P. Ike Mandurić predvodio je duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 26. srpnja.

P. Ike je održao nagovor u kojem je govorio o važnosti svjedočenja, „ključnom za naše spoznanje istine u životu uopće i u vjeri“. Potom je predvodio misno slavlje i klanjanje pred Presvetim.

Podsjetivši na Isusovu riječ „Bit’ ćete mi svjedoci“, p. Ike je rekao da su apostoli bili svjedoci brojnih Isusovih događaja: kako je ozdravljao ljude, izgonio zloduhe, hodao po moru, kako se preobrazio, dijelom i kako je mučenički umro, jer su pobjegli. Tada nisu mogli svjedočiti nečemu što je za njih bilo razočaravajuće, teško. Bili su svjedoci da je Isus živ nakon uskrsnuća.

„To je jako važno za našu vjeru – biti svjedok nekog mističnog božanskog događaja. Dok god nismo svjedoci, naša vjera nije još zrela. Svi sveci svjedočili su nekom božanskom događaju“, rekao je p. Ike. Upozorio je kako se često može dogoditi da ne primjećujemo koliko se važnih duhovnih stvarnosti događa u Crkvi i svijetu. „Kad bismo vidjeli sve milosti koje Bog čini i pokreće u Crkvi, koliko podiže svetih ljudi, heroja, kako Bog čini osobito u teškim vremenima, klanjali bismo se Božjim djelima i čudesima. Svijet hoće zamagliti i predstaviti da se u Crkvi ništa ne događa, da ljudi ne bi povjerovali i to naviještali, živjeli“, rekao je p. Ike, istaknuvši da ovisi i o nama hoćemo li uvidjeti sve čudesno i veliko što se događa u naše vrijeme.

Podsjetio je kako u njegovo vrijeme dok je bio student, 1980.-ih godina, mnogi mladi katolici nisu molili krunicu kao danas, „što je silno veliki znak i milost“. Mnogi studenti nisu imali Sveto Pismo niti su poznavali teologiju, kao danas. Nije se govorilo o predbračnoj čistoći, a danas puno hrabrih mladića i djevojaka javno govore i svjedoče da žele živjeti čistoću. Nisu se toliko održavala klanjanja u hrvatskom narodu, kao danas, nije bilo misa zornica, još prije 40 godina.

„To je prije bilo nezamislivo. Toliko čudesnoga se danas događa, barem u Hrvatskoj – povezanih, snažnih zajednica, toliko pobožnosti, formiranih mladih. ‘Vi ste tome svjedoci’, kaže Isus učenicima. I nama danas govori. Svjedoci smo nečega čudesnog, velikog što se događa u ovo vrijeme. I to moramo vidjeti, kako se Crkva preporađa i kako se u njoj događa nešto čudesno. To je znak Božje prisutnosti, Božjeg plana, znak da Bog uslišava naše molitve, da Bog hoće biti s nama ovdje“, poručio je p. Ike, rekavši da taj uvid mijenja naš pogled na svijet. Treba se prisjećati Božje prisutnosti, uvidjeti Božja djela, da nas ne zahvati malodušje, beznađe.

„To bi trebala biti naša stalna praksa, da promatramo i uočavamo što Bog čini u vremenu u kojem jesmo. Nasuprot tome, često u naše misli uđu loše vijesti, nemoral, ratovi te zaključujemo kako Boga nema, da nas je Bog ostavio. No, to znači da đavao obilazi kao ričući lav gledajući koga da proždre i da nas Zlo nikad neće ostaviti i neće odustati od nas. Zla koja se događaju nisu znak da Boga nema, nego da Sotona hoće proždrijeti tebe i mene, naš život“, upozorio je p. Ike.

Uviđati događaje koji svjedoče Božju prisutnost i djelovanje ovisi o našim molitvama i razmišljanjima, jer inače možemo biti slijepi, da ne vidimo dobro u ljudima.

„Ako nam se otvore nutarnje oči srca i kad postanemo sposobni uviđati i govoriti, svjedočiti i spominjati dobro, to mijenja moje srce i druge ljude. Biti svjedok dobroga što se događa u ljudima. Vidjeti, biti sudionik, svjedok nekog događaja. Biti nazočan nekom događaju“, potaknuo je p. Ike.

Prvo svjedočenje znači vidjeti što se događa, a drugo svjedočenje je pričati o tome što smo vidjeli. „To je danas u Crkvi zapostavljeno. I Evanđelje se širilo svjedočenjem. Žene koje su vidjele prazan grob svjedočile su apostolima da je grob prazan, oni drugima. Taj žar prenošenja iskustva je temelj evangelizacije. Evangelizacija nije spekulativna znanost koja priča o tome što je um dokučio. Onaj koji traži Boga pita je li ga netko susreo. Ne što kaže teologija, nego je li netko doživio Boga. To je temelj vjere. Sresti nekoga tko je susreo Boga. Iskustvo da to nije s ovoga svijeta. Rasprave o tome što je istina, a što nije, neće promijeniti čovjeka. Ali svjedočenje hoće. To je najveći argument kojeg ništa ne može uništiti. Tome se kršćani moraju vratiti hrabro i odlučno“, potaknuo je p. Ike.

