Poznati sportski komentator HTV-a Slavko Cvitković, kojega smo uhvatili jutros nakon povratka iz Madrida gdje pratio sraz Cedevite i Estudiantesa, u razgovoru za ZNET osvrće se na aktualno stanje u zadarskoj i hrvatskoj košarci, o navijačima, Jazinama sasvim otvoreno.
Kako komentirate sve što se ove godine događalo sa KK Zadrom, obzirom da vi godinama pratite košarku?
– Mislim da su se i Zadar i Cibona prefinancirali. Potrošili su i jedni i drugi puno više nego što su njihovi gradovi mogli finacirati. Onda je to moralo odjedanput roknuti, pasti i dogodilo se to što se dogodilo.
Zadar je nekada bio poznat kao rasadnik mladih, talentiranih košarkaša, danas je na žalost sve više stranaca?
– Katastrofa da jedan moj Karlovčanin Car koji je loš dečko, bude glavni za jedan tim, pogotovo na mjestu razigravača. Sad kad Zadar zadnjih godina ima stvarno idealne uvjete za proizvodnju mladih igrača to se još uvijek ne događa. Zadar mora proizvoditi igrače. Ako Zadar nije u stanju proizvoditi igrače onda neće valjati.
Koliko se stanje u klubovima odražava na stanje u reprezentaciji? Može li se to povezati?
– Naravno iz klubova dolaze reprezentativci. Zato imamo tanašan fond igrača. Možda to nije dobro spominjati sada, ali je evidentno da Srbi koji su također siromašni kao i mi, imaju sustav, imaju trenere, a mi smo godinama na repu svih događanja i nemajući dobre trenere samim time ne proizvodimo ni igrače. Noćas sam došao sa Cedevitom iz Madrida pa sam zato malo još pospan, malo ste me zdrmali.
Mnogi su i dan danas pobornici teorije da je zapravo sa Draženom umrla hrvatska košarka. Što vi mislite o tome?
– Ja osobno kao komentator nikada se nisam žalio, kako mi kažemo, cvilio ili plakao nad tim, mislim plakali smo svi mi naravno, ali sad pogotovo kada pogledamo ovaj falsificirani Divčev film “Nekoć braća”, je sasvim jasno da bi nas Dražen vukao još tri, četiri, pet godina a za to vrijeme bi se slagali novi igrači. Dakle, to je bio jedan apsolutni šok koji nas je unazadilo i nikako ne možemo uhvatiti ritam. Uz njega bi se odgojilo puno igrača i tu bi mi imali kontinuitet.
Je li hrvatska košarka došla do svog dna ili može i dublje od ovoga?
– Tko zna gdje je dno ali nadam se da sada možemo samo ići prema gore. U ovoj godini svi su neuspješni, govorimo o NLB-u. Smatram da je neulazak Zagreba na Final Four, Cedevitino sedmo, a ne šeto mjesto koje bi ih vodilo u Eurokup, a o Zadru i Ciboni da ne govorimo, apsolutni klupski neuspjeh. Sada se Cedevita malo vadi na ovo što su prošli na Final Four, ali ipak druge europske lige. U međuvremenu smo izgubili ili skoro ukinuli splitsku, šibensku, pulsku, slavonsku košarku i sve manje i manje imamo sredina u kojima se igralo dobro.
U Zadru se loptica o krivcu za stanje u klubu stalno prebacuje sa struke na politiku i obrnuto. Kako to komentirate?
– Moja teza je da su se kako je Cibona vječito tu u Euroligi, a Zadar je došao blizu, da su se prefinancirali, i jedni i drugi. Da jednostavno ni Zagreb, a kamo li Zadar koji sjajno napreduje kao grad, potrošili pet puta više novaca nego što te sredine mogu to isfinancirati. Jednom je to naravno moralo doći na naplatu. Činjenica da su i u Zagrebu, i u Zadru, poglavarstva gradova glavni financijeri ne valja, nije dobro. Gradovi mogu pomagati, davati novac za omladinske škole, za klince, ali mi nemamo nikakvu industriju kao država jer glavni sponzori bi morao biti netko tko se ne zove Grad. U situaciji smo kada nam nažalost nogomet uzima možda sedamdeset posto novca koji se vrti oko sporta, onda svim ostalima skupa ostaju mrvice pa se iz toga ne može ništa napraviti.
Znači, Vi mislite da se za manje novca mogla igrati kvalitetnija košarka?
– Pa mogla se igrati. Po meni je jako, jako upitno baš u ovom prethodnom razdoblju kupovanje stranaca. Potrošio se silni novac, a nije se dobila bitna kvaliteta. Ako kupite jednoga Drapera onda ste napravili posao. Zadar je kupovao dobro, jer po meni su i Gečevski i Johnson bili dobra kupnja. Dakle, ako platim stranca onda on mora biti znantno bolji od najboljeg mog igrača. Pogledajte koliko je sada apsolutnih diletanata koji ne znaju hodati prošlo kroz klubove. Potrošili smo na njih ogroman novac, umjesto da smo to uložili u školu košarke. Zadar ima jako puno tih škola ali očigledno je da se ne proizvode igrači. Moja teza je da bi Hrvatska morala imati dvadeset Uča Pulanića, jer je on bio onaj zadnji Mohikanac koji je radio, radio…Mi to zadnjih godina nemamo. U Zadru, na Višnjiku su fenomenalni uvjeti da se stotine i stotine djece povuče s ulice i da se s njima radi. A Zadar nema svog pleja.
Dobro poznajete Pina Grdovića, koliko je on dobro rješenje za klupu Zadra?
– Pino je moj prijatelj. Veliki je obožavatelj, kao i ja, Kreše Ćosića. Mislim da je pogriješio, išao je linijom manjeg otpora. Lijepo je i lagodno bilo raditi sa Fučkom kojemu je bio profesionalni trener. Lijevi horok, desni horok, pa onda se idemo malo odmoriti. Mislim da je osim što je preuzeo klupu i pobijedio Partizana trebao i mogao više raditi sa momčadima. Koliko on sada može neke stvari potegnuti, ja se nadam da može. U ova dva kola se pokazalo da se Zadar ipak malo rasteretio i pokazuje da u tom potencijalu kojega ima sa svim tim Baturima, Olivarijima može igrati dobru košarku. Pomak će biti, ali Zadar, pogotovo Zadar, u gradskoj numeraciji kakav je Zagreb neće se nikada rađati veliki sportaši, a rijetko su se rađali. Ali Zadar mora biti grad koji će proizvoditi. Proizvodio je u zadnjih desetak godina poluigrače, koji su otpisani, nedorečeni i zato imate gomile zadarskih igrača negdje sa strane. Tu se očigledno nešto pogriješilo u klupskoj politici. Došlo se do jednog razvojnog stupnja ali nikada nisu prerastali ili su rijetko prerastali u velike igrače. Vladović, Stipčević, sve je to tu negdje. Najbolji zadnji zadarski igrač je Marko Popović. Protiv sam stranaca koji puno koštaju, a ne daju veliku kvalitativnu razliku. Užasno mi je žao što je Zadar došao do dna i jedini izlaz je raditi kao što radi moj prijatelj Umberto Piasevoli. Mora se raditi sa djecom iz nekoliko razloga, da ih se makne sa ulice, da sami budemo proizvođači. Srbi su svjesni da nemaju novaca, da su siromašni, ali su povezani, imaju gomile trenera. A kod nas kada vas netko pita za trenera hoćete li ga preporučiti, obično naši kažu, a ne, on nema pojma. A Srbi jedni drugima pomažu i u trenerskom smislu i u svakom drugom smislu najbolji su u Europi.
Sve je očitije svugdje pa tako i u Zadru da se posljednjih godina košarka igra više radi novaca nego iz ljubavi. Pogotovo se to osjeti u Zadru koji je na glasu kao kolijevka hrvatske košarke.
– Je,je, to je očigledno. Evo taj Borik, u Jazinama se svi boje igrati i tu je jedna velika, velika floskula o Jazinama kao hramu. Jazine nisu više dvorana koja bi bila podobna za igranje košarke. Višnjik ima one pomoćne dvorane gdje može biti više ekipa u jednome trenutku na parketu. Jazine su uvijek proizvodile pritisak na suparnike što se sada vidi, ali pogledajte te “otpadnike” u Boriku. Dečki igraju sa srcem i to je najbitnije. Pritisak publike da, ali mora postojati granica regularnosti.
Mislite li da mora netko konkretno odgovarati za stanje u klubovima, i Zadru i Ciboni?
