Riječi iz naslova, godinama su bile sinonim pobjede srca nad čelikom, pravde nad silom, Davida nad Golijatom. Uzviknuo ih je čovjek, koji i sam pade ratujući i dalje u miru, dok su plodove njegova ratničkog podviga uživali oni koji danas uzvikuju iste riječi. Oni koji prouzročiše pad dva ratna zrakoplova, naša ne njihova, u miru ne u ratu, iz debelih fotelja ne sa ratnog položaja i napraviše sve suprotno od momaka iz ratne priče.
Niti su momci iz priče prve nagrađeni, dapače, niti će momci iz priče druge odgovarati. Dapače. Ta tragedija neusporedivo je veća od tragedije MIG-ova. Jer, tu tragediju nije moguće ustupiti NATO-u – poput obrane zračnog prostora, a time i izbjegavanja sličnih slučajeva – niti zaboraviti čim iskrsne novi problem. Novi problemi će, gotovo sigurno, iskrsnuti baš zbog toga, jer i većina dosadašnjih vuče porijeklo iz te tragedije.
Tragedija, veća od svih, skriva se u činjenici da je prvi istup glavnog šefa HRZ-a bio stručan koliko i prvi istup ranjene građanke, neuke i nedužne seljanke, koja ne samo da nije general s ogromnim ovlastima i povlasticama, već vjerojatno od države Hrvatske ima koristi koliko i od nekog udaljenog planeta. Tek, kako se moćni general ponio prema njoj, bez ikakvog istražnog povjerenstva, govori da je tragedija MIG-ova jedna u nizu prošlih, ali, nažalost, i budućih.
Može moćni general i njegovi šefovi zabraniti pristup hrvatskim novinarima, a dopustiti tek novinaru svog lista da obiđe mjesto tragedije, jer ovaj je vjerojatno iznimno hrabar ili barem sretan i može proći kroz navodno minsko polje. Neće valjda utjecati na njegovo izvješće. Što je briga hrvatski narod za tragediju. On je bog plave boje i može za natporučnika, bez oklijevanja, reći da je iskusni pilot. Nije i ne može biti, jer u HV, pa tako i u HRZ, ne štede na činovima, a ovaj je svojstven mladom časniku, s nedovoljnim brojem naleta zbog krize i lošeg stanja zrakoplova. General se malo zaigrao. Gospoda iz MORH-a također. Degutantan odnos prema ranjenoj ženi  je i vrlo opasan. Ne valja kad generali određuju pravila ponašanja, jer nikada ne ispadne dobro. Želimo vjerovati da su to tuđa iskustva i da će na tome ostati.
Ako imamo vojsku na čijem čelu je bio ministar protiv kojeg se vodi istraga za vrlo nečasno i planirano kazneno djelo, a njega zamjeni drugi, koji po svemu to isto zaslužuje, čak u većoj mjeri, onda drugo osim tragedija ne trebamo niti očekivati. Stanje je samo po sebi tragedija i bez rušenja borbenih zrakoplova s borbenim kompletom. Da li je samo sreća razlika između pada u polje i eventualnog na naseljeno mjesto, školu, plažu, ili slično. Hoće li sutra umorni i nezadovoljni pilot kanadera, koji se sa svojim pretpostavljenim prepucava preko novina, “sletjeti” na krcatu plažu. Nešto slično, zasad sa sretnim ishodom, već smo imali. Tragedija helikoptera u Vukovaru nije ih ničemu naučila, pa predlažem da isto istražno povjerenstvo preuzma i slučaj MIG-ova.
Pravo je čudo kako ljudi u odorama u Hrvatskoj ne mogu priznati krivicu ni kada je ona očigledna. Kao da su iz drugog svijeta, kao da sami sebe plaćaju i kao da su sami sebi svrha. Gospoda u vojsci i policiji moraju konačno shvatiti da su tek državni službenici, u Zemlji kakva jeste, već prilično povlašteni, da ih mnogobrojne afere čine običnim ljudima, a ne posebnim, nepogrešivim vitezovima i da samo trebaju stručno i pošteno raditi svoj posao. Odora ih ne čini ni boljim ni gorim od drugih i nije dobro kada “odora” ima pravo na apsolutnu istinu. MIG-ove je kupila ona sirotinja koja upravo štrajka glađu, jer joj je to jedini, preostali način borbe za život, oni radnici škverova, kojima Premijerka nedavno obeća da će ih čuvati od svakog zla, a onda ih bezočno izdade.
Ona će, svakako, dobiti izvješće o nesreći i, ma kakvo bilo, završit će pitanjem o Daimleru i Lencu. Sirotinja, kupci  MIG-ova i dalje će strahovati da joj kupljena roba ne padne na glavu, štrajkati glađu i plakati pred ugojenim sindikalistom. Političara odavno nema, ne vole suze. Dokle?