U prvom dijelu razgovora o Europi, zadarski nadbiskup Želimir Puljić govorio je o vrijedosti slobode koju je Hrvatska izborila teritorijalno i na diplomatskom polju u Domovinskom ratu, kao i o potrebi poštovanja naše neovisnosti, čemu su se mnogi u svijetu protivili želeći sačuvati bivšu državnu tvorevinu.

Pojasnio je početke razvoja europskog etosa u Grčkoj i kako je kršćanstvo oplemenilo Europu, čiji su san o ujedinjenoj i nerazdijeljenoj Europi promicali upravo trojica angažiranih vjernika laika, kršćana koje se naziva ocima Europe. To su Francuz Robert Schuman, Italijan Alcide De Gasperi i Njemac Konrad Adenauer. Za Schumana i De Gasperija u Crkvi vodi se i postupak za proglašenje njihove beatifikacije.  

Težnja za ujedinjenom Europom ima na osobitoj težini i vrijednosti osobito kada se uzmu u obzir procesi odnosno podjele koje su sadašnjoj europskoj asocijaciji prethodile.

Dakle, u 16. i 17. st. razbilo se svjetovno i duhovno jedinstvo Europe stvaranjem brojnih manjih država, kao i vjerskom podjelom na protestante i katolike. U 18. i 19. st., kao posljedica duhovne podjele, intelektualna kriza dijeli religiozno i laičko, svjetovno i sveto, u filozofiji je dioba na racionalizam i pozitivizam.

U 20. st. su dva velika svjetska rata, zapravo posljedica krize duha i razuma koja dovodi do političke podjele, nacionalsocijalizma, fašizma, boljševizma i komunizma.

Oče nadbiskupe, to su Vaše konstatacije sabrane u činjenici da su krize na političkom, intelektualnom i duhovnom polju zapravo konstanta u Europi. Smatrate da stalna previranja dovode do njenog unutarnjeg rascjepa i šizofrenije u ozemlju Europe.

Podjela koja je stalno nazočna i polarizacija koja je Europu na neki način  stvarala i rastvarala nazočna je i danas. Zapravo, Prvi i Drugi svjetski rat nije ništa drugo nego plod takve nepotrebne ili suvišne konfrontacije, umjesto suradnje i stvaranja nečega boljega.

Knjižicu o Europi izdao sam da ljudi dobiju informaciju, jer mi smo ušli u asocijaciju o kojoj imamo vrlo malo informacija. Ne samo informacija o asocijaciji koja je novijeg datuma, znači poratnog vremena, nego baš korijena koji počinju još u grčkom etosu. Tamo je započela politička sloboda i sloboda kulture, sloboda stvaralaštva, neovisnost i dostojanstvo, što je preneseno u Europu.

Hvala Bogu da je Europa sljednik toga pozitivnog naboja koje čovjek sa sobom nosi, jer on je u bîti stvaratelj. Ako čovjek ne stvara, siromašan je i zato je dobro da stvara u svim područjima.

Povijest Europe je kršćanstvom oplemenjena i obogaćena, i nastavilo se dalje u različitim asocijacijama koje su se ovdje stvarale. Da bi na kraju, zahvaljujući trojici zauzetih političara, zauzetih vjernika laika – moram reći da se za dvojicu od njih vodi proces za kanonizaciju. To znači da su oni zaista bili vrhunski, ne samo kao ljudi, političari, javni djelatnici, nego i uvjereni kršćani koji su u tom projektu vidjeli nešto Božje, nešto što moramo na ovoj zemlji stvarati, pomoći ljudima da se ostvare ne samo kao ljudi, nego i kao vjernici kršćani.

Na tom tragu, zapisali ste da je Robert Schuman rekao: “Demokracija duguje svoje postojanje kršćanstvu. Nikad prije Krista nije bilo sličnih ideja. Crkva treba bdjeti nad poštivanjem prirodnog zakona i objavljenih istina. Zadatak je odgovornog političara pomiriti ta dva reda, duhovni i svjetovni”.

