Petu po redu “Večer u knjižari” osvježila je profesorica Helena Peričić. U razgovoru s publikom i Ines Grbić, o pomalo samozatajnoj profesorici saznali smo kako iza grubog profesorskog stajališta stoji pjesnikinja sa zanimljivom književnom povijesti.
Dr. Peričić je redovni profesor na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zadru. Diplomirala je komparativnu književnost, engleski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, magistrirala na istom fakultetu a doktorirala 1997. g. na tadanjem Filozofskom fakultetu u Zadru. Pored znanstvenih radova objavljuje kritiku, poeziju, prozu, publicistiku i dramske tekstove. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog centra PEN-a, Hrvatskog centra UNIMA, Hrvatskog društva za anglističke studije, Hrvatskog centra ITI-UNESCO te drugih stručnih i stvaralačkih udruženja. Objavila je knjige: ”Tekst, izvedba, odjek” – 13 studija iz hrvatske i inozemne dramske književnosti; ”U potrazi za Weimarom”; ”Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici” (1914.-1940.)” – temeljenu na njezinoj doktorskoj disertaciji; ”Izići na svjetlo”; “Domnana i bijele ovce – priče o skr(u)šenosti”, “Dimitrije Demeter – izbor iz djela”.
U svom pisanju, kako i sama kaže, stavlja naglasak na pojedine riječi. U zanimljivom književnom opusu ponajprije se obraća čitateljima, a najviše piše o osobnim dogodovštinama i ljudima iz privatnog života.
– Sebi uzimam za pravo da kao autorica sugeriram čitateljima nagalašavajući poneke riječi, kad ne mogu govorom. Uz bogat hrvatski jezik u svoj slobodan prostor literarnog izražavanja kao književnik obogačujem jezik koji daje punu slobodu sugestije. Tako znam ubaciti tipične zadarske talijanske riječi koje su satirično zafrkantse obojene, rekla je prof. Peričić.
Na pitanje što više voli pisati ili predavati, profesorica Peričić odgovara kako su to dva različita pojma i dvije različite vrste izražavanja.
– Pišem od trećeg razreda osnovne škole. Pisala sam pijesme i uvijek mislila kako pjesma ako nije ritmovana, nije pjesma. Pisala sam romane koje nikad nisu ugledali svjetlo dana. Mislim da književnik ne postajemo ako prije toga nismo ispisali tisuće stranica. U zrelijim danima svog života, drznula sam se pisati nešto osobno, preslike mojih prijateljia. Ljudi se ponekad prepoznaju u mojim djelima, priča prof. Helena Perčić o svojim počecima.
Kaže kako je vrlo strog profesor, no unatoč takvom držanju govori kako je studenti ipak simaptiziraju.
– Volim predavački posao! I danas dobivam pisma ili razglednice od svojih studenata iz svih dijelova svijeta, otvoreno govori prof. Peričić.