Mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, blagoslovio je novouređenu kapelu sv. Filipa i Jakova u Policijskoj upravi zadarskoj, u Centru Dragana Žunića u Zadru, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je  predvodio u srijedu, 12. studenog.

Na početku mise, mons. Bogdan je u „znak svete kupelji što nas u Kristu opra“ poškropio narod i zidove kapele blagoslovljenom vodom, a nakon propovijedi i molitve vjernika blagoslovio je oltar poškropivši ga blagoslovljenom vodom i kadeći tamjanom.

Mons. Bogdan u propovijedi je govorio o značenju te kapele kao bogoslužnog prostora u prostoru Policije te povijesti i strukturi djelovanja Vojnog ordinarijata u RH.

Biskup je pohvalio Policiju i čestitao im što su taj sakralni prostor izgradili s ljubavlju, poštovanjem i vjerom, poručivši policajcima: „To su izgradili vaša ljubav i vjera, nutarnja duhovna potreba da imate Isusa, živoga Boga u svetohraništu, u svojoj sredini gdje uvijek možete doći i s njim razgovarati, njemu se povjeriti i moliti.

Svatko osjeća u prolaznosti i krhkosti života da smo biće sastavljeno od duše i tijela. Naše tijelo ima svoje potrebe, ali i naša duša, naš duhovni život ima svoje potrebe. Trebamo puniti svoje baterije. A kapela je mjesto gdje se pune naše duhovne baterije, primaju nutarnje, duhovne snage za ići naprijed, kao ljudi, kršćani, vjernici, profesionalci, policajci“, poručio je mons. Bogdan koji je deset godina vojni biskup; drugi je vojni biskup u Hrvatskoj.

O povijesti djelovanja dušobrižništva među Hrvatskom vojskom i policijom i utemeljenju Vojnog ordinarijata u RH

„Dušobrižništvo u Hrvatskoj vojsci i policiji prisutno je stoljećima u hrvatskom narodu, na ovim prostorima. Ono je organizirano u Crkvi od njenih početaka, od cara Konstantina.

Dušobrižnici su bili organizirano prisutni u našoj vojsci i policiji na našem prostoru, dok smo bili u sastavu Austro – ugarske monarhije, pod Italijom, u drugim državnim političkim zajednicama i na počecima naše hrvatske povijesti, u vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva.

Kad se raspala Austro – Ugarska monarhija 1918. godine, jedan od prvih akata Svete Stolice bio je da su u novoj državi imenovali vojnog vikara da organizira dušobrižništvo među katoličkim vjernicima u Kraljevini SHS. Tako je bilo sve do 1945. godine.

Prvi vojni vikar bio je zagrebački svećenik Ferdo Vlašić koji je sudjelovao u radu ondašnje Biskupske konferencije, sa svim pravima, dužnostima i pravom glasa kao rezidencijalni biskup. Nije bio zaređen za biskupa, ali je imao sve ovlasti organizirati dušobrižništvo na području cijele ondašnje države i sve druge obveze, kao i drugi biskupi. Kad je on umirovljen 1930.-ih godina, ondašnji hrvatski i slovenski biskupi predložili su Svetoj Stolici da vojnim vikarom (po starom crkvenom pravu tako se ta služba tada zvala), bude imenovan beogradski nadbiskup Rafael Rodić. On je bio franjevac, svećenik, Hrvat, franjevački provincijal u Zagrebu, rodom iz požeške doline i kasnije je imenovan beogradskim nadbiskupom. On je tu službu vršio do 1936. godine, kada je pošao u mirovinu.

U to vrijeme pokušao se potpisati i nažalost, nikad ratificirati konkordat sklopljen između Kraljevine Jugoslavije i Katoličke Crkve odnosno Svete Stolice. Onda je nastao vakuum, do 1939. godine.

To je važan podatak, jer često se medijsku javnost ne izvješćuje objektivno. Papa Pio XII. je 1939. g., kad još nije počeo kod nas Drugi svjetski rat, koji je u nas počeo 1941., imenovao mladog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vojnim vikarom za Jugoslaviju, 1939. godine.

Kad je počeo rat, kad je osnovana Nezavisna država Hrvatska, Rodić je i dalje nastavio biti vojnim vikarom u Zagrebu, u novoj političkoj stvarnosti, do 1945. godine.

