Dugo najavljivani spektakl sa može se reći ograničenom euforijom napokon se odigrao u beogradskoj “ Areni”.  Dvorana nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta, ali bilo je prisutnih negdje između 12 i 13.000 duša. Publiku su činili predstavnici kako starije, tako i srednje, te mlađe generacije, i kako sam uspio primjetiti ovakav odnos je ravnomjerno bio raspoređen.
Čast da otvori manifestaciju pripala je beogradskom sastavu Nightshift, koji je ovim putem imao prilike duže promovirati svoje aktualno ostvarenje “ Bez zaklona” (Multimedia  Records). Nightshift je  kontinuirano na srpskoj  sceni, muzičari u postavi su zanatsko/tehnički vrsni instrumentalisti, a njihova rock izražajna varijanta dobrim dijelom se oslanja na postulate 90-tih godina.
Drugi support akt bili su Kanađani, sastav Danko Jones, aktivan na svjetskoj sceni od druge polovice 90-tih godina. Uspjeli su do sada uknjižiti čak 9 izdanja, njihova izdavačka kuća je švedski “Bad Taste Records”, i činjenica je da su više popularni na europskom no na prekooceanskom tlu.
Njihov nastup bio je izuzetan. Trajao je nešto duže od 60 minuta, a gotovo da su mogli izaći i na bis. Njihova ne tako karakteristična varijanta rock forme, izrazito moderne, kombinirana sa pop te crossover elementima, svidjela se beogradskoj publici, a Kanađani su potvrdili da su i kao koncertni akt izuzetno uvjerljivi. Tako je i ovaj put potvrđeno kako Gunsi znaju izabrati intersantne i atraktivne aktove na  svojim turnejama.

Nakon prilično duge pauze, otprilike u 23. 25., na binu je izašao Axl Rose u pratnji sedmočlanog sastava (tri gitare, bass, klavijature, klavir, bubnjevi ), sa osvježenim imageom i novim zubima, gdje ruku na srce više podsjeća na nekog radoznalog rednecka iz Alabame, no na glamouroznu pop zvijezdu.
Koliko sam imao puta prilike izbrojati, mijenjao je garderobu 8 puta, što je manje važno od činjenice da ga je glas  na momente vjerno služio, na momente znao otkazati u falsetima, a takvo je uostalom bilo i muziciranje kompletnog benda. Bilo je vrlo inspirativnih trenutaka, kako u samoj interpretaciji songova grupe, do kemije koja je tekla od bine prema publici, ali isto tako i ne baš spontanih gubljenja i vijanja muzičara, pa i samog frontmana.
Pravi primer za potpuni “raspashoi” na bini bilo je izvođenje pesme “Live And Let Die”, no i suprotnih pozitivnih primjera, kao što je nadahnuto interpretiranje “Paradise City” songa.
Nastup je sa bisevima trajao  puna 2 sata i 25 minuta , nakon kojih je bend zadovoljan napustio “Arenu” interpretirajući sve manje-više etablirane i poznate brojeve iz svog repertoara. I publika je uglavnom otišla zadovoljna, pozitivno iscijeđena međusobnim utroškom energije.
Realno, koncert samog benda bio je malo bolji od osrednjeg, ali oni i važe kao sastav čiji nastupi u mnogome ovise od trenutne inspiracije. Beogradski koncert Gunsa ne spada u one koji će su dugo vremena prepričavati, ali perfekciju niko uostalom nije ni očekivao.