U znanstvenom časopisu Geoadria koji objavljuju Hrvatsko geografsko društvo – Zadar i Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, ovih je dana objavljen članak o najstarijoj poznatoj karti s detaljnim prikazom nekog dijela Hrvatske. Izradio ju je nepoznati autor početkom 16. st., a prikazuje obalni dio Dalmacije od Vodica do Omiša te područje Dalmatinske zagore i dijela zapadne Bosne. O toj je rukopisnoj karti, koja se čuva u Archivio di Stato di Venezia do sada ponešto znala samo nekolicina znanstvenika u Hrvatskoj, a sada je zahvaljujući autorima članka – Kristijanu Juranu i Josipu Faričiću sa Sveučilišta u Zadru te Karin-edis Barzman sa Sveučilišta Binghamton (SAD), detaljno obrađena i predstavljena akademskoj i ostaloj zainteresiranoj zajednici.

Dalmacija je tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka bila poprište sraza triju europskih imperija: Mletačke Republike, Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i Osmanskoga Carstva. Nakon što je u prvoj polovici 15. stoljeća Venecija utvrdila svoju vlast u priobalnom i otočnom dijelu Dalmacije (bez dubrovačke regije), prepoznala je potrebu sustavnoga upravljanja raspršenim prostornim resursima. Vijeća desetorice tako 1460. godine gradskim i pokrajinskim upravama povjerava brigu o kartografskom dokumentiranju mletačkih teritorija na kopnu (terraferma) i u prekomorskim područjima (stato da mar), uključujući mletačku Dalmaciju. Ta je odluka obilježila početak sustavnoga kartografskog dokumentiranja u europskim državnim arhivima.

Karte su morale biti crtane rukom i uključivati kvantitativne podatke (veličinu lokacija/mjesta, udaljenosti između njih itd.). Tako uspostavljena zbirka karata začetak je informacijske tehnologije koju danas uzimamo zdravo za gotovo, podrazumijevajući pod time brzu dostavu kvantitativnih geoprostornih podataka putem vizualizacije, korištenjem modernih prijenosnih uređaja. Na početku se koristio pergament (najranije očuvane karte koje prikazuju priobalna područja bile su izrađene na životinjskoj koži), a uskoro je dana prednost papiru, vjerojatno zbog niže nabavne vrijednosti i mogućnosti standardizacije veličine. Uz strogo povjerljive pisane izvještaje nove su karte na vrlo učinkovit način služile prikupljanju, organizaciji i arhiviranju prostornih podataka. One su službenicima u metropoli bile prvotni izvor podataka o fragmentiranoj periferiji države te od velike pomoći u planiranju i implementaciji politike u najudaljenijim pokrajinama pod mletačkom vlasti. Kao umanjeni grafički prikazi važnih naselja i okolnog terena, svakako su bili najefikasnije sredstvo komunikacije o prostoru.

Na karti je prikazan dio sjeverne i najveći dio srednje Dalmacije, s time da je u žarištu autora odnosno naručitelja karte bilo šibensko-kninsko područje, dok je znatno oskudnije geografskim sadržajem popunjeno preostalo prikazano područje. Isto tako, nisu prikazani otoci osim onih koji se nalaze u neposrednoj blizini kopna.

Sve do početka 16. stoljeća današnja Hrvatska prikazivana na geografskim i pomorskim kartama u sitnom mjerilu na kojima se nije moglo prikazati mnogo geografskih objekata, po čemu nije bila izuzetak kada je u pitanju srednjoeuropsko-sredozemni prostor. Tek potkraj 15. i početkom 16. stoljeća počele su se izrađivati karte regija europskih država, uključujući i Hrvatskoj susjednih prostora današnje Italije i Mađarske.

Karta je nastala neposredno nakon Drugoga mletačko-osmanskog rata (1499. – 1503.), kao rezultat terenskih opažanja koja su inicirale mletačke vlasti u svrhu kartiranja vojne i gospodarske infrastrukture te potencijalnih vojnih poprišta u zaleđu dalmatinskih gradova.

Imala je dominantno vojno-stratešku namjenu, što je implicirano u njezinu sadržaju, s prevladavajućim prikazima utvrda, utočišta, prometnica i riječnih prijelaza. S obzirom na ucrtanu mrežu naselja i utvrda autori su došli do zaključka da je nastala na početku 16. st. Na njoj, naime, nije prikazana utvrda sv. Nikole na ulazu u šibenski Kanal sv. Ante, koju je Giangirolamo Sanmicheli gradio od 1540. do 1543. godine, dok je utvrda Znoilo u zaleđu Trogira, čiju gradnju povijesna vrela smještaju na razmeđe 15. i 16. stoljeća, jasno ucrtana i imenovana. Dodatni podaci – Kapitul kod Knina prikazan bez fortifikacija, izostanak triju utvrda na zapadnom dijelu šibenskoga distrikta, usmjeravaju na zaključak da karta prikazuje stanje u prostoru između 1505. i 1510. godine.

Uz gornji rub karte proteže se sjeveroistok tako da je pri rekonstrukciji njezina geografskog sadržaja kartu potrebno zarotirati za 45° u smjeru kazaljke na satu. Budući da nedostaje kompasna ruža ili bilo kakva druga oznaka strana svijeta, pitanje je koliko je manje upućeni korisnik mogao točno utvrditi prostorne odnose među prikazanim geografskim objektima. To je dodatno otežavala činjenica da karta nije izrađena u jedinstvenom mjerilu – utvrđeno je da se rasponi mjerila na pojedinim dijelovima karte kreću od 1:50.000 do 1:800.000!

Posebno su izrazita lokalna povećanja mjerila u prikazima pojedinih gradova (npr. Šibenika, Trogira, Splita i Knina) jer ih je nepoznati autor očito nastojao detaljnije prikazati, ne obazirući se pri tome na narušavanje linearnih i arealnih proporcija cijeloga prikazanog prostora. Uz prikaz naselja posebna je pozornost posvećena prometnicama, označenim isprekidanim linijama, kojima je promrežen cijeli prikazani prostor.

Na karti su prikazani samo oni otoci koji se nalaze u neposrednoj blizini obale, od Prvića (neimenovanog), preko preuveličanog Krapnja (chrapan) do Čiova (chicovo) i dijela Brača (Isola d(e) la braçia). Autor karte nije imao nimalo jednostavan zadatak jer je hrvatska obala vrlo razvedena i teško je prikazati sve detalje obalne crte s mnoštvom poluotoka, rtova, zaljeva i uvala. S najviše je detalja – očito je to i bila njegova nakana – prikazano šibensko-kninsko područje, dosta je detaljno predočena i cijela obala, dok je geografski sadržaj u trogirskom i splitskom zaobalju reduciran.

Cijeli članak s prikazom karte dostupan je na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak.

(https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=339930)