Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić je 70. zadarski nadbiskup u kronotaksi zadarskih nadbiskupa i 114. pastir u 17 stoljeća Zadarske Crkve.

Od 14. siječnja, dosadašnji nadbiskup koadjutor Zgrablić postao je zadarski nadbiskup sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa.

U subotu, 14. siječnja, na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj obavijestila je kako je prihvaćeno odreknuće od službe zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića.

Nakon službene objave iz Nuncijature u podne, 14. siječnja, mons. Milan Zgrablić u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru dao je svoj prvi razgovor kao zadarski nadbiskup za IKA-u i HKR.

Oče nadbiskupe, čestitam Vam na novoj službi! Čestitali smo Vam već po imenovanju za nadbiskupa koadjutora, a sada započinje Vaša služba zadarskog nadbiskupa. Koji Vas osjećaji prožimaju na dan službene objave iz Nuncijature?

Hvala Vam lijepa. Pa najprije, uvijek ono što je najbitnije i u ovoj službi. Bogu sam zahvalan za sve u mom životu, za sve što mi je Gospodin povjerio.

Zahvalan sam mu da me nikad u životu, u lijepim trenucima i u ružnim trenucima, u grešnim trenucima i u svakoj prilici života, Bog nikad nije napustio.

Pa tako i ovu službu, ovu novu odgovornost koju mi Crkva povjerava, povjeravam Gospodinu, molim za pomoć i pouzdajem se u Njegove snage. Neka mi da milosti i mudrosti da znam prepoznati Njegov glas. I vršiti ono što je Njegova volja, jer Njegova volja je najbolja volja za nas. Njegova volja je ono što i mi nosimo duboko u srcu. Kad se naša volja nađe, kad se susretne s Božjom voljom, onda je to najbolje za čovjeka, za ovaj svijet, za društvo, za Crkvu.

Upoznali ste već Zadarsku nadbiskupiju u ovih malo više od pola godine nakon imenovanja koadjutorom. Što biste poručili zadarskoj javnosti, prije nego što ćete uputiti svoje pastirske riječi s ambona u zadarskoj katedrali sv. Stošije na njenu uočnicu i svetkovinu?

Bogu hvala da sam imao ovo razdoblje preko sedam mjeseci, više od pola godine živeći u Zadru. U Zadarskoj nadbiskupiji dobrim djelom posjetio sam sve župnike. Nisam posjetio baš sve župe, jer to je preveliki broj, ali uspio sam i tijekom ljeta, jeseni i zime, uspio sam posjetiti sve župnike i svećenike koji nisu župnici.

U tim prigodama vrlo često to je bilo prisjećanje nečega što sam već znao, što je bilo negdje u mojoj podsvijesti i pozadini, jer sam prije 30 godina boravio u Zadarskoj nadbiskupiji pet godina. Tako da sam prilično upoznao Nadbiskupiju. Puno toga me podsjetilo na vrijeme od prije više od 30 godina kad sam bio u Zadru, ali puno toga se i promijenilo. Tako da sam doista morao puno toga i učiti.

Ponajprije, pozdravljam od svega srca sve vjernike naše Zadarske nadbiskupije! Pozdravljam sve svećenike, redovnike, redovnice, sve ljude dobre volje. Sve od srca pozdravljam i zazivam na sve Božji blagoslov.

Što mislite da je važno u obavljanju službe nadbiskupa? Ta služba nosi sa sobom i veću odgovornost, pa možda, u pozitivnom smislu, ima i straha pred Gospodinom za ono što Vam se povjerava. Što biste molili da Vam podari?

Crkva je ona u kojoj nije šef biskup. Nego onaj tko vodi Crkvu je Isus Krist. Duh Sveti vodi Crkvu.

Dakle, počevši od najoosbnijega, važno je da biskup i svećenici, svi najprije duboko osluškujemo što Bog govori svakom pojedinom u srcu, ali i što Bog govori Crkvi. Jer Bog vodi Crkvu! Da znamo slušati jedni druge, da slušamo ljude, da slušamo njihove potrebe, da slušamo njihove jade, njihove radosti.

Drugo, da uskladimo naš život proučavajući Evanđelje, proučavajući Riječ Božju. Kada to činimo, onda imamo mnoge milosti koje nam Gospodin želi udijeliti.

Zato nam je dao i različite sakramente u kojima se On susreće s nama, u kojima nam progovara, u kojima nam komunicira svoj život. I to je zapravo prvo poslanje – da navješćujemo, da posvećujemo.

