U nepuna dva njeseca, triput sam pisao o Vukovaru i sada sam zatečen činjenicom da sam svaki put bolno bio u pravu, da su ostvarena sva moja predviđanja i opravdane sumnje u želju za promjenom tretmana toga grada. Poslije svega, teško se oteti dojmu da nam treba žrtva na kojoj ćemo, prema političkoj ili nekoj drugoj potrebi, ispoljavati altruizam, dokazivati sebe i pomoć dozirati da nas, a ne njega, što duže održi na površini. Korijeni toga već su opisani, a grad, kao da pristaje na uvježbanu ulogu, postaje beznadni ovisnik.
Povod ove kolumne je relacija Zadar – Vukovar. Poslije mirne reintegracije istočne Slavonije, kada su osjećaji Nacije prema Vukovaru bili na vrhuncu, Županija zadarska je, poput drugih, preuzela sanirati ratna oštećenja legendarnog vukovarskog vodotornja. Svjedoci smo da do toga nikada nije došlo, a da je upravo ta županija nedostajala na polaganju vijenaca braniteljima grada prilikom posljednjeg obilježavanja godišnjice pada.
No, Zadar svoj odnos prema Vukovaru pokušava definirati sada već tradicionalnom akcijom skupljanja pomoći „ranjenom“ gradu, koju je inicirala, i svo vrijeme predvodi, gospođa Davorka Krnčević, diplomirana pravnica i ravnateljica Doma za odrasle u Zemuniku. U organizaciji sudjeluju i drugi, mahom vjerski službenici, te osobe kojima je humanitarni rad temelj djelovanja.
Hvalevrijedna akcija, dokaz mrve humanosti u sve neosjetljivijem i nemoćnijem društvu, a kada se odvija u Zadru, također direktnoj žrtvi rata, posebno smo ponosni. Sve pohvale, bez ostatka, zaslužuju svi ljudi dobre volje koji su od vlastite sirotinje odvojili za potrebitije.
Međutim, nemoguće je izbjeći sjenu nad sjajnim djelom i čvrsto sam uvjeren kako sunce zaklanja upravo gospođa Davorka Krnčević, županijska čelnica Koordinacije za ljudska prava, inicijatorica „ulaska“ branitelja u zadarske škole i nositeljica drugih brojnih funkcija i akcija na ovim prostorima, a i šire. Ona, svojim djelovanjem, godinama privlači pozornost građana i ograničit ću se tek nekima.
Tijekom rata, gospođa Krnčević, bila je policijska inspektorica u PU zadarskoj, baš na onom radnom mjestu s kojeg se najbolje vidjela sva bijeda pretvorbe i privatizacije i svekolike pljačke grada, koji je, zajedno s Vukovarom, bio najperspektivniji u bivšoj državi. O njenoj humanosti, ili barem profesionalnosti, nema spoznaja. Po zanimanju prvenstveno Hrvatica, nije se zamjerila mentorima, čak po cijenu nastajanja brojne sirotinje i potrebitih poput Vukovaraca.
Sklon sam vjerovati da je Dom umirovljenika u Zemuniku izmišljen radi nje, a da je, poslije rata, završila na Zavodu za zapošljavanje vjerojatno bi mu bilo dograđeno još najmanje jedno krilo ili kat.
Kao ravnateljica „Doma za odrasle“ (iako ostaje nejasno tko su neodrasli) u Zemuniku, svojedobno je potezom pera, promijenila naziv ustanove u „Dom za psihički oboljele odrasle osobe“. Dekretom je tadašnjih pedesetak štićenika Doma, uglavnom umirovljenika, proglasila psihički oboljelima, a njihove potomke oštetila za normalnu budućnost. Cijenu boravka je zaboravila prilagoditi. To je, vjerojatno, bilo razlogom njenog izbora za čelnicu Koordinacije za ljudska prava, jer je poznato iz povjesti da su zdrave ljude proglašavali psihički oboljelima samo poznati humanitarci i borci za ljudska prava.
Ima ona podršku župana zadarskog, pročelnika za školstvo u Zadru, bivših policajaca, i poduzeća „Sirovina“, sve redom poznatih humanitaraca. Policajci postaju humanitarci samo iz dva razloga: ili nisu ispekli zanat, ili „peru“ savjest. Vjerujem u prvo, jer je njihova kvalifikacija odanost partiji – bila i ostala.
Ima ona podršku HDZ- a, čiji je nepokolebljivi redov, onaj koji Vukovar drži Vukovarom, „ranjenim“ i kada su sve rane imale vremena zacijeljeti, onaj koji će svaki put bacati ribicu gladnom ranjeniku, ali mu nikada neće dati udicu da sam peca iako pliva na vodi. To održava njih, a ne Vukovar.
Vukovar, grad u najplodnijem dijelu Lijepe naše, ima, kaže Gospođa Krnčević, 2500 korisnika socijalne pomoći ili gotovo 10 posto svih stanovnika. Ima neriješeno sve što se moglo „šaptom“ riješiti, ali su trebale godine i sramota od cijele Europe, da se uplati PDV, (daća državi) za mali poklonjeni trajekt, koji im život znači. Kraljevina Nizozemska je očito humanija i darežljivija od matice zemlje.
Da je, kojim čudom, gospođa Krnčević, energiju koju godinama rasipa na desecima projekata(koji se uglavnom slikaju), upotrijebila u djelovanje u stranci, Vukovar odavno nebi bio slučaj. Autobusi bi išli u suprotnom smjeru, dovozili bi bogatu zimnicu ili dobra za turističku sezonu. Tada bi, možda, „zablistao“ netko drugi, to je očito shvatila.
Postoji jedan primjer, koji bolje od bilo čega, opisuje vladavinu ravnateljice Doma, gospođe Krnčević iz perioda kada je Dom bio umobolnica. Naime, njihov jedini automobil, u dvorištu gdje je zabranjen promet vozilima, pregazio je njihovog jedinog psa. Sapienti sat.
Samo da ne postane još i zaštitarka prava životinja. Zadru je to, vidjeli smo nedavno, veoma potrebno.
Sentenca, Nulla kalamitas sola,opet potvrđuje svoju svevremenost. Ovaj put „dovodi“ zadarski SDP, za koji jedan visokopozicionirani HDZ-ovac davno reče: Oni su naš najbolji igrač. I bi u pravu, jer upravo taj SDP, koji u Vukovaru ima svog gradonačelnika i stanje koje može kapitalizirati (ako ga već nije popravio kada je mogao), pridružuje se akciji, što je također hvalevrijedno, no ne baš sad. Čemu na dan akcije HDZ-a? Odgovor se gotovo sam nameće, jer vrijedi baš sve rečeno za jedne i za druge.
Valjda sve što je dobro i lijepo mora imati neku mrlju.
Gospođi Krnčević i Antičević–Marinović ne vjerujem ni kad darove nose. Ostali imaju iskrene namjere i zaslužuju svaku pohvalu. Pridružujem se (iako su mi mjesečna primanja u visini povišice gradonačelnika Vukovara) i – želim sretan put u Vukovar.