. 16 Ugovora o pravnim pitanjima između Svete Stolice i RH glasi: „Republika Hrvatska priznaje i jamči Katoličkoj Crkvi pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zatvorima, bolnicama, lječilištima, sirotištima i svim ustanovama za zdravstvenu i društvenu skrb, bilo da su javnog ili privatnog značenja“.

„Ta pozitivna odredba koju su sklopili subjekti međunarodnog prava jamči pravo na dušobrižništvo, dakle, na odlazak svećenika u zdravstvene ustanove. Na temelju toga članka međunarodnog ugovora, Vlada RH i HBK sklopili su Ugovor o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama te ustanovama socijalne skrbi. Prema čl. 2 tog Ugovora, dušobrižništvo vjernika katolika u bolnicama i ustanovama podrazumijeva liturgijska slavlja i podjeljivanje sakramenata, savjetovanje u pitanjima vjere i morala, posjećivanje bolesnika te suradnju u humanizaciji zdravstvene i socijalne skrbi.

Čl. 5 toga Ugovora kaže da će za obavljanje dušobrižništva, bolnice i ustanove  osigurati prikladne prostore koje će biskupije na čijim se području nalazi bolnica ili ustanova, opremati za trajno održavanje katoličke liturgije. Ujedno će osigurati prostor gdje će dušobrižnik moći primati bolesnike i korisnike zdravstvene i socijalne skrbi na duhovne razgovore. Mr. Batur je citirao i čl. 8 toga Ugovora, prema kojem je na zahtjev bolesnika ili njegove obitelji i rodbine, bolničko osoblje dužno pozvati dušobrižnika koji može posjećivati bolesnike i vjerske obrede slaviti u svako doba kad to zahtijevaju potrebe. U čl. 9 piše da će uprava bolnice i ustanova omogućiti u prikladnim prostorima u tim ustanovama održavanje stručnih i duhovnih susreta za katolike.

„Prema ugovorima, uvijek je moguć pohod svećenika bolnici i slavlje mise u bolnici. Ne samo da svećenici smiju doći u bolnice, nego bolničko osoblje dužno je pozvati svećenika kad to osoba ili obitelj zatraže“, naglasio je mr. Batur.

Prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, u dijelu koji govori o dušobrižničkoj pomoći u zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi, čl. 14 kaže da se vjerskoj zajednici jamči pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u tim ustanovama, prema ugovoru između vjerske zajednice i osnivača ustanova.

Četvrti pravni akt koji regulira dušobrižništvo za bolesne i starije je Zakon o zaštiti prava pacijenata koji govori „o načelu humanosti i zaštite pacijenata, čije se pravo ostvaruje zaštitom osobnosti pacijenta, uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja“, rekao je mr. Batur.

Don Valter Kotlar, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za bolnički pastoral, istaknuo je važnost poznavanja pravnog okvira kojim su regulirani i zaštićeni skrb i ulazak svećenika u bolnice i domove. „Svećenici nisu neki aktivisti ili osobe koji bi ulazili u te ustanove neovlašteno, nego to je utemeljeno u zakonu hrvatske države, a to je predvidio i crkveni zakonodavac. Svećenici imaju to pravo, ono nije naša volja, nego dolazimo po pravu pacijenta da mu damo duhovnu skrb“, naglasio je predstojnik Kotlar.

Don Valter je istaknuo da kakva god bila priprava za svećeništvo, za susret s bolesnicima u pastoralu nema prethodne stručne edukacije koja bi poučila budućeg svećenika toj vrsti pastorala. „To je pitanje srca, osobne predanosti i povjerenja u Božju milost. Kad osoba ide u svećeništvo, nije baš da često razmišlja kako će ulaziti u sobu gdje ljudi umiru, da će ići kod bolesnih ljudi koji nerazgovjetno pričaju, koji su u teškim životnim stanjima i okolnostima, u ambijentu koji nije svaki put ugodan, ući u bolesničku sobu.

Ali, kao svećenik, nikad se nisam osjećao korisnije nego nakon dana kad sam posjećivao bolesne. To je moje iskustvo. Iako nevoljko u to idem i teško mi je to činiti. Svakog prvog petka u župi Bibinje obilazim između 40 i 60 bolesnih osoba. To je i tjelesni napor. Ali na kraju, kad se podvuče crta, nikad se ne osjećam korisnije kao baš taj dan, kad obiđem bolesnike“, posvjedočio je don Valter. Rekao je i da sakrament osobama pogotovo u terminalnoj fazi bolesti podjeljuje u vjeri osobe koja je poželjela da se podijeli sakrament, koliko god čovjek bio u teškom stanju ili ne može uzvratno komunikacijski sudjelovati. „Jer, Bog neće odbaciti raskajano srce. Činimo nešto u ime srca koje je nemoćno da bilo što drugo učini, osim da se preda Božjoj milosti“, poručio je predstojnik Kotlar.

Prvog dana skupa, 9. veljače, izlagali su i dr. Alžbeta Grgić, specijalistica interne medicine, o temi ‘Svećenička i liječnička skrb za bolesne, starije i nemoćne’, don Marko Dokoza: ‘Izazovi pastoralne skrbi za bolesne. Iskustvo bolničkog kapelana’ i s. Antonia Čobanov, mag. Oec: ‘Osamljenost – problem ili izazov domova za starije i nemoćne’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić