Ako je rad stvorio čovjeka, što je onda lijenčina u uredu? To je najplaćenija profesija na svijetu. Koliko god zabušanti bili plaćeni, preplaćeni su jer ne rade gotovo ništa. A ponekad su jako dobro plaćeni da se ne miješaju u svoj posao. Zabušanti “od karijere” iznimno su socijalno inteligentni, no najveće zasluge za to što opstaju, pa čak i napreduju na poslu nauštrb onih koji zapravo rade – pripada menadžmentu.

Kod nas se javnom sektoru najviše spočitava da tijekom radnog vremena obavlja razne privatne poslove, kupuje na tržnici, kuha zimnicu ili honorarno radi za drugu tvrtku, daje savjete ni za što i izmišlja fantomske i dobro plaćene poslove. Naprotiv, sagorijevanje na poslu postalo je praktički sinonim za rad u privatnim tvrtkama.

Kako mogu izgledati svjetski standardi, o kojima se ovdje šuti, vrlo zorno dočarava knjiga “Živi mrtvaci” Davida Bolchovera, koja je postala svjetski bestseler.

Ovaj britanski poslovni savjetnik i pisac tvrdi da u današnjem korporativnom svijetu postoje stotine tisuća ljudi koji godinama provode u svojim uredima ne radeći praktički ništa. Provlače se kroz pukotine u ogromnim sustavima velikih kompanija, kojima se loše i neučinkovito upravlja.

Ono što je najzanimljivije u ovoj knjizi je to što se dobrim dijelom temelji na iskustvu samog autora.

Kaže da se nakon završenog fakulteta zaposlio u jednoj maloj osiguravajućoj kući, gdje su svi jako puno radili, te je zato počeo tražiti posao u velikim tvrtkama.

“Pokazalo se da u velikim tvrtkama mogu jako malo raditi, za puno bolju plaću”, navodi Bolchover.

Poslodavci zaboravili na mene

Posebno ističe primjer velike korporacije, gdje je prvih godinu dana radio najviše nekoliko sati tjedno.

U početku mu se svidjelo, ali kasnije mu je počelo dosaditi. Otišao je svom nadređenom s pričom da bi želio napredovati i više doprinijeti tvrtki, pitajući ga želi li tvrtka platiti njegov MBA studij?

Poslodavci su prihvatili njegov prijedlog, uz dogovor da mu nakon dodatnog stručnog osposobljavanja dodijele novo radno mjesto na kojem će moći primijeniti stečeno znanje.

“Pred kraj mog usavršavanja pozvali su me direktori nekoliko odjela u tvrtki na razgovor, ali sve je završilo samo na priči. Mjesecima nisam radio doslovno ništa i shvatio sam da su me poslodavci zaboravili. Čitao sam knjige, išao u kino, ručao s prijateljima, putovao po Europi i posjećivao nogometne utakmice jer jako volim nogomet. Zaista sam uživao, ali moja obitelj i bliski prijatelji bili su manje oduševljeni i uvjerili su me da potražim drugi posao,” kaže Bolchover.

Napokon, nakon tri godine dobro plaćenog nerada, i sam je shvatio da takva idila ne može trajati vječno.

“Moglo bi se reći da je to bio najbolji poslodavac kojeg sam ikada imao, ali kad se objektivno pogleda, jasno je da ovakvi slučajevi svima nanose golemu štetu”, zaključuje Britanac koji sada radi za sebe tako što savjetuje menadžere kako da izbace lijenčine iz ureda, piše poslovne knjige i naravno – one o nogometu.

“Kao da sam cijelo vrijeme na odmoru”

Njegovo iskustvo nije iznimka, što potvrđuju i druga istraživanja, poput onog koje je proveo Joseph Fuller, profesor menadžmenta na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta Harvard.

Fuller je nekoliko godina proučavao fenomen “plaćenih besposličara” u multinacionalkama diljem svijeta i došao do zaključka da je on zapanjujuće rasprostranjen.

Profesor navodi primjer zaposlenika koji održava informatički sustav u velikoj automobilskoj tvrtki i koji radi samo nekoliko sati tjedno. On to može jer nitko ne razumije njegov posao i praktički svima nije bitno što i koliko stvarno radi, sve dok sustav do kojeg mu je stalo funkcionira. Zato tijekom radnog vremena ima dovoljno vremena za druženje s djecom, planinarenje, plivanje, igranje video igrica i gledanje serija.

