Mlada obitelj Salihović od šestog mjeseca novi su stalni stanovnici Karina Gornjeg. Iz Njemačke su došli pod obronke Velebita sa svoje dvoje djece, a za što svakako treba hrabrosti.
Oni nisu dvojili ni sekunde. Znali su što žele.
– Ovdje smo napravili kuću 1998., pa moja majka tu živi već deset godina. Dosad smo svako ljeto dolazili ovdje na godišnji odmor, priča nam Asmir Salihović, glava obitelji koji je do jučer sa suprugom Danielom i dvoje djece živio u malenom gradiću nedaleko Dortmunda.
– Živjeli smo u gradiću Melle, od tridesetak tisuća stanovnika. Moja supruga je Njemica. Tamo smo imali firmu koju smo prebacili u Bosnu, pošto sam ja iz Cazina. Firmu u Bosni vode moji brat i sestra već dvije i pol godine. Radimo furnir za namještaj. Jako brzo smo se dogovorili da dođemo u Karin, veli nam Asmir.
No, morali su čekati da djeci završi škola u Njemačkoj. U lipnju su konačno i preselili. Zauvijek, nadaju se.
– Često sam morao poslovno boraviti u Bosni, a budući je to značilo odvajanje od obitelji, bilo mi je teško. Sada je to mnogo lakše, sve je mnogo bliže, pa odemo i po dva puta tjedno u Bosnu, ističe Asmir koji je u Njemačku kod tete otišao početkom rata i tamo stvorio život i obitelj.
Njegova djeca, desetogodišnji Dario i jedanaestogodišnja Sarina još nisu naučili hrvatski jezik, ali se prilagođavaju novoj sredini.
– Djeca su super zadovoljna. Sin ide u četvrti razred tu, u karinsku školu, i ima dosta prijatelja, a kćer ide u šesti razred u Kruševu. S vremenom će naučiti i jezik, kroz igru i prijateljstvo s drugom djecom. Ovdje je drukčije nego u Njemačkoj. Djeca se stalno igraju skupa. Sve je puno prisnije, objašnjava nam Asmir, dodajući:
– Ako budu na mene, jezik će naučiti za čas, bez problema. Ja sam za sedam mjeseci naučio perfektno govoriti njemački.
Asmir i Daniela u braku su već petnaest godina. Upoznali su se odmah po njegovom dolasku u Njemačku.
– Ispočetka se nisam previše trudila naučiti hrvatski, ali kako nisam mogla razumjeti ljude oko sebe, morala sam početi učiti, uglavnom uz knjige i video kazete, toliko da se mogu sporazumjeti s ljudima, priča nam Daniela koja je također jako zadovoljna što su došli u Karin.
Tu je, kažu nam, život puno sporiji i puno neopterećeniji nego u bilo kojem gradu.
– Dosta nam je bilo gradske vreve i buke, dodaju.
– Žena kaže da ona više ne bi išla nazad u Njemačku. Tu joj se stvarno sviđa, kratko se nadovezao Asmir, rekavši nam za kraj:
– U Njemačkoj imamo kuću. Djeci ćemo, naravno, ostaviti mogućnost da, kada postanu punoljetni, odluče hoće li ostati ovdje ili će ići gore. Ja, s druge strane, ne mičem. Trenutačno, dapače, radim na tome da ovdje prebacim dio firme. Da se konačni proizvod proizvodi u Obrovcu i da zaposlimo ljude.