Oče nadbiskupe, koliko Crkva danas uspijeva bdjeti nad tim? Vjerujem da i Vi  osjećate nezadovoljstvo nekih da možda dovoljno snažno ne bdijete nad ugrozom vrijednosti koje je kršćanstvo donijelo.

Nisam jedanput rekao Bogu hvala da sam rođen u takvom ambijentu, da sam odrastao u Crkvi Božjoj u kojoj se vrednovalo čovjeka kao čovjeka, a osobito milosnog čovjeka. Dakle, mi nismo samo obična stvorenja, nego smo darom Božje milosti, darom krštenja i sakramenata obogaćeni, da možemo obogaćivati svijet oko sebe. I da možemo stvarati bolji svijet, ne samo na humanističkoj, ljudskoj, nego i na vrhunaravnoj ravni. Zato nam je Bog razum, dao nam je srce, dao nam je volju. Sve su to darovi koje treba oplemenjivati kršćanstvo.

Mi smo svjesni također da je čovjek i ranjeno biće. Imamo razum koji bi zapravo trebao doći do istine. I do prave istine. Ali, budući da smo ranjeni prvim istočnim grijehom, skloni smo i zabludama, zavođenjima. Skloni smo i krivim idejama.

Naše srce bi prema Isusovom planu trebalo biti plemenito, srce koje voli, ljubi, tolerira. Međutim, isto tako znamo da to srce često može biti ispunjeno i mržnjom do isključivosti. Kako je govorio Ilija Garašanin, veliki srpski teoretičar, ‘Do istrage vaše ili naše’. Dakle, on ne gleda u drugom čovjeku sliku Božju, brata čovjeka. U tome kršćanstvo obogaćuje i tu kršćanstvo donosi nešto novo.

U tom kontekstu, poželio bih da Europa, plan o našem zajedničkom ozemlju, bude prožet kršćanskim duhom, ne samo političkim, ljudskim ili nekim drugim, ekonomskim dimenzijama; nego nadasve ovim što je Bog htio – da mi budemo braća i sestre zajedno, Njegova djeca.

U knjižici donosite i citat De Gasperija kojeg se također smatra ocem Europe. On kaže da kada tvrdi da je kršćanstvo početak europske civilizacije, ne misli to u konfesionalnom smislu, nego samo ističe da zapadnjačka kultura ima nešto što je ujedinjuje – a to znači da uvažava i veliča dostojanstvo i odgovornost ljudske osobe, nadahnjuje se evanđeljem, i ovo je jako bitno,  “ima izoštren osjećaj za traženje istine i ostvarenje pravde”. Upravo te vrijednosti danas su na udaru: dostojanstvo osobe, a kršćanstvo se smatra, ne elementom koji ujedinjuje Europu, nego neprijateljskim elementom u Europi.

Tako je. Tako je, nažalost. Razlog tome je što su ideologije bile, traju i bit će. Zato su nam potrebni budnost, razboritost i jasnoća. I jasnoća! Zato ova knjiga ide u tom kontekstu, da neke stvari razjasni.

De Gasperi, Schuman i Adenauer zaista su bili uvjereni katolici, ali nisu nametali to drugima. Nego su rekli, mi smo uvjereni, mi vidimo ovo zaista kao inspiraciju našeg djelovanja. I zahvaljujući evanđelju koje je inspiracija za naše djelovanje, nadamo se da možemo stvarati i bolji svijet.

U knjižici sam naveo i trojicu papâ, posebice zadnjih, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i papu Franju. Sva trojica bili su gosti Europskog parlamenta. Sva trojica bili su pozvani tamo govoriti i sva trojica na svoj su način dali svjedočanstvo što znači graditi tu zajednicu.

Kad spominjete citat De Gasperija, jako slikovito izrazio se papa Franjo u svom zadnjem susretu u Europskom parlamentu kad je spomenuo Atensku školu.

Na prvi mah, izgleda što je to, što znači ta Atenska škola? Dakle, Rafael je bio pozvan od Pape da mu oslika njegove odaje. I dao mu je vremena, prostora i nagradio ga je za to što je naslikao.

