Blagdanska tradicija u vrijeme Božića dolaskom novih inovacija i modernizacijom društva iz stoljeća se mijenja. Kustosicu Etnološkog muzeja Zadar Jasenku Lulić Štorić upitali smo kako su to nekad u okolici Zadra ljudi slavili te koja je razlika danas i u to vrijeme.
– Postoje dvije različite kulture Dinarska i Jadranska. Zanimljiva je činjenica da je nekada tradicija bila da starješina kuće unosi panj i stavlja ga u ognjište, potom govoreći “Dobra večer ja i moj badnjače”. U dinarskom području (Bukovica, velebitsko podnožje) imali su običaj unositi tri panja, koja bi gorjela do Sveta tri kralja, ispričala nam je gospođa Jasenka.
Iz njihove vatre, koja bi tinjala do Sveta tri kralja palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića. Vatra bi donosila mir i dobro ukućanima, a pepeo od panja kasnije bi se prosuo po polju u vjeri da će biti plodno. U Jadranskim područjima tradicija 19. stoljeća u ovo vrijeme bila je i ta da se birao i kralj. Bila bi to osoba iz sela koja je tom prilikom morao častiti fritulama i vinom cijelo selo, a imao je ovlasti sudjelovati tokom cijele godine u nekim sporovima te miriti i donositi odluke među posvađanim sugrađanima.
– Ta tradicijia prestala je iz razloga jer bi to čašćenje osiromašilo obitelj, rekla je kustosica Jasenka Lulić Štorić.
Tradicija ovog prostora bila je i ta da grupica djece obilazi kuće pjevajuči božićne pjesme noseći u ruci svijeću, a na otocima pjevali su i pod prozorom.
– Badnjak je jedino što je danas ostalo u tradiciji. Okupljanje obitelji i paljenje svijeća. Danas se više ne unosi panj, jer ljudi nemaju ognjišta već peći i štednjake na kojima to danas nije moguće, zato je i ova tradicija izumrla. Moram napomenuti kako prije nisu ukrašavali bor, to je došlo s ovim novim vremenima kao i Djed Božićnjak. On je došao kod nas u vrijeme Sovjetskog saveza i razvio se iz lika Sv. Nikole. Lenjin je kod nas uveo lika Djeda Božičnjaka, priča Jasenka.
Tridesetih godina 19. stoljeća američki umjetnik svojoj djeci pričao je priče o liku kojeg je sedamdesetih godina 19. stoljeća netko u ikonografski usavršio. Za Badnjak su također postojale i praznovjerne priče koje su se bazirale na svijeće i vosak koji bi padao niz svijeću. Od sjena od plamena svijeće tako se čitalo kako će netko umrijeti, a po vosku u obliku suza koji se cijedio niz svijeću također se gatalo.
Razlika u obilježavanju Badnjaka danas i nekada je ta što ljudi prije za taj dan nisu izlazili van zbog zlih sila koje su tu večer ophodile to mjesto.
– Zanimljivo je kako ljudi prije nisu sadili pšenicu za dan Sv. Luce i darovi se nisu poklanjali za svaki svetac i na dan Božića. To je obiteljski blagdan, koji je i danas ostao tako, objašnjava nam Jasenka.
Iskomercijalizirani blagadan tako mijenja svoju tradiciju, a pokloni se kupuju za skoro svaki Svetac. Ono što je ostalo do danas je tradicija paljenja svijeća u pšenici i lumina u ulju kao i okupljanje obitelji na tajd dan.