Kada je uhvatio hladnu kvaku vrata svoga stana, zadarskog je pročelnika oblio hladan znoj. Cijelim putem do doma mislio je što će reći ženi, kako će opravdati nedovoljnu ocjenu na ocjenjivanju koje je, prema slovu zakona, vršio župan. Može reći da ga župan ne voli, ali tko će mu to uzeti kao olakotnu okolnost? Vjerojatno nitko, naravno, pa ni njegova žena.
Ušao je u vlastiti stan i odmah omirisao napetost koja je kuljala iz stana kao uzavreli vulkan na jugu Italije. Do njegovih strahom ustreptalih nosnica dopirao je i vonj friško pripremljenih pohanih tikvica koje je njegova supruga jutros kupila u nekom trgovačkim centru.
– Bog, draga, cmoknuo je suprugu željevši poljupcem zakamuflirati strah.
– Onda, zagrmjela je supruga koja je sjedeći na kožnom trosjedu u dnevnom boravku gledala jednu od turskih serija.
– Što onda, pravio se Englez.
– Pa, kako si prošao na ocjenjivanju kod župana?
– Hm, ne baš dobro, rekao je kažiprstom odvezujući kravatu s grla.
– Što to znači ne baš dobro?
– Dobio sam nedovoljan.
– Moooolllliiiimmm, razrogačila je svoje žablje oči supruga i u trenu se osovila na noge.
– Ma župan me ne voli! A godinama mu se već ulizujem. Trčim mu po kavu, po Mentole na trafiku… Kupujem mu novine, masiram noge, ali jednostavno me ne voli, pokušao se opravdati pred nabujalim ženinim bjesom.
– Idiote! Majmune, pjenila se njegova ljepša polovica.
– Ali zar sam ljubavi ja kriv što me on ne voli?
– Ne, kretenčino jedna. Kriv si što si mu potrčko, što tobom briše stražnjicu kada mu treba nešto napraviti, a ti u vječnom strahu od ocjene bezglavo jurcaš i radiš što god on traži od tebe. Je li istina?
– Pa znaš da moram. Ali opet, sve to nije urodilo plodom, rekao je u samoobrani.
– Naravno da nije. Pa nitko ne voli ulizice i beskičmenjake koji će za pišljivu ocjenu jednog lošeg amaterskog slikara napraviti sve što im se kaže. I više od toga. A to si ti. Sjećaš se kada si lajao na žarulju u njegovom uredu jer ti je on tako rekao? Cijela Županija ti se poslije smijala. A onda i meni jer imam muža pročelnika koji laje na žarulju, bjesnila je žena.
– Ali što da radim? Ako ne napravim ono što mi kaže, potjerat će me. A meni je tu dobro. Ne radim ništa, osim što njemu ponekad skočim po što me pošalje.
– Idiote jedan! Nikada nisi imao poštovanja ni prema sebi ni prema meni. Da si nešto vrijedio, ostavili bi te bili da radiš u školi, a ne bi danas radio u Županiji i bio potrčko. Sram me je što si mi muž, procijedila je žena dok su joj teške suze ispirale jutrošnju maskaru s lica.
– Sutra, čim dođeš na posao, hoću da mu se javiš i da konačno već jednom pokažeš zube, da mu pokažeš da si muško i da s tobom ne može mlatiti svaki mlatimudan koji se sjeti.
– Hoću, ljubavi, obećavam, rekao je samo da ugasi trenutni požar.
Donio je potom svojoj ženi koja se od umora i nervoze vratila na kožni kauč čašu vode i tabletu za smirenje.
Sutradan, kada je uhvatio hladnu kvaku vrata Županije, razmišljao je što će reći županu kada ga pozove. Izvikat će se na njega. Jebati mu mater za sva zlostavljanja i sve loše ocjene kojima ga je ovaj častio, iako mu je cijelo vrijeme bio podatan i odan, iako je radio što god je on htio.
Tiho je ušao u svoj ured, ispolirani parketi su zaškripali. Odložio je aktovku na veliki masivni stol kada je zazvonio telefon.
– Molim, javio se oštrim glasom.
– Trebam te minutu, čuo je s druge strane žice glas župana od kojeg je već počeo dobivati osip.
Župan je sjedio u svom uredu nogu dignutih na stol. U jednoj je ruci držao veliku staklenu teglu Nutelle, a u drugoj malenu žlicicu koju je svaki čas oblizivao jezikom.
– Sjedi, rekao mu je župan pokazujući rukom na praznu stolicu preko puta svog stola.
– Trebao bi mi otići do ribarnice. Ženi sam obećao da ću kupiti danas par kila srdela. Znaš, ona ih jako voli. I usput odi do cvjećare pa kupi neko cvijeće, ali ništa preskupo. Danas nam je godišnjica, želim je iznenaditi, rekao mu je župan sav zamrljan čokoladnim namazom oko usta.
– Kako vi kažete, gospodine župane. Idem odmah. Hoćete li mi dati novca da vam sve to kupim?
– Pa zar ti nisi dobio plaću? Moraš i ti nešto napraviti za svog župana. Ajde, ajde, bit će bolja ocijena sljedeći put.
Izletio je iz županovog ureda, pogledao lijevo i desno na hodniku i uletio u wc. Sjeo je na školjku i zaridao suze u tri reda. Podigavši glavu ugledao je ispred sebe ogledalo i kriknuo onoj spodobi koja ga je gledala u oči:
– Majmune. Nikad od tebe pročelnika!