Connect with us

Svijet

INDUSTRIJA BESMRTNOSTI Uskoro ćemo živjeti daleko dulje od 120 godina?!

Objavljeno

-

Od početka 20. stoljeća do danas očekivani životni vijek u razvijenim zemljama gotovo se udvostručio s 47 godina na 80, a samo u Japanu 2010. bilo je čak 44.000 stogodišnjaka

Većina znanstvenika smatra da smo se time približili nekoj gornjoj granici mogućnosti ljudskog tijela, što znači da će ubuduće produljenje života ići znatno sporije (službeno dokumentiran najdugovječniji čovjek živio je 122 godine). No ima i mnogo ozbiljnih stručnjaka, liječnika, genetičara, informatičara i bogatih poduzetnika koji smatraju da je napredak znanosti u tom području tek u povojima.

Jedan od najoptimističnijih, britanski teoretičar gerontolog Aubrey de Grey, vodeći znanstvenik zaklade SENS Research Foundation, vjeruje da se prvi čovjek koji će doživjeti 150 godina već rodio, a da bi se prvi koji će doživjeti 1000 mogao roditi za 20-ak godina. Ruski multimilijarder, internetski mogul Dmitry Itskov, utemeljitelj internetske medijske kompanije New Media stars, baš kao i suosnivač Googlea, futurist Ray Kurzweil, smatraju da nam za vječni život tijelo uopće neće biti neophodno. Trebat će samo pronaći način da se naša svjesnost i osobnost prebace u nebiološki spremnik. S tom svrhom Itskov je osnovao kompaniju koja se zove 2045 Initiative, prema godini u kojoj bi trebala ostvariti ovaj cilj.

U srcu Silicijske doline Joon Yun, korejsko-američki liječnik, vodi zakladu Palo Alto Longevity Prize, a ona financijski nagrađuje i podupire sve znanstvenike koji ostvare neke važnije proboje u ovom području.

Yun kaže kako je danas vjerojatnost da će neki američki 25-godišnjak umrijeti prije 26. rođendana samo 0,1 posto. Kada bismo tu vjerojatnost mogli održavati i kasnijih godina života umjesto da se ona rapidno smanjuje zbog bolesti povezanih sa starenjem, prosječan čovjek mogao bi živjeti 1000 godina.

Yun je prošle godine pokrenuo nagradu od milijun dolara što će se dodijeliti znanstvenicima koji uspiju produljiti ljudski vijek preko 120 godina. Njegovom izazovu do sada se odazvalo 15 znanstvenih timova. Prvi koji će biti nagrađeni znanstvenici su koji su uspjeli produljiti život miševa za 50 posto. Yun se može pohvaliti velikim popisom od 50-ak savjetnika i suradnika, među kojima su i brojni profesori s vodećih američkih sveučilišta.

Google, X Prize, Venter…

Nešto manje optimistični sudionici utrke za vječnim životom ne idu tako daleko, no vjeruju da će ljudi već vrlo skoro dostići i prijeći magičnu granicu od 120 godina.

U trku se 2013. uključio i Google stvaranjem kompanije Calico, što je skraćenica za California Life Company. Njezina misija je okretanje procesa starenja i otkrivanje tehnika koje bi ljudima omogućile da žive dulje i zdravije. Aktivnosti Calica za sada su prilično tajnovite, međutim čini se da njegovi čelnici nastoje razviti lijekove koji bi usporili starenje. Tome u prilog govori činjenica da je kompanija 2014. zaposlila Cynthiju Kenyon, a ona je istražujući djelovanje gena daf-2 povezanih sa starenjem uspjela stvoriti genetski modificirane obliće koji žive i do šest puta dulje od običnih.

Na ovom popisu kompanija, zaklada i znanstvenika koji tragaju za tajnom dugovječnosti također se ističe američki biolog, genetičar i poduzetnik Craig Venter koji je prvi dešifrirao ljudski genom. Zajedno s Peterom Diamandisom, utemeljiteljem nagradnog fonda X Prize za velike proboje u znanosti i tehnologiji, Venter je prošle godine najavio osnivanje kompanije Human Longevity Inc. Ona se neće izravno baviti potragom za lijekovima koji će produljiti život, no trebala bi imati važnu ulogu središnje baze podataka za sve znanstvenike koji će istraživati uloge gena u dugovječnosti. Do 2020. trebala bi prikupiti genetske kodove milijun ljudi, među kojima i brojnih stogodišnjaka. Venter ne smatra da je svijet spreman za vječne ljude, niti misli da bi mogao doživjeti 1000, no kaže da bi osobno bio zadovoljan kada bi zdrav, bez bolova, Alzheimera i drugih tipičnih staračkih tegoba mogao doživjeti stotu.

