Europa kao kontinent, njen povijesni razvoj i vrijednosti među središnjim je temama stručnog istraživanja zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića u njegovom znanstvenom djelovanju. Dionikom europskih procesa koji dotiču Hrvatsku u duhovnom i crkvenom kontekstu bio je i kao hrvaski (nad)biskup.

Povodom ulaska Hrvatske u Schengenski prostor, nadbiskup Puljić izdao je knjižicu ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’ u kojoj donosi niz činjenica i zanimljivih zapažanja o razvoju Europe od njenog postanka do naše suvremenosti, na način kako ih široj javnosti dosad još nije tako povijesno kontekstualno i uzročno – posljedično pojašnjavao.  

Povodom ulaska u Schengen, a uz 31. obljetnicu međunarodnog priznanja RH, Informatvina katolička agencija će u tri nastavka objaviti razgovor kojega je s nadbiskupom Puljićem u Zadru vodila novinarka Ines Grbić.  

U kršćanskom duhu koji je Europu oblikovao i na tragu poruka Papâ koje su upućivali Europe, mons. Puljić govori i o aktualnim društvenim i političkim procesima u Europi te sferama utjecaja državnih velesila sve do naših dana.

Treći, zadnji dio razgovora će biti objavljen u nedjelju, 15. siječnja, na 31. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske. Tada je i svetkovina zaštitnice Zadarske nadbiskupije, sv. Stošije, koja na osobiti način povezuje Istok i Zapad. Naime, Stošijine moći u Zadar je u 9. st. donio zadarski biskup Donat, a dobio ih je na dar jer je uspješno posredovao u postizanju mira između Franačkog i Bizantskg carstva.

Sv. Stošija jako se časti i na Istoku i na Zapadu, te i na taj način utjelovljuje u sebi ljepotu ujedinjenosti europskog kontinenta i oživotvoruje misao sv. Ivana Pavla II. koji je govorio o Europi i želio je kao kontinent koji „diše na dva plućna krila“, misleći na njen istočni i zapadni dio.

Oče nadbiskupe, hvala što ćete s nama podijeliti zanimljive i nadasve povijesno utemeljene činjenice o Europi, o njenom postanku, razvoju i vrijednostima; o njenoj prošlosti, ali i suvremenosti koja, smatraju mnogi, ipak uvelike odudara od korijena na kojima se Europa podizala, a to je kršćanstvo.

Moja pitanja, Oče nadbiskupe, bit će prožeta i citatima iz Vašeg vrijednog, povijesnim podacima bogatog djela, knjižice ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’ u kojoj na interdisciplinaran način promišljanja tumačite razvoj Europe. Pa tako pišete: “Europa se po kulturalnim, političkim i moralnim osobinama stoljećima razlikovala od svih drugih kontinenata i državnih cjelina”. Što je to Europa imala, a drugi nisu?

Pa, to je zapravo bio i razlog što sam se posvetio studiji ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’. Jer, uistinu, kad pogledamo sve kontinente, onda vidimo da je Europa praktično malo veći poluotok Azije.

Ali činjenica je da Europa nije azijski poluotok, nego je Europa. Činjenica je da ona nije samo dio azijskog kontinenta, nego je zaseban kontinent.

I tu je uistinu mnogo elemenata koje kad malo pročitate, kad prostudirate povijest toga jako zanimljivog ozemlja, uistinu zaslužuje posebno ime.

Ona ima svoje ime od početka, prije samog kršćanstva je dobila svoje ime, ali je prožeta upravo kršćanstvom i kršćanstvo je dalo njoj to osobito kulturalno i povijesno značenje. Europa nije samo geografsko značenje, nego kulturalno i povijesno. I ona to značenje ima i danas.

Kad govorite o imenu Europe, zanimljiv je etimološki i grčki korijen te riječi koji znači da je to zapravo široki pogled. Predmnijeva nekoga otvorenog uma i širokih pogleda.

Jest. Njeno ime na grčkom sastavljeno je od dvije riječi, euro i pa, što znači baš to: širina pogleda, širina shvaćanja.

