Sav zapuhan, kao Gadafijeva policija među narod, uletio je u prohladno predvečerje, skrivećki, po već ustaljenoj navici, Zvonimir Vrančić u prostorije HDZ-a u Medulićevoj ulici u Zadru. Znao je tu doći po savjet kod šefa Kalmete. Ali, nitko nije smio znati da se nalaze u taj sat i da zapravo Kalmeta odlučuje što će Zvonimir reći i napraviti.
Dok je bio na vratima, čuo je iznutra nekakvo šuškanje i na licu mu se učas pojavio blaženi osmijeh.
Unutra leži rješenje njegovog problema!
Gurnuo je ključ u bravu, dvaput okrenuo i, kada je brava škljocnula, pritisnuo kvaku i ušao.
Prigušeno svjetlo naziralo se iz jedne od prostorija. Ne vidjevši nikoga u prvi trenutak, viknuo je iz sveg glasa, kao da ga metlom goni Renata Sabljar Dračevac:
– Dobra večer! Ima li koga?
Najprije ništa, a onda se iz utrobe prostorije pojavila mala sitna ženica prosijede kose u plavom mantilu sa logom HDZ na džepu i metlom u rukama. Iznenađena dolaskom Vrančića u ovaj kasni sat, taman kada je trebala počistiti prostorije stranke svih Hrvata, pozdravila ga je pomalo zbunjeno:
– Dobra večer i vama, gospodine gradonačelniče. Što vi u ovaj kasni sat?
– A vi ste, oblio je hladan znoj Zvonimira koji se strovalio se na prvu sjedalicu koja mu se našla pod guzicom.
Vidjevši da je problijedio, čistačica je brže bolje smutila čašu vode i šećera ponudivši je gradonačelniku. Srknuo ju je naiskap.
– Očekivali ste nekog drugog, upitala ga je nevino.
– Da… Ovaj, ma ne, ne…
– Što vas muči? Vidim da vas nešto muči? Ako ikako mogu pomoći, pitala je zbunjena žena ometena u svom poslu.
– Ja… Da… Mislio sam…, nestajale su gradonačelniku i riječi i zrak kao kuća Zaraušek pod naletima bagera.
– Ne mogu spavati. Cijelo vrijeme samo se vrtim po krevetu i stalno me salijeće pitanje – što napraviti. Ne mogu više, jadao se Zvone čistačici koja je naslonjena na metlu sa znatiželjom promatrala promjenu boja na njegovom licu.
– Što to? Što vas muči, upitala je toliko iznenađena da nije ni shvatila kako mu je dala krpu kojom je brisala nedugo prije toga hadezeovski pod, da obriše svoje lice nagužvano kapima hladnog znoja.
– Rušiti ili ne rušiti pitanje je sada. A ja ne znam odgovor na to pitanje. Što god napravim, pogriješiti ću, vrtio je u glavi svoju hamletovsku dilemu gradonačelnik.
– Srušiti ili ne srušiti što, upitala je sada već zabrinuta čistačica koja je skupila hrabrosti pa smiono dodala:
– Jeste li prehlađeni? Hoću li vam skuhati čaj? Imate li temperaturu možda? Muči li vas nesanica? Klimakterij?
– Ajde u Božju mater, odbrusio joj je svoju već poznatu i ustaljenu političku poštapalicu gradonačelnik, čupajući jednom rukom kravatu natopljenu znojem i bacivši je preko naslona stolice.
– Oprostite, samo sam htjela pomoći, vidim da vas nešto muči, a meni je žao da se toliko mučite, skrušeno je kazala ženica paleći cigaretu.
– Muči me kuća Zaraušek. Srušiti je ili ne srušiti. Što da napravim? Ta me dilema ubija već danima, jadao se gradonačelnik dok ga je čistačica marljivo slušala da izbifla što ima.
– Jeste li vi, oprostite što vas to pitam, vjernik?
– Molim?! Kakve to veze ima sa rušenjem ili ne rušenjem kuće Zaraušek? Da, jesam, za majku Božju, naravno da sam vjernik, cijedio je kroz zube već sasvim zelen.
– Ja sam vam vjernica od malih nogu. I sve što sam pročitala u životu jedino su Biblija i kuharica moje pokojne majke. Znate li onu priču o Ponciju Pilatu?
– O kome? Pijatu?