De Grey, čije ideje neki medicinski stručnjaci smatraju kontroverznim i pretjeranim, kaže da je problem u tome što je svijet zaglavio u svojevrsnom ‘transu starenja’, odnosno u tome što su ljudi jednostavno prihvatili da su starenje i smrt neizbježni. Uvjeren je da je starenje ‘medicinski problem’ koji se može znanstveno riješiti baš kao što se životni vijek automobila oldtimera održavanjem i zamjenom dijelova može produljiti unedogled. ‘Na kraju krajeva, i mi smo strojevi, samo biološki’, ističe De Grey.

‘Sve je više ljudi koji shvaćaju da će lijekovi protiv starenja postati daleko najvećom industrijom svih vremena te da je tako nešto posve moguće’, kaže britanski gerontolog.

Jesmo li spremni za vječnost?

Većina znanstvenika danas još uvijek vjeruje da nam biologija neće dozvoliti neograničeno, pa čak ni značajnije produljenje života. No ako se to ipak pokaže ostvarivim, prirodno će se nametnuti pitanja o mogućim utjecajima dugovječnosti na društvo: hoće li dugovječni starci biti teret mladima, zdravstvenom i mirovinskom sustavu, hoće li živjeti zdrave i ugodne živote, hoće li produljenje života smanjiti njegovu vrijednost i uživanje u svakom pojedinom danu i trenutku, hoće li smanjiti ambicije ljudi i nastojanja da ostvare što više u što manje vremena, kako će izgledati demografska slika svijeta dugovječnih itd.

Lovci na eliksire života kažu da ne bježe od ovih pitanja, no smatraju da su nastojanja da se život produlji, sve dok je tako nešto moguće, etički imperativ.

Nije teško uočiti da se problemima dugovječnosti posebno entuzijastično i s velikim ulozima bave milijunaši i milijarderi (njihova je lista mnogo duža od gore navedene). To je prirodno jer nema još puno drugih stvari koje su tim ljudima ostale izvan dosega. Osim toga, logično je da bogati žele produljiti mogućnost svojeg uživanja u blagodatima koje im pruža bogatstvo. Konačno postoje dobri argumenti u prilog uvjerenja da bi se pametna ulaganja u industriju dugovječnosti mogla itekako isplatiti.

Iako investicije u dugovječnost još uvijek nisu tako velike kako bi se moglo očekivati kada se u obzir uzmu svi bogataši koji žive na Zemlji, posljednjih godina, vjerojatno zahvaljujući znanstvenim probojima, osniva se sve više kompanija i zaklada koje pokazuju veliku spremnost da pokušaju ostvariti najveći ljudski san – besmrtnost. A kada se velike ruke slože, zasigurno se mnogo toga može, možda čak i doživjeti bum 150-godišnjaka.

No votes yet.
Please wait...
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Svijet

Apokaliptično upozorenje: Evo što bi bila posljedica samo jedne nuklearne detonacije u svemiru

Objavljeno

-

By

Samo jedna nuklearna eksplozija u svemiru imala bi globalne i dugotrajne posljedice, onesposobila gotovo sve satelite i izazvala tehnološki kaos od kojeg bi oporavak trajao godinama, upozoravaju stručnjaci.

Jedna nuklearna eksplozija u svemiru mogla bi u samo tjedan dana onesposobiti 98 posto satelita, izazivajući ozbiljne poremećaje u funkcioniranju ključnih tehnologija diljem svijeta. Za oporavak od takvih posljedica bile bi potrebne godine, upozoravaju stručnjaci, piše portal New Scientist.

Zachary Petersen sa Sveučilišta Wisconsin–Madison i njegovi kolege modelirali su učinke eksplozije snage jedne megatone na visini od 500 kilometara iznad južnog Atlantika.

Otkrili su da bi početni nalet rendgenskog zračenja izazvan eksplozijom bio štetan, ali ne bi predstavljao njezinu najrazorniju posljedicu.

Naime, elektroni oslobođeni tijekom nuklearne fisije ostali bi zarobljeni u Zemljinu magnetskom polju, stvarajući svojevrsni umjetni radijacijski pojas koji bi satelite neprestano izlagao zračenju.

