Enio Grdović, angažirani i poznati vjernik laik u Zadarskoj nadbiskupiji iz župe Gospe Loretske u Arbanasima, dao je veliki doprinos kršćanskom, duhovnom i kulturnom životu Zadra i rodnih Arbanasa, piše IKA. Svojim nesebičnim djelima i marljivošću utkao je sebe u život Zadra a njegov je angažman zadužio mnoge. Stoga je u dvorani samostana Školskih sestara franjevki Krista kralja u Arbanasima u Zadru održana komemorativna duhovno-kulturna večer zahvale i sjećanja na Enijevu plemenitu osobu i društveno djelovanje.
Susret je počeo molitvom koju je predvodio mons. dr. Pavao Kero, biskupski vikar za kulturu. Događaj je okupio obitelj, suradnike i brojne prijatelje Enija Grdovića, a organiziralo ga je Društvo zadarskih Arbanasa (DZA) čiji je Enio bio dugogodišnji predsjednik, do svoje smrti.
Enio je preminuo iznenada ovoga 26. rujna, u 55. godini života.
“Bio je čovjek vjere, iz Crkve i naroda, socijalno osjetljiv te je pomagao mnogim ljudima u potrebi. Radio je na povezivanju i zajedništvu. Bio je domoljub, hrvatski branitelj, puno je volio svoju zemlju i narod”, rekao je Damir Masno, Enijev prijatelj iz djetinjstva i kum.
Višednevni raznovrsni program proslave Dani Gospe Loretske uz svibanjsku svetkovinu Gospe Loretske u Arbanasima kojoj se utjecao, osmišljavao je Enio, organiziranjem stručnih predavanja, predstavljanja knjiga, izložbi, koncerata i ostaloga.
„Znao je izvući dobro iz čovjeka. Radio je besplatno, dajući svoje vrijeme i novac za skupove, promocije. Takvi ljudi su potrebni gradu i državi. Hoće učiniti nešto dobro, a zauzvrat ne dobiju ništa. Onoliko puno ljudi na sprovodu najbolje govori o vrijednosti Enija. Hvala mu za sve što je činio u ime Arbanasa i građana Zadra”, rekao je zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta.
U ime Neokatekumenske zajednice kojoj je pripadao, prisutnima se obratio Šime Ćurko. Upoznao je Enija na katehezama Puta 1999. g.
„Živio je kao praktični kršćanin i davao znakove vjere koji se mogu prepoznati u svakodnevnom životu. Enio je upoznao Neokatekumenski put kao dar Crkve u župama. Upoznao je besplatnost Božje ljubavi i živio sakramentalno. Enio je išao u apostolat od kuće do kuće, dvoje po dvoje u stanove, odazivajući se pozivu kojeg je Isus uputio i apostolima, ‘Dođi sa mnom’. Onim što je i javno govorio, svjedočio je Božju ljubav. Radost je vidjeti zadovoljnog kršćanina”, rekao je Šime Ćurko. Prenio je riječi mons. Ivana Mustaća, župnika Biograda, na susretu neokatekumenske zajednice, koji je rekao: „Enio je sada dobro. A što će biti s nama, kad dođe naš trenutak odlaska? Hoćemo li mi moći reći, kao Enio i sv. Pavao, Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao?”
Enio je bio idejni pokretač i suosnivač Društva zadarskih Arbanasa i to 1993. g., dok je u Zadru bila ratna opća opasnost. O tome je na komemoraciji govorio Dorijan Perović, predsjednik DZA, koje promiče bogatstvo arbanaške kulture. „Svojom upornošću okupio je mnoge suradnike. Njegova je ideja i zasluga obnova zgrade Lege u kojoj je sad sjedište DZA i ogranak arbanaške Gradske knjižnice. Uspostavljao je odnose s drugim udrugama, kulturno-umjetničkim društvima, raznim ustanovama, Hrvatima iz Barske nadbiskupije u Crnoj Gori, pradomovine Arbanasa odakle su došli u Zadar prije tri stoljeća”, rekao je Perović. Enio je i jedan od najzaslužnijih da je nakon sto godina ponovno pokrenuto učenje arbanaškog govora. Njegov uspjeh je uvrštenje arbanaškoga govora u Registar nematerijalne kulturne baštine Ministarstva kulture RH. Župa Gospe Loretske i Arbanasi su nositelji tog kulturnog dobra. Pod njegovim vodstvom začeti su novi tematski pravci i ustanovljene sekcije za bavljenje raznim područjima arbanaške baštine. Enijevim trudom pokrenuto je arhiviranje, nakladništvo, izdavanje tematskih kalendara, uspostavljena je zavičajna zbirka i knjižnica u Arbanasima. S prijateljem i suradnikom Darijem Tikulinom bio je autor knjige „Sveti Šimun prorok – pretisak i crtice” povodom obilježavanja 290. obljetnice dolaska Arbanasa u Zadar iz Bara. „Bio je radišan i uporan. Dao je najviše za arbanašku kulturu u zadnjih dvadeset godina. Upornost i marljivost za opće dobro bili su njegova vrlina. Iz njegova lica zračili su radost i veselje. U nevoljama je znao okrenuti na šalu. Za poslove oko Društva koristio je svoje slobodne dane. Bio je blizak, ljubazan, otvoren za sve ljude, i drugačijeg svjetonazora. Uvijek je bio spreman stati u obranu slabijeg, vrijednosti istina katoličke vjere, Crkve, Arbanasa, Zadra i Hrvatske. Ostavio je mnoge nedovršene projekte i započete ideje. Gospo Loretska, Zonja Jon, moli za nas”, zaključio je Perović.