Dakle, to je prva zadaća koja je trajna i u kojoj uvijek treba tražiti nove oblike, nove načine, nove mogućnosti, novi pristup čovjeku. Uvijek se ispitivati kako to činimo, da li dobro činimo, jesmo li koga isključili, kako to možemo bolje učiniti. Dakle, da uvijek budemo otvoreni novome i boljemu.

I ona treća dimenzija koja ostaje i koja je nužna – Crkva je društvo, jedna organizacija, jedno tijelo, jedno živo tijelo.

Nije ona negdje u zraku, nije Crkva neki mit, nego ona je sastavljena od živih ljudi, od osoba.

Prema tome, potrebno je i upravljati strukturama, upravljati dobrima, upravljati i onim materijalnim. To je trostruki zadatak, ne samo biskupa, nego i svećenika i svih odgovornih osoba koje su posvećene Evanđelju i životu po Evanđelju.

Oče nadbiskupe, za biskupa ste zaređeni na Bezgrešno Srce Marijino, Vaš početak službe nadbiskupa veže se uz svetkovinu sv. Stošije. Crkvu se poima Majkom. Gospodin Vas stavlja u okruženje snažnih žena, Gospe i sv. Stošije mučenice. Kako gledate na to da je početak Vaše nove službe vezan uz ranokršćansku mučenicu? Dolazite iz Istre gdje su također bili počeci mučeništva ranih kršćana na ovom području.

Pa da, vrlo je zanimljivo što je ovo imenovanje upravo uoči svetkovine sv. Stošije. Kada sam razmišljao o nadbiskupu Želimiru Puljiću kojemu doista od srca zahvaljujem za sve dobro koje je učinio i koje će učiniti ubuduće, uopće i za Crkvu u Hrvata, ali osobito ovdje za Zadarsku nadbiskupiju – danas je njegova 33. godišnjica ređenja. Isus je imao 33 godine. A ja sam zadnji put bio na proslavi svetkovine sv. Stošije prije 33 godine.

Da. Moram priznati da je moj život doista vezan uz prve kršćane. Moja prva ljubav je bila sv. Stošija, ali među njima je bila i sv. Eufemija koja je također njena vršnjakinja, negdje u isto vrijeme su živjeli, među prvim kršćanima.

U crkvi sv. Eufemije u Rovinju zaređen sam za svećenika 8. lipnja 1986. godine. Dugo godina bio sam njezin župnik i molio se oko nje.

Prema tome, vjerojatno su se one dogovarale, surađivale, sv. Stošija i sv. Eufemija, jer su suvremenice i podnijele su mučeništvo u isto vrijeme.

Dragi su mi ti mučenici, ti svjedoci čiji se duh prenosi kroz tolika stoljeća. Ali dragi su mi i novi sveci, mučenici, naš bl. Miroslav Bulešić i drugi hrvatski blaženici.

Dragi su mi, još ih ne možemo nazvati mučenicima u kršćanskom smislu, ali oni su stvarni, istinski svjedoci vjere koji su položili život u Zadarskoj nadbiskupiji u prošlom, 20. stoljeću, 1940.-ih godina.

Imamo desetak svećenika, redovnika, don Janeza Kranjca, don Srećka Lovretića, don Eugena Šutrina, don Antu Adžije, s. Agnezu Petroša, vjernika laika Ivu Mašina i druge, koji su stvarno pravi mučenici, koji su podnijeli teške muke zbog vjere, iz mržnje prema vjeri. I ostali su vjerni svome poslanju, svome životu i služili su Gospodinu. A bili su žrtve.

To sjeme koje klija, koje raste… Moja velika želja bila bi da jednog dana ti ljudi budu okrunjeni čašću oltara. Da imamo svoje zagovornike, da imamo svoje uzore.

Možda to Gospodin stavlja pred Vas kao zadarskog nadbiskupa, da taj proces dovršite.

Ako Gospodin to hoće, želi, evo. Mislim da imamo tu jako puno potencijala i da je to veliko duhovno bogatstvo ne samo za zadarsku mjesnu Crkvu. Jest i za ovu mjesnu Crkvu, ali sveci i blaženici nisu samo za jedno određeno područje.

Nego, oni su veliko blago za cijelu Crkvu, bogatstvo koje postoji. Svjetionici! Prijatelji naši koji nas prate.

Prema tome, velika bi mi radost bila i presretan bih bio kad bih do kraja moga mandata, ne znam koliko će mi Bog dati mandata ni godina. Presretan bih bio kad bi neki od njih, ili svi, mogli biti barem blaženici.

Oče nadbiskupe, dobro došli u Zadarsku nadbiskupiju i hvala Vam!

Hvala Vama. Pozdrav i Božji i blagoslov svima.

Ines Grbić