– Apsolutno. To se stalno, u cijeloj državi, u svim segmentima, ne samo u košarci, stavlja pod tepih. A zna se točno tko je bio u koje vrijeme direktor ili predsjednik. Stalno smo se nadmetali i ono što je još užasnije u ovoj maloj državi, proizvodili smo ne igrače nego mržnju. To je katastrofalno. Ovo moram reći. Smrznuo sam se! Umro sam! Prije jedno mjesec dana kada je Cedevita igrala protiv Zvezde. Cedevita igra očajno i jedva dobije Zvezdu. Jedna djevojčica iz gledališta, očigledno Zadranka, kaže “barba Cvitkoviću oli ste navijali za Zvezdu samo da Zadar ispadne”. To je katastrofalno, da jedno dijete ima taj mentalni sklop da se usudi pomislit da bi ja mogao ili bilo tko navijati za Zvezdu a na štetu Zadra. To je indoktrinacija djeteta. Ti kreteni, koji stalno pobuđuju mržnju Zadra i Zagreba su mentalno retardirani. Ja nisam Zagrepčanin, nego Karlovčanin, ali poštujem grad u kojem zarađujem svoj kruh. Ali idioti koji potiču mržnju ne samo u košarci, nego i u nogometu su stvarno idioti i sreća je da nije netko od te djece poginuo u međusobnim nadmetanjima sjever jug i ne znam što. U maloj državici koja ima šačicu ljudi tolika mržnja, a stotine Zadrana studiraju ovdje, dođite navijajte, volite svoje, ali nemojte mrziti druge.
Mislite da je to također proizvod politike i odraz trenutnog stanja i nezadovoljstva u zemlji?
– Da to je produžena ruka politike. Ne mogu identificirati tko su ti poimenice koji to proizvode. Ali ne smije se dogoditi da mlada dječica više govore o mržnji prema Ciboni nego o ljubavi prema Zadru. To je katastrofa ove države.
Nažalost, to je tako kod nas.
– Noćas sam bio u Madridu. Taj Estudiantes je jedan mali Zadrić, Zadar u odnosu na Real. Ali su oni napunili dvoranu od četrnaest tisuća ljudi i nakon što je Cedevita odigrala odličnu utakmicu punih deset minuta nakon toga su ipak igrači Estudiantesa izašli u dvoranu i doživjeli pljesak ljudi koji su još ostali u dvorani. To je civilizacija, to je kultura. Da ne govorim o skandinavskoj kulturi navijanja u zimskim sportovima. Mi smo desetljećima iza njih. Umjesto da proizvodimo sport, mi proizvodim mržnju. Ne mogu djeca vikati i mrziti one druge zato što su iz drugog grada ili druge sredine. Tim više što mi nemamo nekakvih kompletnih sredina. Što je Zagreb? Kako možete mrziti Zagreb kad su ostale dvije purgerice od 804 godine, a Zagreb je Slavonija, Dalmacija, Hercegovina. Zagreb je Zadar na neki način.
Zadar je ove sezone dobro igrao u Kupu u kojem je izgubio u finalu.
– Acina Cedevita je dva puta izgubila od Zadra. O onome u kupu nećemo uopće govoriti. Kup je fenomenalan za sport. Pet balavaca je uspjelo pobijediti možda najskuplju momčad u državi u ovom trenutku.
I prema vama je bilo upućeno vrlo neukusnih povika i skandiranja u Zadru?
Puno puta sam prenosio Zadrove utakmice pogotovo iz Jazina. Na žalost moju, to je proizvod rata ili ne znam čega, ja sam bio u Zadru za vrijeme rata jako puno puta kada su mnogi Zadrani odlazili u izbjeglištvo. Došao sam u dobroj vjeri i nakani ali se ne želim i neću nikada dodvoravati i govoriti da je nešto predivno kada to nije. Uvjeti u Jazinama nisu bili za suparnike kako god se oni zvali regularni. Sada možemo reći da je velika sreća da se nije dogodila neka tragedija. Jedan moj prijatelj kod kojega dolazim godinama, jer smo išli skupa u gimnaziju, kaže mi da mu nabavim karte za njegovog sina Matu. I Mate odlazi u Jazine, a nakon utakmice se nađemo u njihovom domu. Onda ga ja pitam, Mate jesli li i ti vikao Cvitkoviću pederu? On kaže, barba Cvitko morao sam, svi su vikali. Razmislite o sljedećem. Smiju li, trebaju li, mogu li, klinci od dvanaest, trinaest i petnaest godina čovjeku koji ima šezdeset pa makar bio i ćorav, ćopav i ne znam kakav, vikati pederu? Ja nisam Ćiro Blažević ili Aco Petrović koji su zadovoljni time. Ja sam ozbiljan čovjek koji želi dobro ovom gradu i to me duboko uznemiruje i vrijeđa, a nisam ni na koji način to zaslužio. Zadar mora biti lokomotiva naše košarke, rasadnik. Nažalost to zadnjih godina nije.