Friedrich Nietzsche, njemački filozof s kraja 19. stoljeća, smatra se autorom sentencije: “Prešućena istina kad-tad postaje sramota!” Prešućena, zabranjena, iskrivljena i na sve načine unakažena istina, razlogom je sadašnjeg stanja u zemlji, koji je svrstava među posljednje u Europi, a u mnogočemu i u svijetu. Neki kažu da je, nerijetko, lakše biti prvi nego posljednji u svijetu, jer poseban napor iziskuje uništenje svega što je priroda svakoj zemlji dala. Jer, već priroda svojim darom svakoga postavi na neko podnošljivo mjesto. Za biti posljednji potrebna je zaista moćna zla sila.
Pođemo li od Ishodišta zla, laži u svim svojim varijantama, prvo ćemo uvidjeti da ono i nije imalo pravog prirodnog neprijatelja – homo sapiensa, domaćeg, domoljubnog, uspavanog poslije prvih progutanih laži. Čak i prosejčno mislećem čovjeku trebale su zapeti za oko neke nelogičnosti, da nije bilo dobro smišljene, perfidne igre, koja, doduše popušta, ali ne prestaje.
Od “Povijesnog formiranja HDZ-a u podrumu… Na čije čelo je izabran… Gdje je ostvarena sedamstoljetna težnja hrvatskog naroda…”, pa do danas, vrsta i količina laži, servirane sedam stoljeća potlačenom narodu, nema ravna unazad pola stoljeća.
Budniji su ranije primjetili da niti jedan strani osvajač ovih prostora, unatrag tih sedam stoljeća, nije ih opustošio koliko posljednji osloboditelji iz podruma.
Podrumari, konspirativni, kakvi u pravilu jesu, zacrtali su i nekoliko pravila za vlastito ponašanje u nadolazećem periodu. Usvojena pravila polako izlaze iz svoje konspirativne faze, ne voljom njihovih autora, već mentora, koji su procijenili da njihovo prerevno sprovođenje prijeti njima samima.
PRAVILO PRVO:
“HDZ, kao jedina snaga, koja je stvorila samostalnu i nezavisnu državu, ima prirodno pravo raspolagati njenim resursima, a u slučaju možebitno kraćeg gubitka vlasti, iste će potpuno kontrolirati. Inkorporirati što više svojih ljudi i bit će više zadovoljnih, a manje postavljenih pitanja.”
Kontrola sprovođenja pravila “slikovito” je objašnjena u Šeksovoj izjavi na jednom stranačkom skupu 1990., a glasi: “Svi, koji se hrvatskom nacionalnom pokretu nađu na putu, pa bili oni i naša rođena braća, bit će maknuti milom ili silom”. To je isti onaj tip, koji je svih dvadeset godina organizator, usmjerivač i glavni kontrolor sprovođenja Pravila. Toliko o pozitivnom pomaku.
Pravilo je, manje ili više konspirativno, sprovođeno, plan ostvaren, a svi koji su se našli na putu sklonjeni su milom ili silom. Jedini je problem što je otkriven tek vrh ledenog brijega, što se nastavak sprovođenja Pravila hrani naivnošću ljudi, ili interesom inkorporiranih i teško mu je nazrijeti kraj. No, kada dođe, bit će vraški bolan.
PRAVILO DRUGO:
“Snalažljiviji dio ljudi HDZ-a pustiti da razviju svoj gušeni talenat, jer je poznato da su ratni profiteri u SAD, poslije građanskog rata, ulaganjem svojih bogatstava, izvukli zemlju iz poslijeratne recesije.”
Kod formiranja Pravila drugog, upravo je HDZ prvi upotrijebio pojam ratni profiter, a kako i koliko je revno sprovođeno svjedočimo godinama. Doduše, osvjedočili smo se tek s neznatnim dijelom.
PRAVILO TREĆE:
“Državna ministarstva smo mi stvorili, od naših ljudi, i prirodno je da služe nama, a ne onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli. Posebno kontrolirati tajne službe u koje se mogu uvući naši neprijatelji.”
Ova 3, te još desetak sličnih pravila, od kojih se neka odnose na rat i ratna zbivanja, izrečena su od relevantnih pripadnika pokreta, odnosno stranke, na početku rata, ponavljana i na drugim (relevantnim ) mjestima, što im daje originalnost i “pravo” na navodne znake.
Kako se sprovođenje prva dva Pravila medijski eksploatiraju, zaokupljaju cjelokupnu pažnju ljudi i bolno ih opterećuju, čini mi se potrebnim objasniti Ishodište zla u jednom segmentu Pravila trećeg, a to su tzv. tajne službe. Razlog za to leži u činjenici da se tu, više nego drugdje, krije opasnost od neuspjeha svih (ne)iskrenih nastojanja da se država oslobodi voćnog prefiksa – banana.
Ministar unutarnjih poslova, dakle i tzv. tajnih službi na čijem čelu je bio donedavno, a povodu brutalnih ubojstava u Zagrebu, otprilike reče: Ne možemo mi znati tko sve ulazi u državu, pratiti stanje na granicama, ili znati tko je gdje podstanar. Taj čovjek, da je sreće kao što nije, a s obzirom na pozicije koje je imao, ili ima, morao je, u prvih 6 mjeseci ministrovanja, riješiti barem polovinu svih gorućih problema u zemlji. Zatvoriti pola stanovništva, ako je bilo potrebno, ali riješiti ili otićI.
