Deklema, pomoćnog građevinskog radnika, ili manovala, upoznao sam radeći reportažu o radu na crno i o mnogim bosanskim državljanima koji u Hrvatsku dolaze trbuhom za kruhom, mahom radeći na bauštelu. Mršav, koštunjav kao lik iz stripa, svjetle kose, pušio je Deklem Drinu sjedeći na, kako on to kaže, “fosni”. Bez srama i izmotavanja samouvjereno je odgovorio na svako postavljeno pitanje.
– Ma bolan, radio bih ja i na crno i na bijelo, samo da nešto radim, bi Tite mi. Nemoš nikako u Bosni proć. Ma jok, nema posla. Raja ne radi. Sve bolan ludo. Ja sam došo tu, ima šest mjeseci. Jest, radim na crno, ali moram nekako da prehranim familiju u Bosni, ispričao mi je ove riječi bauštelac Deklem.
Otvoreno i bez fige u džepu, Daklem je ispričao cijelu svoju životnu priču koja počinje prije trideset i šest godina, kada se rodio u Zenici.
– Uvijek kad se Zenice sjetim krenu mi suze. Evo vidiš. Nisam bio tamo već šest mjeseci. Pošaljem pare i idem dalje. Novi poso, nova sredina. Taki je život. Mora se. Ostali mi u Zenici babo i nana, žena, djeca. Ma svi bolan, šta da ti pričam, poigravao se Deklem pivskom bocom dok mi je sjedeći na skeli pričao o sebi.
– A moraš to bolan znati, da je Zenica bila poznata u bivšoj Jugi po proizvodnji čelika. Pa i naš fudbalski klub zvao se Čelik iz Zenice. Od priznavanja Bosne i Hercegovine, “Čelik” je tri puta bio državni prvak, a u dva navrata osvajač kupa. I ja sam u njemu igro. Jesu to bila vremena… Onda je, što znaju reć kod nas, Alah po Zenici hodo. A danas ni Alaha moj prijatelju, ni posla, još malo pa ni Zenice. Iz dana u dan živim sa suzom u oku. Zapne tu, za kapak i neće da se sruči niz lice, neće pa neće. A lakše bi mi bilo kad bi, razgolio je sasvim svoju bosansku dušu Deklem.
O ratu, nije mu kaže, drago pričati.
– Kad me o ratu pitaš ko da mi živu ranu kopaš. Ja skoro dijete još bio. Zaluđen fudbalom, trebama, jes i muzikom, Bijelim dugmetom. Znaš kako je to kad si mlad, sve merake ovog svijeta bi probo. I onda došo taj nesretni rat, a mladost otišla, puškom potjerana. Zenici nestalo onog smjeha s lica i neka tuga ko da joj titra stalno na usnama, prisjeća se Deklem i rata koji je na mnoge, pa tako i na njega, ostavio traga, te poraća koje je najveći trag ostavio na samoj Zenici. Ljepotica ostala bez šminke.
– Teško mi je palo što sam moro otić iz moje Zenice, ali što je tu je, moro sam. Trbuhom za kruhom. Niko te ne pita možeš li, nego svi viču daj amo, daj amo. A odakle Deklem da dadne kad nema. Došo sam ovdje, ali nije ni tu puno bolje kako vidim. Puno, baš puno bolan, raje bez posla. A ja im došo, neki Deklem, Bosanac, radit na crno. Ma shvatam ja njih, vjeruj mi. Ali moram nekako i ja svoju djecu prehranit. Ne kradem, ne ubijam, ne tučem, samo radim. Radim od jutra do večeri. Po cijele dane. Eto baš ko crnac, na crno, priznaje mi moj sugovornik. Pitam ga boji li se da ga policija ili državne službe ne uhvate u radu na crno.
– Ne bojim brate. Ako moraju da me ufate, nek love bolan. Ja iz ove kože ne mogu, a novac moram da zaradim kako god znam ili mi povratka u Zenicu nema. Eto, žao mi dođe, svaki put kad se sjetim, sve te hrvatske raje, ko i one naše u Bosni. Pogunuli, a za koga?! Za što?! Eto vidiš i sam. Pametno izgledaš. Sve ti je to danas lažni sjaj. Bijeda ljude naćera na svašta. Da čovjek ne umre, crko bi, kad ti kažem, priča mi Deklem. U Zadru mu se jako sviđa.
– Ma jašta, lijep grad. Nikad prije nisam bio u Zadru. Kad ne radim, a stalno radim, odem pa prošetam onom vašom Kalelargom, da i ja mogu bolan reć da sam šeto Kalelargom. Bez toga, ko da nisam ni bio u Zadru. Moj jaran iz Zenice, Mirsad, bio je tu u onoj vojsci. Pričo mi prije nego sam dolazio o Zadru, Dalmaciji. Kako su svi ovdje ludi za košarkom, baš ko mi dole za Čelikom. Jašta. To je raji još jedino i ostalo, iskreno će Deklem dok su se prve kapi noći spuštale niz još jedan prohladan zadarski listopad.
On će kaže, sada oprati svoju miješalicu koju od milja zove Selma, a onda na spavanje jer sutra opet treba raditi.
– Eto, jarane. Stalno tako. Sve što sam ti reko bilo je od srca, Tite mi.