Na suđenju Stepincu, jedan od prigovora bio mu je, a i danas to kažu: „Bio si ustaški vojni vikar“. Nadbiskup Stepinac odgovorio je 1945. ovako: „Jesam, bio sam i na tu me službu niste vi imenovali. Imenovao me Sveti Otac i prije nego ste vi došli na vlast, a to je bilo 1939. godine. Ja sam kao pastir, zagrebački nadbiskup i kao vojni vikar vršio svoju službu prema onima koje mi je Providnost povjerila po Svetom Ocu – do danas“, istaknuo je biskup Bogdan.

„Od 1945. do 1990. godine nije bilo organiziranog dušobrižništva na našim područjima za vojsku ni za miliciju, kako su je tada zvali. Taj vakuum se premostio 1990.-ih godina kad je izbio Domovinski rat. Mnogi su sudjelovali u obrani Domovine i spontano tražili pomoć svećenika dušobrižnika: naši vojnici, policajci, branitelji. Svatko je dao svoj doprinos u obrani našeg doma i domovine.

Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman napisao je Pismo zagrebačkom nadbiskupu kardinalu  Franji Kuhariću i zamolio ga: „Izbio je rat, teški i krvavi rat. Molim Vas u svojstvu predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske da imenujete vi biskupi, odredite osobu koja će dušobrižnički organizirati pastoral za naše  branitelje, za našu vojsku, za našu policiju i sve kojima je to potrebno“.

Hrvatski biskupi izabrali su tada na svom zasjedanju pomoćnog zagrebačkog biskupa Jurja Jezerinca, da bude koordinator dušobrižništva u vrijeme Domovinskog rata.

Još nisu bili potpisani ugovori sa Svetom Stolicom, bio je rat. Kad je rat završio, pristupilo se sklapanju ugovora sa Svetom Stolicom“, podsjetio je biskup Bogdan.

Upozorio je kako se često u hrvatskoj javnosti dogodi interpretacija, kao da je to hrvatska ekskluziva, da se će poništiti ugovori potpisani između RH i Svete Stolice, kao da je to neka posebnost hrvatskog naroda, Katoličke Crkve u hrvatskom narodu i hrvatske države.

„Ugovori sa Svetom Stolicom su redovitost civiliziranog, kulturnog svijeta koji ima uređene odnose sa Svetom Stolicom, za sve svoje vjerske zajednice na određenom području, odnosno katolike.

Na mrežnim stranicama Papinskog gregorijanskog sveučilišta u Rimu / Pravni fakultet, nalazi se popis i tekst na talijanskom i engleskom jeziku svih država i svih ugovora koji su potpisani između Katoličke Crkve u dotičnim zemljama, sa Svetom Stolicom. Tu se nalaze i četiri ugovora koje je Hrvatska vlada potpisala sa Svetom Stolicom, a jedan od tih ugovora regulira dušobrižništvo Hrvatske vojske i Hrvatske policije. Ti ugovori potpisani su u prosincu 1996. godine i kasnije su ratificirani“, rekao je mons. Bogdan.

U vrijeme potpisivanja tih Ugovora, mons. Bogdan bio je na službi u Rimu te je istaknuo kako je bio sretan zbog tog čina, „svjestan da potpisivanjem i reguliranjem tih ugovora moja hrvatska domovina, moj narod, moja zemlja ima dobar smjer, dobar pravac; regulira pravno odnose u svojoj državi, kao što sve druge zapadne civilizirane države to već imaju organizirano uređeno. Bogu hvala da smo došli na tu razinu“, rekao je biskup Bogdan.

Papa Ivan Pavao II. osnovao je 25. travnja 1997. godine Vojni ordinarijat, vojnu biskupiju za RH i prvim vojnim biskupom imenovao Jurja Jezerinca, koji je do tada bio pomoćni zagrebački biskup i koordinator dušobrižništva u Hrvatskoj za vojsku i policiju. Jezerinac je umirovljen 2015. g. zbog navršene kanonske dobi te je papa Franjo imenovao mons. Bogdana drugim vojnim biskupom u RH.

Što je vojna biskupija – Vojni ordinarijat u RH i kako djeluje?

U nadležnosti vojnog ordinarija su hrvatski vojnici, hrvatski policajci i njihove obitelji. Ako vojni ordinarij ne može o njima duhovno skrbiti, crkveni propisi predviđaju da to čini mjesni biskup na čijem teritoriju dotični službenici žive.