A, evo zašto nije. Spustimo se, radi lakšeg razumijevanja, na Zadar i prilike, u tom segmentu, početkom devedesetih. Dakle Izvorištu.
Formiraju se dvije tzv. tajne službe, Služba za zaštitu ustavnog poretka, civilna, građanska,MUP-ova i MORH-ova Sigurnosno-informativna služba. Njihove vođe, danas najbogatiji, i(li) politički najutjecajniji zadrani, svoju materijalnu i(li) političku moć stekli su u vrijeme upravljanja službama. Ušli goli kao miševi – izišli bogati, sa stvorenim pretpostavkama za još veći društveni utjecaj. Veći dio ratnih “sigurnosnih” obveza sastojala se od borbe protiv mangupa u vlastitim redovima, odnosno stvarnih i možebitnih “čistunaca”, koji su predstavljali smetnju ostvarivanju zacrtanih Pravila, te borbi protiv političkih neistomišljenika. Borba protiv ratnog neprijatelja nije bila primarna, osim u eventualnoj kupnji srpske kuće, čime se slabila moć mrskog neprijatelja.
Dobro obučeni agent tajne službe, koji svoje znanje nije stavio u službu sigurnosti države, ili njenih oružanih snaga, već HDZ-a i sebe osobno, prevagnuo je u momentu izjednačavanja izbornih rezultata HDZ-a i SDP-a, krajem devedesetih. Osnažio je Stranku, a obogatio sebe. Rat je ionako prolazna pojava.
Mogli su oni kada su htjeli, kada se stvar uklapala u Pravila. Sačuvali su oni tzv. Ahmićku skupinu, dok Pravila nisu nalagala da se pošalju u Hag, ali nisu Milana Levara. On se nije uklapao.
(Prije)ratni, dugotrajni, visoki policijski dužnosnik, još za vrijeme službe, prije umirovljenja, a tijekom godišnjeg odmora, već se zapošljava kod privatnog poslodavca. Poslije njega i mnogi njegovi suradnici.
Zbog toga je neposredno pred rat i u prve dvije godine, sigurnosni oslonac u Zadru bio Samostalni viši inspektor, kućni prijatelj Slobodana Miloševića, građanin i državljanin Srbije do 1990., a i danas. Nije teško pogoditi pod čijim je skutima djelovao.
Za koga su radili ti ljudi, čije interese su štitili, ako su pri izlasku iz službe, neki čak i prije, nalazili unosne poslove, već prema vlastitim afinitetima ili zaslugama? Odgovor se sam nameće – bili su revni čuvari Pravila.
Na državnoj razini još gore. Tamo su među pripadnicima Službi, čuvari Pravila, okorjeli kriminalci i ubojice, Veselin Marinov, Zlatko Bagarić, ološ iz inozemstva, kriminalci oslobođeni iz zatvora i slična bratija, koja šuruje sa samim državnim vrhom.
Kuća, na lošim temeljima, ma kako lijepa i skupa bila, nikada nije sigurna.
Odatle nepovjerenje ministra u vlastiti kadar. Odatle problem s policajcem koji nije načinio izvješće doušnika i, možebitno, utjecao na kasniji razvoj događaja -brutalno ubojstvo u centru grada. Nitko ga nije naučio da je sastanak sa suradnikom osnovna metoda policijskog rada i da neizostavno zahtjeva izvješće. Ali, momak je podoban, revni čuvar Pravila poput svog ministra. Valjalo ga promaknuti.
Odatle nemogućnost praćenja stranih ubojica, koji se godinama nesmetano kreću i djeluju među nama. Gdje je onda praćenje i spriječavanje podrivanja gospodarskih temelja društva, što im je primarna obveza. O borbi protiv terorizma, galopirajućeg svjetskog problema, ne treba ni govoriti.
Kolike su nam šanse u borbi protiv zla, ako maligni tumor liječimo uljem za sunčanje? Možda bi ulje, kao preventiva i imalo smisla – kao kurativa zacijelo nema, a upravo tako izgleda dosadašnja borba.
No, kada premijerka, prva policajka u državi, primakne lice kameri i “s gorčinom u glasu” nekome poruči kako u državi ima 19.000 poduzeća bez zaposlenih, a koja državi duguju 12.000.000.000 kuna, onda svi vi koji ste gledali – napustite svaku nadu.
Ako još netko, u navali optimizma, pomisli da se zlo nad našim glavama može riješiti, neka ne razmišlja dalje. Neizostavno će mu se nametnuti pitanje tko će zamijeniti zle, a onda mu slijedi dupla doza razočaranja, jer stvarno nema tko, barem ne tko ulijeva nadu u bolju budućnost naroda, a zadovoljava norme sadašnjeg izbornog zakona.
To se zove beznađe, naše, hrvatsko, najgore vrste, koje bi valjalo brendirati. Samo, tko će to?