U svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru održana je komemoracija za Ivicu Đovanija Matešića Jeremiju.

„Prvoga dana ljeta, u svitanje, preselio se na nebeske livade naš Điđo, sin, otac, suprug, djed, književnik, hrvatski branitelj, vojnik, glumac, prijatelj, čovjek koji je neizmjerno volio svoj grad, čovjek koji je Zadru dao cijeloga sebe.“, rečeno je u uvodu komemoracije na kojoj su uz najužu obitelj bili nazočni brojni prijatelji i suborci, izaslanik Ministarstva obrane i načelnika glavnog stožera oružanih snaga RH general-pukovnik Mladen Fuzul, rektorica Sveučilišta u Zadru Dijana Vican, zamjenici župana Zadarske županije Šime Vicković i Šime Mršić, predsjednica Županijske skupštine Nevenka Marinović, zamjenica gradonačelnika Grada Zadra Jagoda Surać te brojni drugi.

Ivica Đovani Matešić Jeremija rodio se 27. veljače 1959. u Arbanasima u težačko-radničkoj obitelji. Ivica Matešić bio je hrvatski branitelj koji je od samog početka agresije na RH bio na bojišnici. Nakon rata svoj je profesionalni život nastavio u HV-u u vojnoj diplomaciji boraveći u Italiji i Makedoniji.

No ono što je, uz njegove ratničke dane, najviše odredilo Ivicu Matešića svakako je njegov književni rad. Sve proživljeno na bojišnici, svu tugu, strah, nemoć, ali i hrabrost, ponos, ustrajnost, Đovani je prelio u početku u kolumne koje je objavljivao u Narodnome listu, a zatim u zbirke kratkih proznih tekstova, priča, komentara, eseja, reportaža. U kasnijim knjigama tematika je postala i poslijeratna.

U vrlo emotivnom govoru od njega se u ime svih suboraca i zapovjednika oprostio Danijel Kotlar pitajući se tko će se opraštati od garde hrvatske sad kada je on otišao.

„Sad si došao u nebesku gardu koju si toliko volio, njoj si pripadao. Vjerujem da si gore sretan i među svojom braćom gardom hrvatskom. Volio si nas više od sebe samoga. Nemjerljiva je bila tvoja ljubav prema svakome od nas. Pun prijaznosti prema svakom koga si sreo, bilo da su prijatelji, bilo da su protivnici, bilo znanci ili stranci, bilo dobri ili loši, tebi je to bilo svejedno: ti si ih ljubio podjednako, svakom pri ruci u dobru i u zlu.“, rekao je Kotlar dodajući kako se teško mirio sa nametnutom odlukom o odlasku u mirovinu. „Govorio si, ja još puno toga mogu dati, zašto nas se tako lako odriču, nas koji smo dali najviše i kad je najteže bilo, nas koji volimo Hrvatsku više od svog života, nas koji ćemo svojim poštenjem, hrabrošću, ljubavlju učiniti sve , da naša Hrvatska ide naprid, da naša dica ostanu i nastave graditi Hrvatsku kakvu smo sanjali i kakva ona doista može biti.“, rekao je danijel Kotlar.

O Ivici Matešiću piscu govorio je Tomislav Marijan Bilosnić.

„Od prvih kolumni “S prve crte bojišnice” objelodanjenih u „Narodnom listu“ do zadnjih pod naslovom „Četiri kantuna“ u „Zadarskom listu“, svaki Jeremijin tekst bio je duboko simboličkoga značenja, dapače, svaka njegova rafalna rečenica, nadasve svaki spomen čovjeka. Matešić je svojim životom shvatio kako je čovjek sam po sebi svijet, središte njegova simbola. Tako su branitelji, garda hrvatska, o kojoj je s najvećom zapamćenom ljubavlju u cijelom hrvatskom prostoru pisao, u Jeremijinim riječima imali neku vrst magične moći. Duh stvorenog u obrani domovine očitovao se u svakoj rečenici njegova stvaralačkog duha. Njegovi tekstovi bili su pjev garde, prije svega pjev onih koji su pali za domovinu, a Jeremija je taj njihov nebeski pjev bilježio kao svoju ovozemaljsku zanosnu pjesmu. Ako je netko mislio da su mitski pjesnici dio davne prošlosti, kad pročitaju Jeremijine tekstove, znat će da je jedan od njih bio i među nama. Bio je to Ivica Matešić Jeremija.

Pisao je Jeremija na bojišnici i izvan bojišnice, u ratu i miru, ali uvijek s jednom istinom, neiscrpnom temom Domovinskog rata, hrvatske garde, hrvatskih vojnika, vitezova, dragovoljaca, branitelja, naših domaćih zadarskih junaka, pisao je o križevima njegove i naše braće. U neprekinutome nizu ispjevavao je svojevrsnu poemu hrvatskom vojniku od Vukovara do Dubrovnika uvijek i samo pod barjakom Domovine, Hrvatske, s upaljenim ognjištem svoje kuće u srcu i njezinim krovom u svojim mislima. Nije slutio da će se zbiti sve ono što nam se dogodilo kasnije – da će se zaboraviti krv, znoj i pepeo mrtvih koji su stvorili domovinu; da će bez slave i hvale proći oni koji su umrli za nju. Jeremija je zapisao: „Ljudi su izginuli. Domovina to još ne zna.“, rekao je uz ostalo Bilosnić.

Danas zbog situacije s koronavirusom, župan Zadarske županije Božidar Longin nije mogao biti na komemoraciji , no oprostio se s Đovanijem putem suvremene tehnologije. Uz ostalo je rekao:

„Veliki ljudi odlaze tiho. Otišao je tako i naš Đovani. Kao da ga je netko odnio, ukrao. Sklopile se one tople oči, utišao onaj gromki zarazni smijeh.

Ivica, Jeremija, Đovani, Điđo, bio je čovjek s kojim ništa nije bilo napola. Kada se smijao, on je pucao od smijeha; kada je govorio, njegov glas je grmio; kada je ratovao, ratovao je žestoko; kada je pisao, pisao je iz duše; kada je plakao, plakao je iskreno; kada je volio, volio je otvorena srca, čisto, bez zadrške.

A volio je puno…svoju majku, suprugu, svoju djecu, svoje divne četiri unučice, svoje Arbanase, svoju Hrvatsku… Volio je riječi i znao je s njima. Kada je ostavio oružje, Đovani se naoružao perom. Njegove knjige jedan su od najboljih dokumenata Domovinskog rata koji nam donosi činjenice, ali prosijane kroz dušu ratnika, svjedoka vremena, ali i velikog romantičara, idealista, velikoga čovjeka. Nažalost, nije uspio u rukama držati svoju posljednju knjigu u kojoj je povezao dva pojma koja su mu odredila život – Domovinski rat i svoje Arbanase.“, kazao je župan i izrazio sućut obitelji.

Glumica Milena Dundov koja je gotovo na svim promocijama Jeremijinih knjiga čitala njegove tekstove čuli smo tekst Oči jednog petnaestogodišnjaka pamte, Škabrnja 3 godine poslije iz knjige S nama su.

U glazbenom dijelu sudjelovala je klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice.

Do petka, 26. lipnja 2020. u vremenu od 8:00 do 15:00 u predvorju Doma županije otvorena je knjiga sućuti za sve koji se žele upisati.

no images were found