Dario Tikulin, potpredsjednik DZA, podsjetio je da je s Enijem 2008. g. osnovao sekciju „Čehuljica za glagoljsku knjigu”. Prepisano je puno glagoljskih knjiga. Istaknuo je njegovu temeljitost, životnost, s radošću je pristupao poslu, bio uporan kad bi nešto tražio. Enijev doprinos je i naziv Glagoljaške ulice u Arbanasima koji su oduvijek bili značajna kulturna i znanstvena sredina koji su Hrvatskoj dali akademike, profesore i mnoge ljude knjige. Klaudio Stipčević, član DZA, podsjetio je da je Enio 2003. g. pokrenuo tečaj arbanaškog jezika u proljetnom i jesenskom dijelu. Organizirao je i izložbu”‘Arbanaška ruka glagoljica” i osobno u došašću po kućama prijatelja na dar raznosio tematske kalendare koji su nastajali temeljem njegove ideje. Davor Bosotina, kolega Enija, od njega se oprostio uime kolektiva Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar, gdje je Enio radio kao službenik. Podsjetio je na riječi jedne bake koja je samo Enija tražila u zgradi tzv. Socijalnog, rekavši „On će meni sve napraviti”, iako to što je njoj trebalo nije bila Enijeva nadležnost. „Za sve je imao vremena. Čovjek se pita kad je sve stigao. Pomagao je svima, poznatima i nepoznatima”, rekao je Bosotina. I na tom radnom mjestu do izražaja je došla Enijeva socijalna osjetljivost i kršćanska ljubav za potrebne, osobno je vodio ljude po uredima da riješe potrebno. Miljenko Dujela uime Matice hrvatske, ogranak Zadar čiji je Enio bio suosnivač i Društva zadarskih Stanara, zahvalio je Grdoviću na suradnji od prve godine Domovinskog rata. Enio je podržao i Udrugu štovatelja bl. Jakova Zadranina. Predstavljajući neki projekt, Enio je bio dragi gost i zadarskih nadbiskupa.
Bio je djelatan u povezivanju hrvatskog i albanskog naroda kroz kulturu, znanost, glazbu. Doprinio je izdanju knjige „Nita” na albanskom, arbanaškom i hrvatskom jeziku, koja prati događanja između 1726. i 1729. g., kad su Arbanasi na poziv tadašnjeg biskupa Vicka Zmajevića, bježeći od turske opasnosti, stigli u Zadar. Vesel Lekaj, učitelj u arbanaškoj OŠ Krune Krstića, istaknuo je da je Enio prvi uspostavio suradnju s Albancima u Zadru. „Enio je bio humanitarac, vulkan bez kraja, dobrota”, rekao je Lekaj, izražavajući priznanje i pohvalu njegovom govoru, radu i dobroti. Grdović je bio i promicatelj i štovatelj glagoljice. Prof. Danijela Deković, predsjednica Udruge glagoljaša Zadar, podsjetila da je 2010. g. održan prvi Sabor glagoljaša Zadar. Enio je 2011. g. bio među dvanaest osnivača Udruge glagoljaša Zadar i njen prvi dopredsjednik. „Pružao je potporu svima. Povezao je Zadar, Arbanase i glagoljaše. Bio je mirotvorna duša. Uvijek je pomirivao različite duhove”, rekla je Deković i zahvalila Eniju uime svih glagoljaša Zadarske županije, Hrvatske i inozemstva, koje je niz godina srdačno ugošćavao, čak i iz Rusije. Pozdrave sudionicima večeri poslalo je i Društvo prijatelja glagoljice iz Zagreba i KUD-a iz Bara.
Fotografije za vrijeme večeri prikazivale su blago Enijevo lice i njegove aktivnosti, hodočašća u Baru, Kotoru, svetkovinu Gospe Loretske, aktivnosti DZA i suradnju s raznim udrugama, susrete s biskupima. Na večeri su nastupili klape Donat i Pieta, književnik Tomislav Marijan Bilosnić, Dina Bušić i Melita Ivković izveli su stare arbanaške pjesme. Program je vodila Vesna Matešić, prijateljica Enija i zadarska aktivistica. Dva dana prije njegove smrti, rano ujutro susrela je Enija na putu za posao i vidjela kako nije ljutito reagirao na vozača koji je Enija neprimjerenim riječima požurivao dok je bio na biciklu. Vesna je pohvalila njegovu poniznu reakciju, jer nikad nije htio povrijediti drugoga, a Enio joj je rekao: „Ti znaš da ja volim riči. Uvik moraš paziti koju rič kažeš, jer nikad ne znaš hoće li ti biti zadnja”. Matešić je rekla da su iza Enija ostali dobri temelji na kojima će se zrcaliti hrvatska povijest i baština te je poželjela da ne odustajemo od svoje bitnosti, prošlosti, svojih ljudi, da život predajemo Bogu, obitelji i domovini.