Ali, Rafael je imao neku ideju koja je vrlo aktualna i to je papi Franji, on je vizualan tip i on voli ove slike. I papa Franjo je upotrijebio sliku Atenske škole kako bi objasnio da Europa treba povezati dva elementa zajedno.

Na toj slici stoje dva velika filozofa koji su bili na čelu dviju škola u Grčkoj. To su Platon i Aristotel. Obojica nose knjigu pod rukom, temelj filozofskog razmišljanja o životu, svijetu, politici… Obojica nose vrijedne knjige.

Ali je zanimljiva gesta koju Platon pokazuje držeći knjige i drži desni prst prema gore. Kao da govori, Nemojte zaboraviti gore Onoga; glavnu ideju, Onoga koji je sve stvorio, koji upravlja. Nemojte to zaboraviti!

Aristotel i Platon bili su različiti filozofi, ali su se razumjeli. Rafael je htio prikazati tom slikom: iako su bili različiti u nekim svojim filozofskim nazorima, oni su gledali jedan u drugoga. Oni su razgovarali, nisu se otpisivali da bi rekli, ti ništa ne znaš. Oni su razgovarali. Ali Platon s prstom gore, a Aristotel s knjigom rukom pokazuje prema zemlji. Nemojte zaboraviti, mi smo na zemlji. Mi smo ovdje nikli. Mi ovdje živimo.

Povezati nebo i zemlju zapravo je umijeće! Kao da je papa Franjo i na taj način  dao sugestiju: mi izgrađujemo ovozemaljsko carstvo, mi izgrađujemo ovozemaljsku Europu. Ali ne smijemo zaboraviti na ono što nam je došlo odozgor. A odozgor su nam došli razum, život, kreposti, sloboda. Prema tome, dakle, integracija jednoga i drugoga. Nadam se da će to zaživjeti, da će to spasiti Europu. U protivnom, idemo u kataklizmu.

Otvoriti se transcedentnom, ali, ako je ikoja religija, religija utjelovljenja, to je kršćanstvo koje usmjerava pogled čovjeka i prema zemlji.

I tu je veličina kršćanstva. Tu je veličina našeg Boga, našeg utemeljitelja koji je došao među nas. Došao! Ja znam da se vi koprcate, da se mučite, evo, ja ću vam pokazati. Tu sam ja, među vama, brat vaš. Otac me poslao da vam pomognem. Zato, držite se mene, slušajte Oca. To je slika koja može biti vrlo indikativna i pomoć u nevoljama koje nas muče.

U nekim svojim interventima i prije često ste spominjali Jaltu. U svojoj knjižici kažete nešto je zaista vrijedno citata i što je vrlo aktualno.

“Jaltskom nagodbom pojavila su se dva nova imperija na rubovima umiruće Europe, a to su Rusija i Amerika. Europa je tako poslala razdijeljenom sluškinjom dvaju moćnih centara, Moskve i Washingtona te izgleda poput starice na bolesničkoj postelji. Europa je razdijeljena između dva velika brata, pobjednika Drugog svjetskog rata.

Moram opet reći, Oče nadbiskupe, da bi Vam i na tim riječima mnogi zapljeskali i pohvalili Vas. Jer narod želi i od jednog biskupa čuti ono što mi osjećamo, što barem mnogi u Europi osjećaju, a neki i s jadom govore: da se Europa osjeća kao sluškinja Washingtona ili Moskve. Da je Europa zapravo žrtveno janje, pa i u ovoj najnovijoj aktualnoj situaciji rata u Ukrajini.

Nažalost, imate pravo. Jest, to se nažalost dogodilo nakon Drugog svjetskog rata koji je morao, čini se, tako i završiti – neću reći neriješeno, ali podjelom Europe. To je bilo najgore rješenje za Europu. Jer Europa nije podijeljena. Ona je ozemlje, vlastito, ali takvo je bilo stanje.

