Liječnici rijetko dijagnosticiraju da je netko psihopat ili sociopat. Uglavnom upotrebljavaju drugačiji termin: antisocijalni poremećaj osobnosti. Većina stručnjaka vjeruje da psihopati i sociopati dijele slične karakteristike. Ovakve osobe nemaju sposobnost razlučivanja dobrog od lošeg. Oni također teško shvaćaju tuđe osjećaje, a još teže suosjećaju.

Imaju li savjest?

Ključna razlika između psihopata i sociopata je prisutnost savjesti, onog unutarnjeg glasa koji osobi govori radi li nešto što ne bi trebala.

Psihopat nema savjest. Ako će vam psihopat lagati, neće osjećati nikakvu moralnu nelagodu. Promatrat će druge i nakon nekog vremena će se uklopiti u svoju okolinu tako da ne bude otkriven.

Sociopat obično ima savjest, ali je ona jako slabo razvijena. Znat će da ono što radi nije prihvatljivo i osjećat će određenu razinu krivnje, ali ga to neće zaustaviti u njegovu naumu.

Psihopat i sociopat ne mogu suosjećati s drugim ljudima. Oni nemaju sposobnost staviti se na mjesto druge osobe i pokušati shvatiti kako se ta osoba osjeća. Netko tko pati od ovakvog poremećaja ličnosti, druge osobe promatra kao objekte koje može iskoristiti za svoje dobro.

Nisu uvijek nasilni

Psihopati i sociopati se često u medijima predstavljaju kao osobe koje su nasilne. U stvarnosti, netko tko pati od antisocijalnog poremećaja ličnosti može biti nasilan, ali obično nije. Umjesto toga, češće koristi manipulaciju kako bi dobio ono što želi.

Hladni su i uvijek kalkuliraju kako bi iz svake situacije dobili najviše što mogu, bez pretjeranog razmišljanja o tome kako se drugi oko njih osjećaju. Ako prepoznajete neke od ovih osobina kod bliske osobe, možda ćete početi vjerovati da je ta osoba sociopat ili psihopat. No, samo zato što je osoba zločesta ili sebična, to ne znači da pati od ovog poremećaja.

Dijagnosticiranje antisocijalnog poremećaja osobnosti

Ne postoje laboratorijski testovi pomoću kojih bi se potvrdili mentalni poremećaji. Ako su prisutne nagle promjene u nečijoj osobnosti, liječnik će možda preporučiti fizički pregled, test krvi ili skeniranje mozga kako bi mogao ustanoviti je li prisutan fizički poremećaj. Psihijatar ili psiholog će vjerojatno analizirati osobu uz pomoć pažljivo osmišljenih pitanja kako bi pobliže shvatio njegovu osobnost.

Ovakvi oblici poremećaja osobnosti se obično počinju javljati u adolescentskoj dobi, kada je osobnost već bolje formirana. No, postoje slučajevi kada se ovi poremećaji mogu primijetiti već kod djeteta u dobi od 8 godina.

Koji su uzroci?

Točni uzroci su još uvijek nisu poznati. Većina ljudi vjeruje da je za to zaslužan spoj niza uvjeta, od toga kako se osoba nosi sa stresom do načina na koji je odgojena. Roditelji koji se prema svojoj djeci ponašaju kao da su od stakla, mogu u njima usaditi neke osobine koje će poslije dovesti do narcisoidnosti. Postoji tanka granica između zdrave brižnosti i nezdravog podizanja dječjeg ega.

No, s druge strane, ignoriranje ili zapostavljanje djeteta također neće imati pozitivno djelovanje na razvijanje njegove osobnosti. Tada djeca počinju osjećati potrebu za preživljavanjem, da se brinu sami o sebi, kada već nitko drugi ne želi.
Liječenje

Ne postoji lijek, ali terapija definitivno može pomoći. Cilj je da osoba poradi na svojem samopouzdanju i razvije realnija očekivanja od drugih osoba. Ne postoji lijek za ove poremećaje ličnosti, ali depresija i anksioznost su često prisutni. Iz tog razloga se često propisuju antidepresivi. Ako narcisoidna osoba počne konzumirati alkohol ili droge, što je vrlo uobičajeno, važno je da počne na vrijeme liječiti te ovisnosti, prenosi Centar zdravlja.