Izricanjem nepravomoćne presude Anti Gotovini, Mladenu Markaču i  Ivanu Čermaku zatvorio se krug podmetanja, varanja, laganja, obećavanja, nepravdi – velikih ideja i malih naroda. Sukus nesposobnosti svih vlada od 1990. do danas, s posebnim gađenjem na dvije vlade Ive Sanadera i vladu njegove nesposobne odabranice Jadranke Kosor. Za nju se austrijski pritvorenik odlučio upravo što je znao koliki su njezini kapaciteti! A njih ona, naravno, nema. Osim briljantnog poznavanja engleskog.
Važnije je, međutim, da mnoge udruge proizašle iz Domovinskog rata i dalje hodočaste k njoj na konzultacije! Pa i kurje oči bi do sada progledale, ali udruge koje su nastale samo zato da ih ima što više kako ne bi ništa predstavljale, i dalje služe tom cilju – ništavilu. Klanjaju se, ali ne pitaju: A gdje ste bili 1991.? Što ste učinili, osim što se smješkate haškim birokratima? Naravno da odgovora nema iako ga i ptice na grani znaju. I tamo „nevladine udruge“ odlaze po mišljenje i onda uredno to Vlada ubaci u proračun. Konačni cilj je da bude preko pola milijuna udruga. Jedan branitelj – jedna udruga.
Presuda pojedincu svakako je teška i njegova je osobna drama, ali još je teža i dalekosežnija presuda kako je jedna oslobodilačka akcija – Oluja, ili neka druga – „zločinački poduhvat“. Oluja je bila vojno-redarstvena akcija unutar teritorija jedne međunarodno priznate zemlje. Ni u kom se slučaju nije radilo o međunarodnom sukobu, kako je sudac Orie ustvrdio. Radilo se isključivo o oslobađanju okupiranih hrvatskih teritorija, dakle o uspostavi ustavnopravnog poretka. Govoriti o smišljenom etničkom čišćenju jedino je ispravno ako se misli na etničko čišćenje nesrpskog stanovništva što su ga provele pobunjeničke srpske trupe i dijelovi JNA na okupiranim područjima.
Još uvijek su žive slike protjerivanja Hrvata iz Vukovara, Iloka… Iz Vukovara koji je ne samo prekomjerno granatiran, nego totalno uništen i spram koga su Knin, Obrovac, Benkovac i Gračac takoreći bez ratnog ožiljka. Svaka zemlja i svaki narod imaju se pravo braniti. Zar to ne čine danas i Britanci u Afganistanu iako, gle slučajnosti, nisu imali „snage i hrabrosti“ to učiniti i u Srebrenici?! Ali zato zaboravljaju da je upravo vojno-redarstvena operacija Oluja deblokirala Bihać i tako od novog masakra spasila još veći broj muslimanskog (bošnjačkog) stanovništva. Je li i to jedan od krimena Oluje? To što se nije dopustio još jedan pokolj u režiji Mladića i Karadžića?
Ali ta pripovijest ima i svoj početak. A on seže još u vrijeme dok je Hrvatska bila napadana i s mora i iz zraka, i iz Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Srbije i Crne Gore. Zato je Pantovčak podržao osnivanje Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije kako bi se kaznili zločini i agresija na Šibenik, Zadar, Vukovar, Osijek, Karlovac, Dubrovnik, Sisak itd. Dug je popis napadnutih, ali je vrlo kratak „pošteđenih“. Bila je to teška pogreška proistekla iz naivne pretpostavke da pravda i pravo vladaju međunarodnim odnosima. Napokon tko je suđen za Dresden, Hirošimu, Nagasaki, Sjevernu Koreju, Vijetnam, Čile, Argentinu, Libanon, Siriju, Egipat, Afganistan, Irak…? Nitko! Jer tamo nisu napadani civili, a niti je bilo prekomjernog granatiranja? I jer su umjesto bombi bacane bijele ruže?