I jasno da je Amerika oslobodila jedan dio Europe. Drugi dio Rusija je okupirala i tako je ostalo sve do pada Berlinskog zida.

Činjenica je da se skoro pola stoljeća to prihvatilo kao realnost. I nije se smjelo dirati u to, u tu Jaltsku nagodbu, tu Jaltsku podjelu. Berlinski zid koji je bio spomenik i to žalosni spomenik, sramotni spomenik, nadgrobni spomenik pokojne Europe. Jer zapravo tom podjelom Europa je bila pokopana. Pokopana u onom duhu kako bi Europa trebala biti.

Dogodilo se nešto ipak 1978. godine – prva povreda Jaltskih dogovora. Dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. Dakle, kardinali su se okupili birati nakon smrti Ivana Pavla I. koji je vrlo brzo umro, nakon 33 dana, došli su birati novog papu.

I tada se dogodilo nešto što je svijet zaista iznenadilo. A, usudio bih se reći, posebice ta dva moćna centra, i Rusiju i Ameriku, jer je došao čovjek iz onoga, rekli bismo, ruskog lagera – iz Poljske. Sin poljskog naroda. Došao čovjek koji ima osjećaj za povijest. Došao čovjeka koji je zaljubljen u Europu.

A s Istoka.

S Istoka. Čovjek zaljubljen u san o Europi. I to je bila prva povreda Jaltskih dogovora! Tada je pala linija, tada je pao i Berlinski zid. Tada je počelo odškrinjivanje i rađati se sloboda.

Toliko je Karol Woytila bio zanesen tom idejom Europe od Portugala do Urala, da je 1982., kad je bio u Santiago de Composteli, izgovorio prekrasne riječi koje i danas živo pamtim, jer sam ga tada gledao kad je držao taj govor.

Imao si dojam da on pred sobom ima neku osobu kojoj se obraća.

Evo, iz ovoga svetišta Santiaga de Compostele, gdje se zapravo stoljećima formirala Europa, hodočasnička, vjernička, gdje su se ljudi okupljali na grobu svetoga Jakova. Odavde, iz ovoga svetog mjesta, iz ovoga svetišta, vičem tebi, stara Europo. Vičem tebi!

I to govori povišenim tonom. I onda nabraja: Upoznaj sebe, otkrij svoje korijene, vrati se izvorima!

Ivan Pavao II. je, usudio bih se reći, zakotrljao ovu ideju o ujedinjenjoj Europi, o slobodnoj, oslobođenoj Europi, i na temelju onoga što su oci Europe već počeli sanjati.

U tom kontekstu i naše vrijeme jest izazovno. I vjerujem da će uživati plodove njegovog sna.

Istina, ovo sad što se događa u Ukrajini, opet se vraća ta bipolarna podjela. I u pozadini je zapravo sukob Amerike i Rusije.

Ja sa nadam da će jedni i drugi doći do pameti pa reći, hajdemo mi, ljudi, drugačije malo planirati. Nama ne treba da mi budemo velesile koje će drugima vladati, nego da pomognemo i Ukrajincima da i oni osjete slobodu. Da i oni dožive Europu kao svoju kuću.

A konačno, mislim da je i Europa bez Rusije, isto tako siromašna Europa. I zato se vraćam ponovno ovome snu Ivana Pavla II. Europa će zaista biti cjelovita, potpuna, kada bude ujedinjena od Portugala do Urala, ali ne pod pokroviteljstvom Amerike niti pod pokroviteljstvom Rusije.

Nego zajedničkim nutarnjim snagama, da oživi ono što zapravo ona u korijenima svojim jest. Ovo je san, ali… Mi nećemo to doživjeti, ali nadamo se da bi se moglo ostvariti.

Oče nadbiskupe, Vaša smjelost u detekciji problema ide i kada kažete u svojoj knjižici: “Čini se da je zapadni veliki brat u boljoj poziciji”. To ističem jer najbolje kroz Vaše misli aktualiziramo našu stvarnost. Da nismo otuđeni od realnosti, zavedeni manipulacijama, nego kroz povijesne činjenice  pojašnjavate što nas okružuje, a što narod želi čuti i od predstavnika Crkve.