„Vojni ordinarijat je personalna biskupija. To znači da nije teritorijalna biskupija, nego, za razliku od svake nad/biskupije koja ima svoje granice, Vojna biskupija pokriva državu dotičnog naroda, dotičnu zemlju. Stoga vojni biskup ima jurisdikciju na području cijele države“, rekao je mons. Bogdan.

Podsjetio je kako se splitski nadbiskup našalio na Bogdanovom biskupskom ređenju, rekavši mu: ‘Ti ćeš, Jure, imati jurisdikciju na nebu, zemlji, na moru i pod morem’, misleći na vojsku, policiju, zrakoplovstvo, mornaricu, mjesta  gdje borave katolički vjernici u odori hrvatskog vojnika, policajca i mornara.

Osim na državnoj razini, vojni biskup treba skrbiti i o hrvatskim policajcima i hrvatskim vojnicima u inozemstvu, u misijama, koliko je moguće. Ordinarijat je nastojao osigurati skrb gdje su brojnije hrvatske skupine vjernika, imati svećenike u Afganistanu i u baltičkim zemljama, gdje je snažna hrvatska prisutnost. Sada je veliki kontingent Hrvatske vojske na Kosovu i tamo među hrvatskim vojnicima djeluje hrvatski svećenik.

Vojna biskupija u RH ima 22 vojne kapelanije i 22 policijske kapelanije. „Kapelanija je ekvivalent župi. Na čelu kapelanije je vojni, odnosno policijski kapelan koji dušobrižnički skrbi o katolicima, vjernicima dotične vojne i policijske kapelanije. Trenutno među Hrvatskom vojskom i policijom djeluje 38 svećenika.

Kad su potpisani ugovori između Svete Stolice i RH, a tako je u svim državama, željeli smo s hrvatskom državom, vojskom, policijom, osigurati objekte, prostore za molitvu u hrvatskim vojnim i policijskim kapelanijama“, rekao je mons. Bogdan.

Izrazio je radost i čestitao što je Policija u Zadru pronašla prostor gdje će kao živa zajednica vjernika duhovno puniti svoje baterije.

Policijska kapelanija u Zadru posvećena je sv. Filipu i Jakovu koji su bili mučenici. „Filip je bio iz Betsaide, s obala Genezaretskog jezera. I Jakov je bio s tih prostora. Obojica su upoznali Isusa, pošli su za njim, vjerovali su čvrsto u Isusa u kojem su prepoznali Božjeg poslanika, Spasitelja i Otkupitelja. Ostali su mu vjerni do kraja. Josip Flavije, rimski povjesničar bilježi 62. godine, neovisno o kršćanstvu, mučeništvo sv. Jakova apostola“, rekao je mons. Bogdan.

Policajci su profesionalci, ali i obiteljski ljudi, imaju ljudske potrebe. Potrebno je povezati jedno s drugim, biti profesionalac u poslu, ali i čovjek savjesti, rekao je biskup. „Čovjek nije stroj, nego ima srce, dušu i želi biti  moralna osoba. Čovjek ima svoje vrline, kvalitete. Treba ostati na razini na poslu i kući, biti obiteljski čovjek“, rekao je mons. Bogdan i zahvalio policajcima za sve što čine.

Ostati na visini svoga zadatka je veliki izazov, istaknuo je biskup, poručivši policajcima: „Hvala vam što postojite i na svemu što činite u našem hrvatskom društvu i narodu. Kapelica je mjesto i prostor gdje stanuje Isus. Isusa ne primate za svoga podstanara, nego stanara koji bdije 24 sata pod prilikama kruha u svetohraništu i dolazite k njemu.

Tu će se slaviti sveta otajstva za vaše duhovne i tjelesne potrebe. Ne umorimo se biti Isusovi učenici koji ga slijede poput Filipa i Jakova u svim trenucima svoga života, do Božje volje“, potaknuo je biskup Bogdan.

Poručio je da je Bog izvor svega dobroga i snage u životu, a krunica najjače oružje. Poželio je svima zaštitu Majke Božje da ih čuva. Zahvalio je svima koji su doprinijeli uređenju kapele kao dara Gospodina gdje mogu jačati svoj ljudski, kršćanski i profesionalni identitet.

Na kraju mise, policijski kapelan o. Ivo Topalović zahvalio je Bogu za taj dan u kojem ih je na poseban način dotaknula njegova ljubav. Dobili su prostor gdje će Boga susretati, slaviti i s njim dijeliti vrijeme. Zahvalio je svima koji su doprinijeli uređenju kapele i poželio da ih prati zagovor sv. Filipa i Jakova.