Takva razina izloženosti onesposobila bi 98 posto satelita u roku od samo tjedan dana.

Iako mnoge svemirske letjelice koriste specijalizirane računalne čipove otpornije na zračenje, istraživači su utvrdili da bi posljedice bile katastrofalne čak i kada bi se pretpostavilo da su sateliti tri puta otporniji na oštećenja izazvana zračenjem.

U tom bi slučaju čak 97 posto satelita prestalo funkcionirati unutar dva tjedna.

Slična eksplozija već se dogodila 1962. godine

Zabrinjavajuće je što takve eksplozije nisu bez presedana.

Sjedinjene Američke Države 1962. godine detonirale su nuklearnu bombu snage 1,4 megatone na visini od 400 kilometara. Eksplozija je poremetila rad satelita, no u to je vrijeme oko Zemlje kružio razmjerno malen broj takvih uređaja.

Danas je situacija potpuno drugačija. Čovječanstvo je dosad u svemir lansiralo oko 25.000 objekata, od kojih mnogi još uvijek kruže oko planeta. Globalni navigacijski sustavi poput GPS-a, internetske veze i vremenske prognoze ovise o tim satelitima i podacima koje oni prikupljaju.

Nuklearna eksplozija u svemiru vjerojatno bi imala dugotrajne posljedice, ne samo zato što bi uništene satelite trebalo zamijeniti nego i zbog povećane opasnosti od sudara svemirskih objekata.

Prema procjenama istraživača, tijekom dvije godine nakon eksplozije došlo bi do približno 20 sudara među onesposobljenim satelitima koji bi nekontrolirano plutali orbitom.

Takvi sudari predstavljaju opasnost od takozvanog Kesslerova sindroma, teorijskog scenarija u kojem svemirski otpad udara u druge satelite, stvarajući dodatne krhotine i pokrećući lančanu reakciju razaranja.

Takav razvoj događaja mogao bi Zemljinu orbitu učiniti iznimno opasnom za buduća lansiranja tijekom desetljeća, pa čak i dulje.

Međunarodni sporazum zabranjuje nuklearno oružje u svemiru

Ugovor o svemiru (Outer Space Treaty) zabranjuje postavljanje nuklearnog oružja u svemir, a sve velike svemirske sile njegove su potpisnice.

Međutim, napetosti i dalje postoje.

Godine 2024. u Ujedinjenim narodima održano je glasovanje o rezoluciji kojom se nastojala ponovno potvrditi predanost toj zabrani, no Rusija je uložila veto. Ranije iste godine Sjedinjene Američke Države upozorile su da Rusija planira lansirati svemirsko oružje koje bi moglo imati nuklearne sposobnosti.

Petersen i njegovi kolege nisu odmah odgovorili na zahtjev za komentar, no Craig Underwood sa Sveučilišta Surrey u Ujedinjenom Kraljevstvu smatra da bi posljedice gubitka tolikog broja satelita bile katastrofalne za društvo zbog naše velike ovisnosti o svemirskoj tehnologiji.

„Posebno bi bile pogođene novije velike satelitske konstelacije u niskoj Zemljinoj orbiti, poput Starlinka”, kaže Underwood.

„Tijekom Hladnog rata mnogo se razmišljalo o zaštiti ključnih svemirskih sustava, a naša su društva bila znatno manje ovisna o elektroničkoj tehnologiji.”

„Pretpostavljam da se od devedesetih godina prošlog stoljeća manje pozornosti posvećivalo mogućnosti da ćemo morati preživjeti nuklearni sukob. Naša infrastruktura civilne zaštite razgrađena je, a društvo je postalo mnogo ranjivije”, upozorava.

Oporavak bi mogao trajati godinama

Chantal Cappelletti sa Sveučilišta Nottingham u Ujedinjenom Kraljevstvu ističe da zamjena uništenih satelita ne bi bila jednostavna, čak i kada bi se novi uređaji mogli relativno brzo proizvesti i lansirati.

„Iako se pojedinačni sateliti u načelu mogu relativno brzo zamijeniti, oporavak ne bi bio jednostavan. Novi sateliti morali bi se lansirati u okruženje koje je i dalje pogođeno povišenim razinama zračenja i povećanom količinom svemirskog otpada, što bi moglo ograničiti njihov radni vijek i učinkovitost.”

„Zbog toga bi obnova orbitalne infrastrukture mogla trajati godinama”, objašnjava Cappelletti.