„Sjećam se kako je jedna žena rekla da jedna skupina studenata u Zagrebu moli svojim riječima. Ona to nije vidjela, ali je prepričavala. Sjećam se kako mi je srce zatitralo na to i rekao sam: ‘Ako ikad dođem u Zagreb, ja ću njih naći’. To ne može biti laž. Ako se mladi ljudi okupljaju i tako mole svojim riječima, možda su nešto našli. Poslije sam zaista našao tu skupinu mladih. Mene je to bilo obasjalo u životu, bio mi je tračak svjetla, nada koja me držala u životu. Ne možemo pojmiti koliko to nekad može biti ohrabrujuće“, poručio je p. Ike.

„Isus kaže učenicima: „Vi ste tome svjedoci“, a na drugom mjestu kaže: „Bit ćete mi svjedoci“. Zato je svjedočiti naše poslanje. Nema svatko dar da katehizira, poučava, ali svatko je sposoban biti svjedok, tko god je nešto vidio. Ne mora biti rječit. Samo reći: ‘Ja tvrdim da je to tako. Ja tvrdim da molitva mijenja srce. Tvrdim da postoji čovjek koji se obratio’. Treba biti postojan u tome. Duh Sveti će dotaknuti nečije srce“, ohrabrio je Mandurić.

Rekao je da smo svjedoci brojnih događaja, ali ne sjetimo se promatrati ih i staviti ih u srce. „Marija je stavljala u svoje srce, prebirala i pamtila događaje. Mi često zaboravimo. Potrebno je sjećati se događaja kojih smo svjedoci u današnje vrijeme, ne što je bilo u povijesti, nego što se danas događa, u naše vrijeme.

Drugo, pričati, svjedočiti što sam doživio i vidjeti da sam doživio. Ta riječ hrani ljude i postaje neosporni argument. Možeš pričati što god hoćeš, ali ja sam to vidio, doživio“, poručio je p. Ike, potaknuvši da uočavamo, tražimo i pamtimo Božje događaje, to je zadatak svih.

Treća vrsta svjedočenja je vlastitim životom: življenjem sakramenata, riječima, djelima, ponašanjem, dobrotom.

„Svjedočenje će prognati Zlo, jer ono ne može izdržati dobro i sveto. Tako svatko sudjeluje u evangelizaciji. Vjera ne može biti privatna stvar, to je floskula neprijatelja vjere koji žele spriječiti da se spašavaju duše. Krist nas je pozvao da naviještamo evanđelje. Svaki vjernik je na pozornici života. Vjera nam je dana za spasenje. Ljudi su nezamjenjivi Božji resursi“, poručio je p. Ike, naglasivši da je zadatak svih prepoznati Božje događaje o kojima treba pričati; pamtiti ih, poznavati i navijestiti i u tom poslanju danom od Isusa, privoditi ljude upoznavanju i iskustvu Boga.

Istaknuo je da Bog treba svakog čovjeka da bude navjestitelj i svjedoči životom; neka se svatko zapita što može dati svijetu, neka bude velikodušan, nekome svjetlo u mraku. „Što mogu činiti, dati, što dajem svijetu? Zašto me svijet treba? Najveća patnja hrvatskim braniteljima je što im je rečeno da ih se više ne treba, kao i kad sin kaže baki da mu više ne treba“, rekao je p. Ike, istaknuvši kako je vrijedno i veliko kad osoba od nekoga čuje da mu je potreban.

„Zahvaljujem Bogu što pripadam ovom vremenu, a ne nekom gdje nije bilo takvih izazova. Ne želim žaliti za drugim vremenima. Baš ovo vrijeme je izazovno, sveto, lijepo i toliko se velikih Božjih pobjeda događa. Treba otvoriti oči za njih, Boga slaviti i upijati te događaje. Molim da i ja budem vrijedan toga da me Bog zove u svoju službu, da i ja budem svjedok Božjih pobjeda i svjetionik za promjene. Bog govori, ‘Još tebe trebam, da budeš navjestitelj događaja i svjedok da živim ovdje’, da Bog mijenja svijet.

Želim biti netko po kome će Bog doći. Ne mislimo samo na vlastitu svetost, nego kako mogu služiti Gospodinu. Da se Bog sa mnom posluži i navijesti nekome spasenje“, potaknuo je p. Ike, rekavši da nije važno samo nečije vlastito spasenje, nego i poslanje da svatko ide u Kristovo ime i naviješta Krista ljudima.

P. Ike je potaknuo vjernike da pozovu Duha Svetoga neka čini po svojoj milosti što hoće u našim srcima i životima, jer on hoće samo dobro i sve što je u Duhu je dobro. Dobra izvan njega nema; sve izvan njega je štetno, smrtonosno, loše, upozorio je p. Ike, rekavši: „Blagoslovljen budi, Gospodine, i u svim kušnjama, teškoćama i izazovima kroz koje nas provodiš“.

 „U kušnji nas Bog intenzivno privlači k sebi i traži da nam udijeli milost“

U propovijedi misnog slavlja, p. Ike je govorio o poruci života sv. Ane i Joakima, jer je taj dan bio njihov blagdan.