Govor načelnika Antona Dražine: „Oni koji služe, zaslužuju poštovanje i zahvalnost“

Na kraju mise, prigodni govor održao je Anton Dražina, načelnik Policijske uprave zadarske.

Ta kapela je mjesto na kojem će se djelatnici Policije susretati u vjeri i poticati u osobnoj i zajedničkoj duhovnosti, rekao je Dražina, istaknuvši da je ta kapela mjesto zajedništva, utjehe i nade u obavljanju policijske profesije, čije je djelovanje rizično. Djelujući u zaštiti života i imovine, policajac se izlaže opasnosti vlastitog i tuđeg života, što može završiti gubitkom života, upozorio je Dražina, dodavši da je za biti potpun u obavljanju tog posla, uz materijalno-tehničku opremljenost i tjelesno stanje, važno i duhovno stanje osobe koje rađa uzore i heroje.

„Za ljude koji služe za svoju zemlju često se koristi termin profesionalci, profesionalizam. Profesionalac je stručnjak i znalac u svom poslu. U teškim trenucima, kad profesionalac prolazi kroz zahtjeve i neizvjesnost posla, snaga duha ojačana vjerom iznosi i naizgled nemoguće situacije.

S obzirom na iskustvo u Domovinskom ratu, profesionalac zna kada treba stati, ali za heroje se kaže da ne staju. U Psalmu 23 piše: ‘Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom’“, istaknuo je Dražina, rekavši da policajac predah između stalnih intervencija mora koristiti za uzdizanje na svim razinama. „Od policajca se traži posebnost, izvrsnost, moralnost i odgovornost. Pritisak toga traženja ponekad je pojačan nezahvalnošću onih kojima služimo.

Biti policajac je više od profesije – to je poziv. A poziv zahtijeva skromnost i samozatajnost življenja, rad apostola, a umiranje sveca. Zato u takvoj službi ne može biti svatko. Nadati se znači uvijek biti spreman, boriti se. Policajac treba obući oklop pravednosti, uzeti vjeru kao štit“, ohrabrio je Dražina.

Podsjetio je kako se „služba pod oružjem poštuje i u Svetom Pismu. Isus se divio kad mu je prišao rimski satnik. Satnikov odgovor Isusu pokazuje da je razumio pojam autoriteta i njegovu vjeru u Isusa. Mnogi naoružani u službi spomenuti u Novom zavjetu pohvaljeni su kao kršćani, bogobojazni ljudi, pohvalnog karaktera“.

Dražina je rekao kako „mnogi policajci iz Domovinskog rata, pogotovo iz posebnih i specijalnih jedinica, Poskoka, možda nisu znali puno o vjeri; neki su bili tradicionalni vjernici, neki nevjernici, ali svi su vjerovali u ispravnost i moralnost onoga što su radili, kroz kršćanski odgoj i kulturu u kojoj su odrastali.

Osjećali su Božju prisutnost i nutarnju snagu koja je ponekad bila jedini izlaz iz situacije. Molitva je često doprinosila da se trpljenje, muke, neizvjesnost i iščekivanja lakše podnose“, poručio je Dražina, rekavši da je u ratu vjera čuvala ljudsko, da čovjek ne postane zvijer kao i da se u hrvatskoj povijesti, nad našim narodom ostvarila Isusova riječ: „Vjera te tvoja spasila“.

„Vanjski, vidljivi element vjere i pouzdanja u Boga bila je krunica oko vrata. To je bio vidljivi znak nutarnjeg raspoloženja i uvjerenja kako je to sredstvo bez kojeg se ne može u životu pojedinca i naroda. Bog cijeni kršćane koji služe svojoj zemlji čvrstog karaktera, dostojanstveno i časno. Oni koji služe, zaslužuju poštovanje i zahvalnost“, poručio je načelnik Dražina.

U misi su koncelebrirali mons. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata, vlč. Frano Musić, biskupski vikar za pastoral u Ministarstvu unutarnjih poslova, o. Ivo Topalović, policijski kapelan u Zadru i don Darko Poljak, policijski kapelan i dekan. Uz načelnika Dražinu sa suradnicima, u misi su sudjelovali i bivši načelnici uprave, policijski službenici, djelatnici Uprave i drugi uzvanici.

Ines Grbić