Orjentalizam na zadarskim ulicama ne očituje se, nažalost, kroz postojanje trbušnih plesačica, deva ili drugih egzotičnih stvari ili pojava, već postoji mnogo prozaičnija poveznica, a odnosi se na ulično spremanje i prodaju hrane.
U iznimno prometnoj ulici Franka Lisice, onoj koja vodi prema Gradskom groblju, Jadranskoj turističkoj cesti, ili autocesti, godinama posluju ulične pečenjarnice koje, na otvorenom prostoru uz prometnicu, cijeli dan peku piliće, odojke ili janjce. Tu se, s nogu, pečenje prodaje i najčešće odnosi prema mjestima u zaleđu, usput, pri povratku iz grada motoriziranih ljubitelja pečenja. Ne manje od njih, kupovinu obavljaju i bolje stojeći zaposlenici iz grada i okolice, a nerijetko i drugi, koji ne uspiju, ili im se ne da pripremati ručak.
Priprema i kupovina hrane je aktivnost koja će vjerojatno posljednja izumrijeti, pa to, samo po sebi, ni ovdje nije problem. Nešto egzotike u svemu također nije problem. Problem je što iskustvo iz ulice Franka Lisice najvjerojatnije ne zadovoljava niti jednu zakonsku normu koja regulira tu djelatnost, dok usporedno s tim, inspekcije raznih tipova i namjena, tisućama kuna kažnjavaju vlasnike restorana i to samo zbog pogreške u jednom slovu u cijeniku, knjizi žalbi ili na sličnom banalnom mjestu.
Izgled tog dijela ulice, govori sam za sebe. Deseci automobila, oko ručka, zakrče nogostup i dio kolnika, autobusno stajalište i minijaturna parkirališta. Ljeti, u fazi pojačanog prometa, većina zaustavljenih, dok se odvija ritual kupovine, “lufta” vozila ostavljajući otvorena vrata, čime zakrčuju i posljednju slobodnu površinu za kretanje pješaka. Invalidi u invalidskim kolicima, ili roditelji s dječjim, biciklisti i pješaci s prtljagom, u pravilu, požale dan kada su se tu našli. Šanse za prolazak su im minimalne. Za kretanje im ostaje sredina kolnika, sužena zbog parkiranih vozila s druge strane.
Količina smoga, u ulici opterećenoj kretnjom motornih vozila, je daleko iznad normalne. Posebno opterećenje je startanje i manevriranje vozilima zbog kupnje, čime se smog bitno pojačava, a on sadrži iznimno opasne sastojke i nezdrav je za same sudionike u prometu. One ljude koji su u prolazu.
Kako se spoj teških metala i hrane odražava na zdravlje ljudi, onih koji se ovdje hrane, ne treba posebno objašnjavati. Cijelog dana “ulici” je izloženo svježe ili meso u fazi pripreme. 
Zateknete li se tu, pogotovo ljeti, zbog sunca i visokih temperatura iz pečenjarnica, na kojima se možete lako opeći, uznojit ćete se – garant. Koliko se tek znoje ljudi koji peku, izloženi cjelodnevno vatri i suncu, lako je zamisliti. Nešto teže je zamisliti kako održavaju higijenu neophodnu za tu vrstu posla.
Dim, koji neprekidno suklja iz peći i hrpe drva okolo, više je slika koja, tek kao povremena, može proći negdje na selu, za osobne potrebe, daleko od ceste i smoga, ljudi koji tu žive ili tuda svakodnevno prolaze.  Ovdje, kako god uzmete, strči, opasno je i po svemu – nezakonito.
Možda otuda i činjenica da je gotovo nemoguće dobiti odgovor relevantnih gradskih veličina koje bi, po prirodi posla, morale imati svoj stav o svemu.
Tek kojih stotinjak metara prije spornog dijela ulice, policija je zadivljujuće brzo intervenirala i spriječila čovjeka u namjeri da ispred stambene zgrade potpali manji roštilj. Rekoše mu da je zabranjeno paliti vatru na otvorenom. Bili su u pravu, samo selektivan pristup problemu, u pravilu, čini ga većim.
Kombinacija prekršaja na ovom dijelu gradske ulice, bilo da su iz Osnovnog zakona o sigurnosti prometa na cestama, o vatrogastvu, ugostiteljstvu ili drugim djelatnostima za koje postoje zakoni i propisi, a ovdje se zacijelo krše, bila bi dostatna, da se kazni, za bitnije krpanje gradskog i državnog proračuna.
Zašto to nije tako, za sada ne znamo, ali znamo da mnogi ovaj dio grada nazivaju Arizona.
Nadamo se da, iz nekog razloga, misle na američku saveznu državu, a ne na tržnicu kod Brčkog.