– Ma ne. O rimskom namjesniku cara Tiberija u provinciji Judeji, poznatijem kao Poncije Pilat…
– Nikad čuo, sa čuđenjem ju je gledao zbunjeni gradonačelnik.
– … doveden je u veliku životnu dilemu kada su mu doveli Isusa Krista i tražili od njega da ga pribije na križ. Nakon iscrpnog ispitivanja, Pilat nije našao ni jedne jedine sumnje kod njega i htio ga je pustiti na slobodu. Međutim, pritiscima da ga se pribije na križ nije mogao odoljeti iako to uistinu nije htio. Kada se ispred njegove palače skupio narod očekujući njegovu konačnu odluku koju je morao donijeti jer je bio na takovoj poziciji izveo je Krista i razbojnika Barabu. “U čovjeku kojega ste mi doveli da ga razapnem ja ne vidim nikakve krivice i perem ruke od njegove nevine krvi. Vi odlučite”, pokazao je prstom Pilat prema okupljenoj rulji i demokratski im prepustio da sami odluče o sudbini nevina čovjeka. “Hoćete li da pustim razbojnika Barabu ili Isusa iz Nazareta koji sebe naziva Sinom Božjim”. Podivljala rulja počela je gromoglasno vikati “pusti Barabu, pusti Barabu”. “A Isus? Što s njime da napravim”, upitao je Poncije Pilat razularenu svjetinu. “Raspni ga, raspni ga”, vikali su pomamljeni ljudi oduševljeni što će opet pasti nečija krv. “Vi ste odlučili, ja perem svoje ruke od njegove krvi”, kazao je Pilat i naredio da se Isusa razapne, u jednom je dahu ispričala čistačica, kao da priča vlastitoj unučici koja joj sjedi na koljenima.
– I, upitao je gradonačelnik uopće ne shvativši poantu njezine biblijske priče o jednoj od najvećih povijesnih dilema.
– Pa i vi možete tako sa kućom Zaraušek. Ako smatrate da je to za vas preveliki teret s kojim se ne možete nositi, učinite jedino ispravno u ovom trenutku i u demokraciji, dajte narodu da odluči.
– Mislite da za radnog vremena izađem na balkon gradskog poglavarstva, pa dok ljudi na Trgu piju kavu da ih preko megafona pitam žele li rušenje kuće Zaraušek ili ne, sasvim je pogubio niti gradonačelnik.
– Ma ne. Postoji onaj, kako to vi političari zovete? Kada se narod želi pitati o nečemu. Onaj… na vrhu jezika mi je… Refren?
– Mislite referendum?
– Da, to. Napravite referendum, dajte narodu da donese konačnu odluku i vi operite svoje ruke od sudbine kuće Zaraušek. Vas nitko poslije neće moći kriviti za loše donesenu odluku, a spavat ćete kao bebica.
Gradonačelnik je pogledao istim onih pogledom punim straha kakvim za vrijeme aktualnog sata Jadranka gleda Nenada Stazića.
Pridigao se i iznova vezavši kravatu krenuo prema izlazu.
– Laku noć, gospođo.
– Laka noć bila i vama, gospodine gradonačelniče.
– Je, kako ne, dobacio je odlazeći.
– Ova će noć biti najteža na svijetu.
Spuštajući se skalama prema izlazu mrmljao je sebi u brk pogledavajući na sve strane da ga netko ne bi vidio kako mrmlja sam sa sobom.
– Koja glupača… Poncije Pilat… Biblija… Demokracija… Koja glupača… Ona će meni doktoru davati savjete što da napravim!? Srušit ću je, majku joj njezinu… Nisam ja nikakav Poncije Pilat, ja sam Zvonimir Vrančić, loš gradonačelnik, ali gradonačelnik, jedini kojega ovaj grad ima u ovom vrlo delikatnom povijesnom trenutku i moram donijeti povijesnu odluku. E, pa, Zvonimire, odlučio si. Kuća Zaraušek će se rušiti, kazao je ušavši u auto.
– Neće meni neki narod odlučivati. Da odluče slučajno da se ne sruši, što ću onda Kalmeti reći? Neće on onda razapeti ni njih, ni Krista, nego mene. E, neće bogami… Zaraušek ide u prah i pepeo, nesigurno je promrmljao pogledavši se u retrovizor i odjurio u još jednu tešku noć koja je bila pred njim.