Toliko cvijeća  Hrvatska nije vidjela od  stoljeća sedmog. No, nažalost, za sve ono što nam se sada događa sami smo krivi! I oni koji su bili u ratu dok im se iza leđa razlijevala „pretvorba“ podobnih. Nijedan pretvorbeni kriminalac nije procesuiran i osuđen. Oni su danas ugledni građani koji su sada, eto, potišteni zbog ovakvih haških presuda. I još zabrinutiji za sudbinu svog  vlasništva. Koliko je danas uglednika koji su dilali naftu paravojnim srpskim snagama? Koliko je danas poštenih medijskih mogula koji su svojim tiskovinama i pripadajućim perima pripremili atmosferu za totalno duhovno, moralno i materijalno rastakanje Hrvatske? Koliko ima danas generala koji nisu vidjeli četnika osim na televiziji? Kojim su to brigadama zapovijedali Vladimir Šeks i Stipe Mesić? Sjeća li se itko već pomalo zaboravljenog Hrvoja Šarinića?
Stipe Mesić zanimljiva je figura. Od njegova hapšenja zbog „hrvatskog nacionalizma“ u Orahovici početkom sedamdesetih. On najbolje zna koliko je bilo „nacionalizma“, a koliko nečeg drugog. Naravno, kao antifašist najljepše je pjevao (kako sam kaže, ispod glasa, takoreći u sebi) ustaške pjesmice kad je to bilo profitabilno. Lijepo je poručio Srbima kao nikakvu zemlju nisu donijeli na opancima pa je ne mogu ni odnijeti. Ali isto tako nikakvu zemlju nije donio iz Haaga ali su mnogi tim putem krenuli kao optuženici nakon što je on postao predsjednik Hrvatske. Drugi predsjednik! Možda je prvi predsjednik pokušavao neuspješno biti otac nacije, ali je zato drugi zasigurno postao njezin očuh. Naime, ono što niti jedna zemlja ne radi, niti jedna država niti jedna tvrtka, pa niti neka mjesna zajednica – Stipe Mesić, tradicionalno prijateljski naklonjenim britanskim novinarima, dopustio im je ulazak u zaštićeni državni arhiv i odnesu što god im se htjelo.
To se u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Rusiji ili SAD zove veleizdaja i zbog toga se ide na dugotrajnu robiju. U mjesnoj zajednici drugog reda, tako je očuh Mesić koncipirao Hrvatsku, on je nagrađen i drugim mandatom. Ali koliko je uspješan bio u pretvorbi Našice cementa, nitko nije istražio! Naravno, ni kupovinu dva stana „novcem posuđenim od prijatelja“.
Jasno, ne postoji samo jedan krivac za sve ono što nam se događa. Nije kriva samo nesposobna i korumpirana vlast i opozicija već jednako i narod koji takvu vlast bira.
Gotovina je žrtva u svakom slučaju. Naime, bio je vojnik, a „zločinački poduhvat“ mogla je planirati samo politika, a ne vojnik. A hrvatska politika to nije ni znala, niti htjela, niti je to planirala! No, svi, pa i haški tužitelji i suci, vrlo dobro znaju da su paljevine tisuća kuća i ubojstva više od 500 civila počinili kokošari koji u pravilu nisu bili pripadnici ni vojnih ni policijskih postrojbi. Vojnici su ratovali, a ne palili i bezrazložno ubijali. A sam Ante Gotovina, vojnički je odradio posao. On zasigurno nije palio i žario, niti može biti odgovoran za djela počinjena nakon završetka vojnih operacija. Markač također.
Zločine je trebalo sankcionirati Ministarstvo unutarnjih poslova, a to znači i Jarnjak, te Ministarstvo pravosuđa (posredno i neposredno Vladimir Šeks).
I, gdje je tu Bajić čiji je repić zaglavljen u Lori, ma kako ga hvalio uhapšeni, a onda pušteni osumljičenik u aferi GRUPO – nezaobilazni Pavić? Ninoslav Pavić. Naravno, nitko od ovih besprizornih pretvorbenih mađioničara nije djelovao sam dok su istinske hrvatske heroje gurnuli prvo na klaonicu – rat – a onda direktno na stratište – HAAG. Dok su se oni osigurali, materijalno i na druge načine.
Upravo ti pretvorbeni mađioničari koji imaju tiskovine, tvornice, poljoprivredna zemljišta, voćnjake, šoping centre i sve ono što se u Hrvatskoj stvaralo generacijama, zadnjih 100 godina, a sad je njihovo – bili su i jesu jedina zločinačka organizacija s dobro osmišljenim zločinačkim planom.
Dobri su otišli u rat, a ovi drugi prigrabili Hrvatsku. I dobre poslali u Haag!