„Marija je bila bezgrešna, pa su sigurno i njeni roditelji morali biti sveti. Logično je i sigurno da ih je Bog po svome duhu pripravljao. Ne postaje se lako svet, ne postaje se lako sposoban ni podoban za tako veliko djelo, jedinstveno u povijesti – da po takvim roditeljima dođe Marija koja će roditi Boga, Isusa. Priprava za dolazak Gospodina bila je kroz više generacija“, rekao je p. Ike.

Podsjetio je kako Marijini roditelji dugo nisu mogli imati djecu te su molili na tu nakanu. Joakim je podnosio poruge, postio i molio, u to vrijeme je postojao pobožni asketski pokret kojem je pripadao i Ivan Krstitelj. U ono vrijeme ne imati dijete bila je patnja, istaknuo je p. Ike. U tom kontekstu govorio je o značenju patnje u životu kršćanina.

„Komotnost života je opasna. Kušnje nas dovode k Bogu – da osjetimo koliko smo krhki, da shvatimo koliko je Zlo blizu, opako i onda osjećamo potrebu za nekim tko je jači od Zla, a to je Bog. Kušnje su poticaj za naše traženje Boga, da nas spasi. U kušnjama duboko zazivamo Boga. Preko njih Bog i nas traži da nas spasi, da nam udijeli milost“, rekao je p. Ike, istaknuvši da su kušnje sasvim drugo od onoga što nam se na prvu čini, da nas Bog u tim situacijama ostavlja.

„U kušnji nas Bog zapravo intenzivno privlači k sebi i odvlači od svijeta, pokazujući nam kako je Zlo pogubno. Sveci su prihvaćali patnje. Kad sretnem duhovne ljude, mudre, ponizne, dobre, znam da je taj čovjek nekada negdje patio. Često diskretno shvatim gdje se njegova duša tako istesala, oblikovala, da bude tako ponizna, pobožna, milosrdna“, rekao je p. Ike, dodavši da Bogu najviše zahvaljuje za patnju kroz koju ga je proveo, jer tu se najviše naučio o mudrosti u svom životu.

Bog je provodio i Joakima i Anu kroz kušnju, kad nisu mogli začeti dijete. „Dok su se oni mogli pitati: ‘Pa što smo zgriješili’, duša im se dodatno čistila i posvećivala. Bog je izveo prekrasno djelo u njihovim dušama. Dok im se svijet rugao i ostao na mjestu, njihove duše su se uspinjale k nebu i postale prikladne da budu roditelji najsvetije osobe, Djevice Marije“, istaknuo je p. Ike.

Naglasivši da smo po patnji Isusa Krista spašeni, Mandurić je rekao da „kršćanin ne može živjeti kršćanstvo a da nije izrugivan, da ne ispašta. Kršćanin neće biti nagrađen na ovom svijetu. Imat će mir u srcu, a sve drugo u životu mu može biti gore. Isus ne kaže: ‘Bogatstvo vama, novac vama, zdravlje vama, dug život vama’, nego kaže: ‘Mir vama’“, naglasio je p. Ike, rekavši da je Krist svojim učenicima obećao progon, jer i on, Učitelj je bio progonjen.

„Ako nisam na tom putu, moguće je da ne naviještamo, da niječemo Gospodina. Tko je kršćanima navijestio da u ovom svijetu trebaju proći bolje, a Gospodin je prošao kroz patnju? Sv. Ignacije se znao zapitati, zabrinuti kad bi njegovim sljedbenicima išlo dobro: kako je moguće da ide dobro nama koji naviještamo Onoga koji je bio progonjen?

Kad mu je došla protivština, rekao je ‘Dobro je, to je znak’. Nismo došli tražiti ugodnost u svijetu, nego mir u srcu“, poručio je p. Ike.

Upozorio je da predmet naših molitava i želja ne bude komoditet u ovom svijetu. „Ako to tražim, vjerojatno ne susrećem mističnog Gospodina, njegovu milost, nadahnuće, ispunjenje. Sv. Joakim i Ana bili su izvježbani u prezrenosti svijeta, ali izvježbani i u zagrljaju Gospodina.

Petar i Ivan su se radovali da su mogli nešto pretrpjeti za Gospodina. Patnja mijenja čovjeka. U patnji Bog oblikuje dušu i Bog spašava i druge duše kroz patnju, ako mu čovjek prikaže svoju patnju“, rekao je Mandurić. Podsjetio je pritom na misao bl. Ivana Merza: „Kakva šteta što ne znamo prikazivati svoje patnje Gospodinu“.

P. Ike je rekao da je u jeruzalemskom hramu bio susret svetih ljudi koji su dugo živjeli: starca Šimuna, proročice Ane, svetih Joakima i Ane. „Dakle, velika koncentracija svetih ljudi, mističnih ljudi koji su bili svjedoci nečega prelijepoga, važnoga; ponajprije dolaska Bogorodice Marije, a poslije, po rođenju Isusa Krista, dolaska Boga“, rekao je p. Ike Mandurić.

Ines Grbić