“Balkanski vrući lonac”, tako bi se najslikovitije moglo opisati stanje u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, u kojoj se malo toga istinski promijenilo, ili pošlo naprijed, još od završetka rata. Tri konstitutivna naroda, ravnopravna samo na papiru, u praksi jedva da mogu egzistirati u međusobnoj blizini. Na izborima i dalje pobjeđuju stranke nacionalnih predznaka, a Hrvati, kao najmalobrojniji, izvlače gori kraj.
Tako bi moglo biti i nakon nedjelje, za kada su raspisani novi izbori za Predsjedništvo BiH, Zastupnički dom Parlamentarne skupštine, Parlament Federacije BiH, te isto to i za Republiku Srpsku. A ona je, po svemu sudeći, doista postala “država u državi”, sa svim zasebnim institucijama i službama koje jedna neovisna država treba imati. Iako RS u međunarodnim krugovima ne znači ništa, ona je tu “de facto” i bosanski Srbi od nje ne odustaju. Za to su se uspjeli izboriti.
Hrvati, s druge strane, ne mogu izabrati ni svoga člana u Predsjedništvo. Djelomično zato što je njihov trenutačni predstavnik Željko Komšić, inače kandidat s liste bosanskohercegovačkog SDP-a, “samo Hrvat po rođenju” i, prema mišljenju mnogih tamošnjih Hrvata, ne bori se dovoljno za rješenje njihovih glavnih problema. Možda još veći razlog zašto su Hrvati u BiH najzakinutiji narod jest i to što se ne mogu međusobno dogovoriti.
Dvije najjače stranke s hrvatskim predznakom, HDZ BiH i HDZ 1990, nisu uspjele poduprijeti zajedničkog kandidata za hrvatskog predstavnika. Kandidatkinja HDZ-a BiH je Borjana Krišto, koju mediji već nazivaju “bosanskom Jadrankom”, ali nedostatak joj je što u predizbornoj kampanji uporno izbjegava javno sučeljavanje s protivnicima. Kandidat drugog HDZ-a, onog s godinom 1990, je Martin Raguž. Dakle, Hrvati se ni kao najmalobrojniji narod u borbi za vlastiti opstanak i za ono što bi im prirodno trebalo pripasti, ne mogu složiti. To, naravno, ide na ruku Komšiću i SDP-u.
Budući da su Bošnjaci dvostruko brojniji u Federaciji, oni bi lako mogli i ovoga puta svojim glasovima zapravo izabrati hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Oni će tako opet odnijeti prevagu i, u zemlji gdje svatko tjera vodu na svoj mlin, najmalobrojniji bi opet mogli izvisiti. Ne zaboravimo, međunarodna zajednica od Predsjedništva BiH uskoro očekuje neke važne odluke o daljnjem konstituiranju zemlje, a one bi se, ako ovako ostane, donijele bez poštivanja volje hrvatskog naroda.
Boljka bosanskohercegovačkih Hrvata jest i njihova nedovoljna zainteresiranost za izbore u vlastitoj zemlji. Tome u prilog ide činjenica da je na prvim poslijeratnim izborima u BiH, tada najjača hrvatska stranka – HDZ BiH – osvojila 338.000 glasova. Na zadnjim su izborima oba HDZ-a, od kojih svaki tvrdi da je pravi nasljednik onog prvog, zajedno sa svim koalicijskim partnerima osvojila tek 130.000 glasova. Odaziv Hrvata na bosanskohercegovačkim izborima pao je ispod 50 posto, što je zbilja zabrinjavajuće, kada uzmemo u obzir da se upravo u ovim vremenima grade temelji za budućnost države koja još nije u potpunosti uređena. Tamošnji kritičari ukazuju na činjenicu da hrvatske stranke nisu dovoljno učinile, kako bi probudile svijest u svojem narodu i ukazale na važnost izlaska na nedjeljne izbore.
Što će biti dalje i kakva budućnost čeka “balkanski vrući kotao” ili državu BiH, skupa s hrvatskim narodom koji ondje živi od pamtivijeka, znat ćemo nakon izbora.