Prema njezinim riječima, posljedice ne bi nužno značile trenutačni kolaps modernog društva, nego dugotrajno pogoršanje kvalitete i dostupnosti brojnih usluga koje danas uzimamo zdravo za gotovo.

„Rezultat ne bi bio trenutačni slom modernog društva, nego dugotrajno narušavanje brojnih usluga koje danas smatramo samorazumljivima. Oporavak bi vjerojatno zahtijevao godine obnove orbitalne infrastrukture, uz istodobno suočavanje s opasnostima povećanog zračenja i svemirskog otpada”, zaključuje Cappelletti.

Nastavi čitati

Svijet

Hrana u Europi poskupljuje: Evo gdje najviše, a u 14 država cijene padaju

Objavljeno

-

By

AI/Ilustracija

Cijene hrane u Europi ove su godine relativno umjereno rasle, no svježe namirnice sve su skuplje. U Francuskoj su poskupjele za osam posto, dok su poremećaji u opskrbi na jugu Italije doveli do praznih polica u trgovinama.

Svatko tko je krajem listopada ušao u supermarket u Napulju ili bilo kojem drugom dijelu južne Italije mogao je zateći gotovo prazne police s voćem.

Naime, vozači kamiona, nezadovoljni visokim cijenama dizela, gotovo su dva tjedna blokirali ceste i luke diljem južne Italije.

Skladišta su prestala s utovarom robe, a police s mesom, svježim mlijekom, voćem i flaširanom vodom u Kampaniji, Apuliji i Kalabriji počele su se prazniti. U nekim manjim trgovinama zalihe su nestale već u jednom danu, piše Euronews.

Prema preliminarnim podacima talijanskog statističkog zavoda Istata, cijene neprerađene hrane u Italiji u listopadu bile su 7,5 posto više nego godinu dana ranije, nakon rasta od 5,5 posto u rujnu. Cijene tipične potrošačke košarice, koja uključuje hranu, kućanske potrepštine i proizvode za osobnu higijenu, porasle su za 2,5 posto, u odnosu na 1,5 posto prethodnog mjeseca.

Italija je ekstreman primjer, ali pokazuje trend koji se ponovno pojavljuje diljem Europe: nakon relativno mirne godine, svakodnevna kupnja namirnica ponovno postaje sve skuplja.

Energenti u središtu pozornosti, cijene hrane rasle umjerenije

Prema preliminarnim podacima koje je Eurostat objavio u srijedu, inflacija u eurozoni u listopadu je dosegnula četiri posto, što je najviša razina u više od tri godine.

Glavni pokretač rasta cijena bili su energenti. Gorivo, električna energija i grijanje poskupjeli su za 20,8 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Cijene hrane, za usporedbu, rasle su znatno sporije.

Hrana, alkohol i duhan u eurozoni su u listopadu bili 1,6 posto skuplji nego godinu dana ranije. Na razini cijele Europske unije hrana i bezalkoholna pića u rujnu su poskupjeli za samo 0,6 posto, prema posljednjim dostupnim podacima za sve države članice.

Međutim, detaljniji pogled na podatke otkriva velike razlike među pojedinim kategorijama proizvoda.

Cijene prerađene hrane, alkohola i duhana u listopadu su porasle za samo 0,5 posto na godišnjoj razini.

S druge strane, neprerađena hrana, koja uključuje voće, povrće, meso i ribu, poskupjela je za 4,6 posto, nakon rasta od 2,7 posto u kolovozu.

“Energenti i hrana potaknuli su rast cijena, dok temeljna inflacija ostaje uglavnom stabilna unatoč aktualnom energetskom šoku”, izjavio je Nicola Nobile, glavni ekonomist za Italiju u Oxford Economicsu, u komentaru dostavljenom elektroničkom poštom.

Takav razvoj događaja postaje jasniji kada se uzme u obzir način na koji hrana dolazi do trgovina.

Traktori koriste dizel, staklenici trebaju grijanje, a gotovo sva roba prevozi se kamionima.

Kada ti troškovi naglo porastu, posebno su pogođene svježe namirnice, koje se, za razliku od trajnih proizvoda, ne mogu mjesecima skladištiti.

Sličan trend i u najvećim europskim gospodarstvima

U Francuskoj su ukupne cijene hrane u listopadu porasle za 1,2 posto. Međutim, svježi proizvodi bili su osam posto skuplji nego godinu dana ranije, prema podacima francuskog statističkog zavoda INSEE. To je ipak nešto manje od rujanskog rasta od 9,5 posto.

