Akademik Mario Šlaus i prof. dr. sc. dr. h. c. Ante Uglešić predstavili su danas na Sveučilištu u Zadru rezultate rekognicije 34 relikvijara zadarskih zaštitnika, provedene u svibnju prošle godine većinom u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti. I jedan i drugi istraživač stoga su na početku zahvalili posebice nazočnoj opatici zadarskog samostana sv. Marije Č. M. Anastaziji Čizmin i zadarskom nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću, koji su im izašli ususret i omogućili raspolaganje relikvijarima.

Njihov rad donio je neke vrlo zanimljive rezultate, među kojima su oni kako je u relikvijaru sv. Donata prema svemu sudeći kostur sv. Krševana, kako je zanimljivom varkom komadić kosti koji bi mogao pripadati sv. Stošiji sačuvan od Mletaka i Turaka te kako ostaci u škrinji sv. Zoila odgovaraju njegovom dobi i vremenu u kojemu je živio i po svemu sudeći su autentični.

Posebno je zanimljiva priča s rekognicijom relikvijara svete Stošije, za koji se vjerovalo da sadrži čeljust svetice, a odmah nakon otvaranja bilo je jasno kako se radi o kosti koze ili ovce. Međutim, sumnjiv im je bio jastuk s imenom svetice na koji je relikvijar položen. Kada ga je č. m. Anastazija pažljivo rašila, u njegovoj unutrašnjosti našli su ljudski ostatak dijela srednjeg prsta na stopalu.

– Prvo se moramo zapitati kako bi to mogla biti kost svete Stošije, kad znamo da je ona zapaljena, a vidljivo je da ova kost nije gorjela, što bi se vidjelo po transverzalnim fisurama i drugim tragovima gorenja. Kada je netko spaljen, očekivali biste da je prvo stopalo izgorjelo. Međutim, iz zapisa znamo da je ona odvedena na otok, na kojemu je rukama i nogama razapeta za četiri kolca i tada joj je zapaljen trbuh, uslijed čega je umrla a njezino poluspaljeno tijelo uzela je kršćanka Apolonija. U takvom kontekstu očekivano je da imamo baš ovakvu kost, naveo je Šlaus.

Veličina i gustoća kosti govore da je bila riječ o mlađoj ženskoj osobi, što također ide u prilog tezi da se radi o sv. Stošiji.

– A zašto bi netko podmetnuo kost u jastuk? Možda da se spriječi otmica ili krađa nečega što ima neprocjenjivu vrijednost. Znamo da je Zadar imao tešku prošlost s Mlečanima i Turcima te je netko našao način da to sakrije i spriječi, zaključio je Šlaus.

U škrinji svetog Zoila pronašli su kostur muškarca koji je doživio između 70 i 80 godina, što je bila ekstremna starost u vrijeme kada je prosječna dob bila četrdesetak godina, i to nakon što bi samo jedno ili dvoje djece preživjelo najraniju dob.

– Ljudi koji su živjeli iznad sedamdeset mjere se u promilima, a za Zoila se navodi da je umro staračkom smrću, i sv. Krševan mu se obraća sa „starče“. Uzeli smo mali fragment rebra na 14C analizu te je nalaz na Max Planck institutu pokazao da je riječ o muškarcu iz drugog ili trećeg stoljeća, koji je pripadao nekome rođenom na području današnje Sirije ili Libanona.

Većina današnjih mučenika rođena je upravo na tom području, logično je i da je Zoilo tamo rođen te kasnije preselio u Akvileju.

Treći veliki misterij odnosio se na odnos relikvija sv. Krševana i sv. Donata. Analizom i spajanjem kostiju utvrđeno je da se i u relikvijaru sv. Donata i sv. Krševana nalazi ovaj drugi. Relikvija svetog Donata od početka je bila sumnjiva jer se vidjelo da se radi o jakom čovjeku, koji je imao promjene na svim kostima, što nikako ne ide u prilog biskupu s plemićkim porijeklom i diplomatskim vještinama. Posljednji dokaz donijela je analiza 14C, koja je kost smjestila također u drugo ili treće stoljeće, petstotinjak godina prije nego je rođen. I Uglešić i Šlaus pomislili su da se radi o istom kosturu kao u relikvijaru sv. Krševana, a kad su kosti stopala spojili jednu uz drugu, vidjeli su da se savršeno poklapaju.

Dr. Uglešić istaknuo je kako u odnosu na najstariji inventar iz 15. stoljeća danas u Zadru nema najvrjednijih relikvija, glave sv. Krševana, koja je odnesena u katedralu sv. Tripuna u Kotoru, gdje je i danas izložena, te relikvijara ruku sv. Krševana, kojega je dao izraditi kralj Koloman početkom 12. stoljeća.

– Relikvijar je bio načinjen od zlata te su se pred njim gradski rektori u 14. stoljeću zaklinjali na vjernost ugarsko-hrvatskom kralju i kraljici. Nažalost, prodan je 1780. godine kako bi se namaknula sredstva za sanaciju krova katedrale, rekao je Uglešić.

Objasnio je i kako je moglo doći do zamjene kostiju svetog Donata i svetog Krševana – pogreškom pri vraćanju nakon ratnih opasnosti s tajnog mjesta, a ono je vjerojatno bilo u skrivenoj prostoriji na podu sjeverne apside rotonde sv. Trojstva, danas crkve sv. Donata.

Osim tijela sv, Krševana postojao je i lanac kojim je vezan, kojemu danas nema traga, te kamen kojim je pogubljen, a po svemu sudeći to je kamen koji se i danas nalazi u kripti sv. Krševana.

– Rekognicije su pokazale značaj samoga Zadra u tom vremenu, koji ih je dobio jer je bio središte bizantske uprave, a bez moći svetaca ne bi mogao biti u pravom smislu riječi grad. Možemo s pravom reći da se radi o autentičnim relikvijama te očekujemo da ćemo rekogniciju napraviti i s drugim relikvijama, rekao je Uglešić.