“Kao da sam cijelo vrijeme na odmoru i samo ga povremeno moram prekinuti da nešto obavim”, opisuje ovaj IT stručnjak.

Neradnik možete biti i u velikim tehnološkim tvrtkama, ako ste te sreće da vas angažiraju na nekom razvojnom projektu, gdje često ima puno praznog hoda jer nije baš jasno koja je čija uloga u tome, a ni gdje se trenutačno tko od inovativnih genijalaca nalazi. U jednom trenutku su u Africi, pa u Aziji, pa skoknu do Europe, a sve u svrhu istraživačkog rada na projektu.

Fuller opisuje i ispovijest političkog analitičara u konzultantskoj tvrtki, koji priznaje da na poslu ima toliko vremena da ga ispunjava sviranjem violine. Budući da jako voli glazbu, počeo je razmišljati o tome da tijekom radnog vremena nauči svirati neki drugi instrument, no u izboru ga koči to što ne smije biti nespretna osoba, jer inače kako će to dovesti do ured? Ni njegovi kolege iz istog odjela ne ubijaju se od posla, zahvaljujući tome što i njihovi nadređeni rijetko dolaze na posao.

Urođeni talent za odugovlačenje

Psiholozi tvrde da ne treba podcjenjivati ​​lijenčine na poslu, odnosno da se radi o ljudima koji su izrazito obdareni socijalnom inteligencijom, doduše isključivo za vlastitu korist, a na štetu drugih. Puni su vještina koje niti jedan poslodavac ne traži, uključujući i sposobnost da prevare i najsofisticiraniju umjetnu inteligenciju za regrutiranje kadrova u koje su tvrtke uložile ogromne svote novca kako bi se obranile od nepodobnih radnika.

Talentirana lijenčina nastoji se uključiti u sve nove projekte, ali samo na razini “korisnih ideja”. Mukotrpnu provedbu prepušta drugima, jer je uvijek “ukrštan” između mnoštva projekata, vječito je zatrpan sastancima, pripremama za sastanke i sastancima na kojima se sklapaju zaključci upravo održanog sastanka. S ekrana njegovog računala neprestano blješte komplicirane tablice, kad mu netko od kolega pokuša “ugurati” konkretan posao, on odmah trči rješavati iznenadnu “kriznu situaciju” i gnjavi sve svojim mailovima u gluho doba noći, ne bi li to pokazalo da “više ne zna gdje bi od posla”.

Ovu i slične fraze ponavlja iz dana u dan, ali nekako uvijek nađe vremena za višesatno druženje uz aparat za kavu ili u restoranu tvrtke, gdje s drugima “neformalno” razmjenjuje informacije dokle su stigli “zajednički” projekt. Ne propušta se raspitati o zdravlju svojih kolega i kako mu ide privatni život, jer se u hladnom korporativnom svijetu predstavlja kao osjetljivo biće koje istinski brine za ljude. No, njegov najveći talent je da zasluge za tuđe rezultate, s puno šarma i “skromnosti”, pripisuje sebi tamo gdje je najpotrebnije – svojim nadređenima.

Upravo u tom grmu leži zec, odnosno u upravljanju, tvrdi Gleb Tsipurski iz konzultantske tvrtke Disaster Avoidance Experts.

Loše postavljen sustav i direktori koji ne rade svoj posao kako treba najodgovorniji su za to što lijenčine opstaju u tvrtkama i kada dolazi do masovnih otpuštanja, pa čak i napredovanja na račun onih koji zapravo rade.

Američki stručnjak za prevenciju katastrofa upozorava da u SAD-u, koji se diči zemljom radoholičara, produktivnost već godinama opada.

Njegov izračun pokazuje da se u tvrtki sa 100 zaposlenih i prosječnom plaćom od 60.000 dolara godišnje, ako je petina zaposlenih neproduktivno 20 posto radnog vremena, “u jednoj godini u vodu baci 240.000 dolara”, a sa skrivenim troškovima, taj gubitak može doseći gotovo milijun dolara.