U Njemačkoj je hrana poskupjela za samo 0,4 posto.

U Portugalu su cijene neprerađene hrane porasle za 3,7 posto, jednako kao i u rujnu.

U Španjolskoj su cijene hrane nastavile rasti i u listopadu, ali sporijim tempom nego godinu dana ranije.

Cipar na vrhu, Švedska na dnu ljestvice

Podaci za rujan, posljednji dostupni za sve članice Europske unije, pokazuju u kojim su državama potrošači najviše osjetili rast cijena hrane.

Najveće poskupljenje zabilježeno je na Cipru, gdje su hrana i bezalkoholna pića bili četiri posto skuplji nego godinu dana ranije.

Slijede Španjolska s rastom od 2,7 posto, Rumunjska s 2,6 posto, Malta s 2,5 posto i Portugal s 2,4 posto.

Izvan Europske unije posebno se ističe Turska, gdje su cijene hrane u godinu dana porasle za čak 27,6 posto.

Zanimljivo je da su u 14 od 27 država članica EU-a hrana i bezalkoholna pića zapravo bili jeftiniji nego godinu dana ranije.

Najveći pad cijena zabilježen je u Švedskoj, gdje su cijene hrane pale za 6,3 posto.

Takav razvoj događaja uslijedio je nakon smanjenja poreza na dodanu vrijednost (PDV). Švedska vlada 1. travnja prepolovila je PDV na hranu, s 12 na šest posto, a ta će mjera ostati na snazi do kraja 2027. godine.

Pad cijena hrane zabilježen je i u Latviji, Mađarskoj i Češkoj, gdje su cijene bile niže između 3,8 i 4,8 posto.

U posljednjih pet godina najveći teret poskupljenja snosi istočna Europa

Današnji relativno mali rast cijena dolazi nakon višegodišnjih velikih poskupljenja.

Od rujna 2021. godine, kada su cijene energenata počele naglo rasti, hrana je u Europskoj uniji poskupjela za otprilike trećinu.

U Mađarskoj su cijene porasle za više od 50 posto. U Bugarskoj, Estoniji i Rumunjskoj rast je također nešto veći od 50 posto.

S druge strane, u Luksemburgu, Švedskoj i Francuskoj poskupljenje je bliže 25 posto.

Neke od država s najvećim rastom cijena ujedno su i one u kojima hrana zauzima najveći udio u potrošnji kućanstava.

Zbog toga povećanje cijena od dva posto na blagajni za obitelj u Bukureštu ili Sofiji može predstavljati znatno veće opterećenje za kućni proračun nego jednako poskupljenje u Luksemburgu.

Ekonomisti očekuju nastavak rasta ukupne inflacije.

Analitičari Pantheon Macroeconomicsa predviđaju da bi inflacija u eurozoni u siječnju mogla dosegnuti vrhunac od 4,5 posto te očekuju da će Europska središnja banka u prosincu povećati kamatne stope.

Listopadski podaci upućuju na to da bi rast cijena hrane mogao ponovno ubrzati upravo u trenutku kada kućanstvima počinju pristizati veći računi za grijanje tijekom zime.

U pojedinim dijelovima južne Italije potrošači su posljedice takvog razvoja događaja već osjetili.

Nastavi čitati

Svijet

Kolika je neto plaća potrebna za ugodan život u Europi?

Objavljeno

-

By

Markus Kammermann/Unsplash

Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.

Ugodan život za svakoga znači nešto drugo. Euronews Business izračunao je koliki je mjesečni neto prihod kućanstva potreban da bi dosegnuo 150 posto nacionalnog medijalnog dohotka, što predstavlja donju granicu višeg srednjeg dohodovnog razreda.

Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.

Prije svega, pojam „ugodnog života” vrlo je subjektivan. Osim toga, razine cijena znatno se razlikuju među državama, ali i unutar njih. Razlikuje se i broj članova kućanstva, a sam dohodak ne uzima u obzir imovinu ni vlasništvo nad nekretninama.

Ipak, određeni pokazatelji dohotka mogu dati okvirnu sliku o tome koliko je ljudima potrebno za ugodan život.

Jedan od njih je ekvivalentni raspoloživi dohodak.