Ali, još je zanimljivije da je to ime prvo upotrijebljeno u vrijeme Fenicije koja je bila nasuprot Grčkoj. Neki kažu kako su povijesno Feničani bili prvi koji su upotrebljavali ime Europa. Oni su iz današnjeg Libanona, gdje su obitavali, područja Grčke nazivali ‘zemljom zapada’ i ‘krajevima tame’, a to je u njihovom izričaju glasilo ‘Europa’. To je isto jedna simbolika i slika. Oni su dijelove na Zapadu zvali zemljom tame. Jer tamo zalazi sunce i nastaje tama, dolazi noć. Ne bismo rekli da je da Europa zemlja tame. Ali eto, oni su tako zvali i to ime su upotrijebili, Europa. Europa na tom feničkom znači zemlja tame.

Ali, koju je očito prosvijetlilo kršćanstvo.

Baš tako, prosvijetlilo kršćanstvo. Htio bih ovdje dovesti u vezu i izvješće iz Djela apostolskih kada Pavao, sav ponesen Kristom uskrslim, kreće i na sjever i na jug i na istok. Rekli bismo, osvajati i ljude i zemlje za Isusa Krista.

I vjerujem da je on u tom svom planu, zajedno sa svojim suradnicima, imao svakako ići prema Istoku: Antiohija, dalje prema Indiji, možda i prema sjeveru.

Ali jedne noći vidio je pred sobom nekog mladića, predstavio se, ‘Ja sam iz Makedonije’. I rekao je, ‘Dođite k nama, pomozite nam!’.

I Pavao je to shvatio kao Božji glas. I tada je prvi put kročio na europsko tlo – u Solun. Tamo je osnovao zajednicu i tada su počela njegova tri misijska putovanja u kojima je obilazio zajednice koje je osnivao.

A među tim prvima na europskom tlu bio je upravo Solun, gdje je Pavao osnovao kršćansku zajednicu. I odatle je, dakle, krenulo kršćanstvo u Europi.

Jasno, ono će doći kasnije i u Rim, gdje će Pavao završiti mučeničkom smrću. Ali evo, taj san ili taj poziv mladoga Makedonca bio je razlog Pavlovom apostolskom djelovanju na tlu Europe.

Kada spominjete Pavla i Solun, to je dobar povod za podsjetiti na činjenicu da je početak europskog etosa vezan uz početke otpora Grka tuđinskom osvajanju, još u 5. st.  prije Krista. Najveći protivnik bila im je moćna Perzija. I  vrlo znakovita Vaša tvrdnja: “U Grčkoj je vladao duh slobode na osobnoj i društvenoj ravni, a u Perziji duh despotizma i neslobodnih ljudi”.

To su ta dva povijesna mentaliteta koja sam pokušao izvući upravo iz toga povijesnog konteksta.

Povijesna je činjenica da je Grčka bila mala državica ili više državica zajedno. Darije, koji je tada osvajao svijet, na istok i na zapad i na sve strane, već je imao 20 takozvanih satrapija ili nekih kolonija koje je već osvojio, i Grčka mu je trebala biti 21. kolonija.

Prije samog osvajanja, Darije je počeo pregovore: ‘Hoćete li se mirno predati pa da budete 21. satrapija ili ćemo morati okušati se borbom, pa ‘ko pobijedi?’.  Povijest kaže da su se tada odgovorni grčke države sastali i rekli su: “Ne, ne predajemo se! Idemo se boriti za slobodu!”.

I u dva navrata su pobijedili, i kod Salamine i kod Maratona 490. godine. Ta bitka i pobjeda Grka u obrani čovjeka i njegove slobode omogućila je Grcima razviti vlastiti stil života, razmišljanja i otkriti sjeme razuma koji će ga osloboditi straha i mita te učiniti sposobnim za sve avanture duha u postojanju.

Grci su pobijedili. I najzanimljivije je da kroničar bilježi, ta je sloboda plaćena, ali to je bila pobjeda Davida protiv Golijata. Perzija je imala 25 000 vojnika i 220 brodova, a Grci su imali 10 000 ljudi koji su se oduprli, nisu se dali pokoriti.

I kroničar bilježi: “Nakon te pobjede i nakon tog otpora, nakon te obranjene slobode, Jonsko more drugačije je mirisalo. Mirisalo je slobodom, nezavisnošću”. Tu je začetak europskog etosa gdje se razvila filozofija, kultura i umjetnost. Sve to je spašeno, ali tada je procvjetalo. Procvjetalo je jer je sloboda obranjena! I tu su počeci stvaranja europskog etosa koji će se iz Grčke prenijeti na cijelu Europu.

To što kažete uvelike nas podsjeća na Hrvatsku i naše iskustvo Domovinskog rata, na naš otpor srbijanskoj agresiji, što je također, u odnosima moći, predstavljalo pobjedu Davida nad Golijatom. Očito je taj europski duh slobode u Hrvatima prisutan.

Vrlo je bio nazočan, moram reći. Taj duh je vrlo bio nazočan. Ja sam proživio u Dubrovniku sve dane agresije i opasnosti za slobodu. I kad sada gledamo unazad to, ima pravo naš pokojni kardinal Franjo Kuharić koji je rekao u nekoliko navrata: ‘U Hrvatskoj su se čuda dogodila!’.

Kardinal Kuharić bio je svjestan stanja u kojem se nalazimo, ali isto tako, bio je svjestan hrabrosti i otpora agresiji. Rekao je: “Ovdje su se čuda dogodila. Ovu slobodu nismo mogli ishoditi samo vlastitim snagama i svojim otporom, nego je tu je bila i Božja prisutnost!”.

On je vidio zaista Božju prisutnost. Ali kada gledamo to i u slikama naših branitelja koji su nosili krunicu oko vrata, to je zaista bilo predanje: Gospodine, pomozi nam, sloboda nam je ugrožena.

I zato ona slika iz Grčke, dobro ste to primjetili, pomalo se preslikava i ovdje, na Hrvatsku. I volio bih da ljudi budu svjesni te slobode koju se osvojilo. Te neovisnosti koju se obranilo! Osobito bih volio da budu svjesni zahvalnosti i Božje intervencije koja je u tom vremenu bila na pomoć ljudima koji su branili svoja ognjišta i svoja svetišta – da to nikad ne zaborave!

Idemo ususret godišnjici međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Za njega se trebalo itekako izboriti! Ne samo na borbenom polju, nego i na diplomatskom. I nije jedanput rečeno u političkim i crkvenim krugovima kako u to vrijeme nismo imali veliku podršku ondašnjeg europskog summita.

Nego dapače. Čini se da su imali u planu spašavati tu tvorevinu Jugoslaviju koja je faktički ekonomski i u svakom drugom planu bila osuđena na propast.

Mi pomalo, ako smijem tako reći, sada ‘zavidimo’ Ukrajincima. Oni su isto tako u vrlo grčevitoj borbi da spase svoju neovisnost, svoj teritorijalni integritet, svoju slobodu. I hvala Bogu da se Zapadni svijet angažirao pa im je pružio ruku, pružio im je pomoć. I oni se ne smiju osjećati samima.

Mi u to vrijeme, osim Ivana Pavla II. i Svete Stolice i nekoliko važnih, uvaženih političara u to vrijeme, nismo imali puno svojih saveznika. Ali evo, Bogu hvala.

Samo bih volio da ta svijest da smo stekli slobodu bude cijenjena i da budemo zahvalni za to što smo postigli.

Nakon te teritorijalno, žrtvom ljudskih života ostvarene slobode, trebalo je i formalizirati članstvo u Europskoj uniji. To Vas je, između ostaloga, i potaknulo na nastajanje Vaše knjižice. Proces ulaska Hrvatske u Schengenski prostor trajao je čak 19 godina.

Kažete, ‘za to vrijeme vagali su nas, mjerili’, govorili ispunjavamo li kriterije. Štoviše, kažete: “Neki su nas željeli, zagovarali, a neki kočili i zaustavljali”. Tko su jedni, a tko drugi? U tom kontekstu, i to je, izgleda, čudo, uspjeti formalizirati članstvo Hrvatske u EU, konačno i ulazak u Schengenski prostor, kao i međunarodno priznanje Hrvaske.

Svaki put kad bi se otvarala pojedina poglavlja komentiralo se u medijima, pa sam odatle crpio informacije. Nisam ja diplomat niti ikoga ispitivao tko je za nas.

Ali činjenica jest da je bilo jako puno onih koji nisu bili za to da Hrvatska uđe. Možda radi toga što smo bili pružili otpor u agresiji i nismo spašavali tu, ajde, smijem reći, masonsku Jugoslaviju.

Jasno, oni koji su stvarali Jugoslaviju sad su odjedanput osjetili se možda i ‘izgubljenima’. Nisu bili za to da se Hrvatska prizna. Ali evo, priznali su je.

Svjedok sam nečega što isto mogu spomenuti ovom prigodom. Sudjelovao sam na Prvoj sinodi biskupa u Europi 1992. godine. Onda je nas biskupa iz Hrvatske na toj Sinodi bilo pet Hrvata i to je bio lijep broj.

U dvorani gdje je bilo oko 230 biskupa iz cijele Europe, pet puta čuo se jauk, čuo se plač, čulo se tužaljku nas koji smo bili u Hrvatskoj. Ja sam iz Dubrovnika tada jedva izašao, bila je blokada. Nekako smo ipak uspjeli s nekim brodom Krila Dubrovnika, sklonili su djecu u Bari, ali prije toga išli smo u Crnu Goru na pregled i jedva od tamo krenuli. Uglavnom, stigao sam na Sinodu na kojoj je bilo nas pet hrvatskih biskupa.

Kad se raspravljalo prvi put o Europi, Prva sinoda o Europi; bilo je simpatično, nakon svih tih intervenata dolazi blagopokojni kardinal Eduardo Martinez Somalo, inače Španjolac, a bio je predsjednik toga Odbora.

Poslijepodne kad je počeo rad, Somalo je rekao: “Mi smo ovih dana čuli našu braću iz Hrvatske. Osjetili smo njihove probleme i njihove muke. I učinilo nam se, ne samo potrebnim, nego nužnim, poslati vladarima Europe koji ovih dana imaju zasjedanje u Maastrichtu…”. Baš tih dana, na blagdan Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1992. imali su službeni susret gdje su određivali jedinstvenu monetu.

Dakle, tada je euro bio na tapetu, jedinstvenu vanjsku politiku. I kaže Somalo, “Idemo im poslati, da mi kao biskupi Europe suosjećamo s našom braćom iz Hrvatske, jer Hrvatska je u smrtnoj borbi. Neka učine sve da se zaustavi ratovanje i agresija”.

Eto, i to je bio mali doprinos s crkvene strane. Pa evo, hvala Bogu, nakon toga… To je bilo, dakle, u prosincu. Tada je donesena odluka da će zajednički priznati Hrvatsku i Sloveniju. I druge republike koje budu tražile.

I to je bio povijesni čin. Tada se, rekli bismo, politički okrenulo u korist Hrvatske, a rat još nije stao.

Ali evo, barem je počelo priznanje. Dakle, 13. siječnja 1992. Sveta Stolica je priznala Hrvatsku, a 15. siječnja 1992. druge zemlje priznale su Hrvatsku.

Dakle, Sveta Stolica je, rekao bih, vrlo diplomatski to učinila. Mi jesmo s Vama, ali idemo odvojeno. Idemo prije vas. I to je znakovito. To je Ivan Pavao II., koji je zajedno sa svojim suradnicima zajedno to učinio.

Ali to je bilo i hrabro!

Ali hrabro. Zaista hrabro. I to je, dakle, početak kraja rata.

Oče nadbiskupe, u svojoj knjižici o Europi pišete vrlo jasno: “Kreatori svjetske politike pod svaku cijenu htjeli su spasiti Jugoslaviju, to poratno masonsko čedo u Europi – jer su nas velika braća prepustila u ruke srbijanskog agresora”.

Moram vam reći, vjerujem da govorim u ime mnogih koji bi vam na to aplaudirali, zato što ste barem u fusnoti svoje knjižnice spomenuli formulaciju masonsko čedo.

Oče nadbiskupe, mi smo zadnji put u narodu naučili čuti riječ masoni, masonerija koja sama sebe već javno očituje, iz usta blaženog Alojzija Stepinca. On je kao pastir Crkve njih javno i hrabro prozivao.

U našem vremenu, hrvatski biskupi ne stavljaju baš riječi masoni u usta. Ali Vi ste barem u fusnoti knjižice vrlo jasno artikulirali da je Jugoslavija bilo masonsko čedo. Pa Vam uistinu želim čestitati na toj smjelosti.

Čujte, nekad su fusnote jače od teksta. Ali nije to prvi put i nije to moja izmišljotina. To je činjenica da je, pogotovo nakon Prvog svjetskog rata i nakon Drugog svjetskog rata, masonerija bila vrlo na djelu. I nije ni prestala djelovati, samo nekim drugačijim načinom djelovanja.

Ali, činjenica jest da se da se nakon raspada Austro – ugarske monarhije  zapravo nešto dogodilo u Europi, što je možda označilo pomalo reteriranje onoga europskoga duha.

Nisam nikakav zagovarač Austro – ugarske monarhije, ali to je bilo nešto što ne smijemo zaboraviti – da je tada središnja Europa bila nositelj nekih integrativnih ideja. Kao što je u vrijeme Franačke države isto tako Sjeverna Europa bila nositelj te neke integrativne ideje.

Europa je prolazila različite faze ujedinjavanja i raspadanja. Ali ovu knjižicu napisao sam jer mi se čini da je u 20. stoljeću, nakon dva velika svjetska rata koji su u Europu osiromašili, razorili, uništili; gdje su se zaista narodi zakrvili, nastradali, ipak se našlo nekoliko umova, nekoliko razboritih ljudi koji su počeli razmišljati ne o podijeljenoj, nego o ujedinjenoj Europi. Ne o posvađanoj, nego o pomirenoj Europi.

Jer, ako bi se ovako nastavilo, sada već ima razloga da se počne Treći svjetski (rat, nap.). I papa Franjo govorio je, ‘u komadima Treći svjetski rat’. Jer Drugi svjetski rat je posljedica Prvog svjetskog rata. A Prvi svjetski rat je posljedica nekih ratova prije toga. Dakle, uvijek se išlo iz neke osvete, ‘mi smo izgubili’…

Ovi su počeli razmišljati baš u ovom kontekstu da je Europa osobiti kontinent i da je Europa prožeta u svojim korijenima kršćanskom, rekli bismo, logikom i  kršćanstvom.

I sva trojica ljudi koje nazivaju danas ocima Europe, jedan je Francuz, Robert Schumann, jedan Talijan, Alcide De Gaspari i jedan Nijemac, Konrad Adenauer.

Rekli bismo, tri predstavnika triju naroda, ali isto misle. Misle upravo to – o ujedinjenoj, neraspadnutoj, nerazdijeljenoj Europi, o pomirenoj, neposvađanoj Europi. I počeli su iz nečega. Najprije, ajmo planirati zajednički proizvoditi čelik, jer čelik uništava ljude, ajmo ga mi početi proizvoditi za mirnodopske stvari. 

Mislim da su ta trojica bili vrlo važni za ovaj proces koji mi danas doživljavamo kao ujedinjenu Europu. Istina, i tu moramo napraviti razliku. Oni su baš kao uvjereni katolici razmišljali o kršćanstvu kao sastavnoj, bitnoj komponenti razvoja Europe.

Mi bismo mogli reći da su neki pomalo odlutali od tog njihovog idealizma, ali se stvara nešto pozitivno što treba priznati i pozdraviti.

Pogotovo, Ivan Pavao II. bio je zanesenjak ujedinjene Europe. On je govorio o Europi od Portugala da Urala. Mi vidimo da ovaj istočni dio sada zaista proživljava dramu i moramo moliti sve svece i zaštitnike Europe da to čim prije završi i da ovaj kontinent postane ono što je, rekao bih, u Božjoj providnosti da bude. Jer on uistinu ima neku posebnu, imao je kroz stoljeća posebnu misiju; jer iz Europe je isto išlo kršćanstvo u druge kontinente. Prema tome, dakle, kontinent Europe zaslužuje mir, slobodu i dostojanstvo ljudi.

Ines Grbić