Dakle, kažete: “Zapadni brat, čini se je u boljoj poziciji. Njegov simbol moći, dolar, na kojem stoji znakovita piramida s natpisom Novus ordo seclorum – Novi svjetski poredak, jak je i pod njegovu papuču padaju mnogi narodi i kontinenti, pa čak i Europa”.

I na te bi Vam riječi mnogi rekli Bravo. Da jednostavno čujemo tu konstataciju Novi svjetski poredak, jer i Vi sigurno znate da se sintagma Novog svjetskog poretka mnogima predabcuje kao da je neka bajkovita formulacija, čak pridržana nekim teoretičarima zavjere. Ali evo, Vi samo konstatirate nešto što je evidentno.

Pa konstatiram nešto što je ne samo evidentno, nego vječna opasnost. Činjenica jest da su se uvijek vodili ratovi, ne samo za teritorije, nego i za ideje.

Svaki veliki car, svaki veliki imperator, svaki veliki državnik, svaka velika sila htjela je imati što više, neću reći pokorenih zemalja, nego što više saveznika.

I danas se isto tako stvaraju nove podjele. Nisu više samo Amerika i Rusija, nego postoje i kinesko carstvo, indijsko carstvo. Javljaju se…

E sada, tu uspostaviti neku ravnotežu je zaista umijeće. Amerika dobro dođe kao ona koja brani slobodu ljudi, slobodu tržišta, što i nekim svojim zakonima to pokušava provesti kod sebe. Ali, ako neki ugroženi teritorij, neka ugrožena zemlja traži pomoć, mislim da je dužan tko je jači pomoći, da ga ne bi drugi poklopio.

U tom kontekstu, ne bih htio ‘otpiliti’ Ameriku. Ali, Europi ne treba ni Amerika ni Rusija. Europa može sama.

U tom kontekstu, ja bih volio da ta borba za interese u Europi prijeđe nama u nasljeđe.

Ali evo, gledajući sada kartu koju sam pokazao u knjižici, gdje je veliki dio Europe zaista poplavio, ako smijem tako reći, jer je veliki dio Europe postao sastavni dio Europske unije.

Kamo sreće da i ovaj drugi dio, to nije velika površina i veliki broj država, da se priključe, pa hajdemo mi zajedno. Ajmo zajedno.

E sad, tu treba, neću reći, treba se odreći.

Kad gledate sad zašto se ratuje za Ukrajinu. Ratuje se radi toga jer Ukrajina se želi priključiti Europskoj uniji, ali Rusija kao velesila smatra da time zapravo NATO ulazi u njen trbuh.

Ovo nije nikakvo opravdanje ruske agresije. Ali je potreba da se sjedne, pa, ajmo ljudi, što treba?

Ako treba Ukrajinu proglasiti neovisnom, neka bude neovisna, neka ne bude ni pod čijim utjecajem, ali neka bude mirna i slobodna.

Dakle, hoću reći, kad bi se malo počelo tako razmišljati, a ne ratovima rješavati to. Meni nije mrsko da se svijet upleo da pomogne Ukrajini, jer ona bi bila pokorena da nije bilo pomoći Zapada.

I mi smo jedva, mi smo bili zapravo prepušteni. A čudesom Božjim mi smo spasili svoju slobodu, svoju neovisnost.

Ali to širenje netko može shvatiti kao ideološko širenje. Ali ako Europa stane na vlastite noge i kaže: Mi želimo biti vlastiti, vlastito ozemlje koje će moći vlastitim snagama živjeti i ne želimo biti konkurencija ni Americi ni Rusiji. Mi želimo biti svoji!

Svjesni svoje snage.

Svjesni svoje snage. To bi bilo na neki način idealno. Samo, ovo što ja govorim, to je san, to je utopija. Ali nije daleko, mislim, od nečega što bi se moglo ostvariti.

Ines Grbić