Riječ je o pokazatelju koji obuhvaća sve novčane prihode članova kućanstva, uključujući prihode od rada, ulaganja, socijalnih naknada i drugih izvora. Od ukupnog iznosa zatim se oduzimaju porezi i socijalni doprinosi.

Dobiveni iznos dijeli se s brojem članova kućanstva preračunatim u ekvivalentne odrasle osobe, što znači da nije riječ o izravnom individualnom dohotku.

Dohodovni razredi srednje klase

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) definira srednju klasu kao kućanstva čiji se ekvivalentni raspoloživi dohodak kreće između 75 i 200 posto nacionalnog medijalnog dohotka.

OECD tu skupinu dijeli u tri kategorije:

  • Niži srednji dohodovni razred: od 75 do 100 posto medijalnog dohotka
  • Srednji dohodovni razred: od 100 do 150 posto medijalnog dohotka
  • Viši srednji dohodovni razred: od 150 do 200 posto medijalnog dohotka

Ne postoji općeprihvaćena granica koja određuje koliki udio nacionalnog medijalnog dohotka kućanstvo mora imati da bi živjelo ugodno.

“Ako su nam dostupni samo podaci o dohotku, vjerojatno možemo pretpostaviti da većina kućanstava s prihodima iznad 150 posto medijalnog dohotka ima dovoljno sredstava za razmjerno ugodan život”, rekao je za Euronews Business Sebastian Königs, viši ekonomist OECD-a.

Međutim, drugi stručnjaci upozoravaju da prihod veći od 150 posto medijalnog dohotka ne jamči nužno financijsku sigurnost.

Euronews Business izračunao je koliko iznosi 150 posto medijalnog dohotka za tri vrste kućanstava kako bi pokazao koliki je neto prihod potreban za ulazak u viši srednji dohodovni razred.

Koliko je potrebno za ugodan život u Europi?

U 2025. godini medijalni ekvivalentni raspoloživi dohodak u Europskoj uniji iznosi 22.939 eura godišnje, odnosno 1912 eura mjesečno.

To znači da je samcu koji živi sam potrebno 2867 eura mjesečno kako bi dosegnuo 150 posto medijalnog dohotka.

U 34 europske zemlje taj se iznos kreće od 603 eura mjesečno u Sjevernoj Makedoniji do čak 6491 euro u Švicarskoj.

Unutar Europske unije raspon je od 1023 eura u Rumunjskoj do 6256 eura u Luksemburgu.

Mjesečni neto prihod potreban za dosezanje tog praga premašuje 4000 eura i u nekoliko drugih europskih zemalja:

Norveška – 5240 eura

Austrija – 4568 eura

Danska – 4524 eura

Irska – 4392 eura

Nizozemska – 4308 eura

Među četiri najveća gospodarstva Europske unije najviši prag ima Njemačka, gdje iznosi 3611 eura.

Slijedi Francuska s 3307 eura, što je oko 15 posto više od prosjeka EU-a, dok je Italija nešto ispod europskog prosjeka, s 2758 eura.

Španjolska ima najniži prag među te četiri zemlje, 2546 eura.

Razlika je znatna: samcu u Njemačkoj potrebno je 1065 eura mjesečno više nego samcu u Španjolskoj.

U Albaniji (723 eura), Turskoj (755 eura), Crnoj Gori (825 eura) i Srbiji (975 eura) taj je prag niži od 1000 eura mjesečno.

Zajedno sa Sjevernom Makedonijom, svih pet zemalja imaju status kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji.

U 11 država članica EU-a prag se kreće između 1000 i 1900 eura mjesečno, uključujući Portugal (1808 eura), Poljsku (1799 eura), Grčku (1463 eura), Bugarsku (1108 eura) i Mađarsku (1099 eura).

Dohodak nije jedino mjerilo, važna je i imovina

Königs ističe da dohodak otkriva samo dio priče.

Nejednakost u bogatstvu, osobito kada je riječ o mogućnosti posjedovanja vlastite nekretnine, velik je problem u mnogim zemljama OECD-a.

„Neki ljudi mogu sasvim dobro živjeti i s niskim prihodima jer posjeduju vlastiti dom i možda žive u području gdje su cijene niže”, rekao je.

Caminada je također naglasio važnost imovine i štednje.

Prema njegovim riječima, kućanstvo sa skromnim prihodima, ali i ušteđevinom koja mu je lako dostupna, može se bolje nositi s neočekivanim troškom ili gubitkom posla nego kućanstvo s višim prihodima, ali bez štednje i s velikim dugovima.

Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu