Većina ljudi danas je sklona vjerovati, a u to uvjeravati i druge, da ih u ovoj Zemlji više ništa ne može iznenaditi. Godinama su medijski bombardirani nevjerojatnim stvarima, pa se rukovode činjenicom kako je sve već rečeno, viđeno, napisano, ili, što je najgore, doživljeno.
Onda konačno lijepa vijest! U Republici Hrvatskoj, u Zagrebu, u jednom danu, promovirano je 307 (tristosedam) doktora znanosti. Viđena svečanost u togama na nacionalnoj dalekovidnici ipak nikoga nije ostavila ravnodušnim. Jer, nije sve crno, kako se do tada mislilo. Tristosedam novih, mladih dr. sc. je i broj i snaga rijetka u mnogo većim zemljama i, pomislili bi, dovoljna da izvuče ovu napaćenu zemlju, koja je netom izvojevala pobjedu u krvavom nametnutom ratu, a onda zapala u još gori, onaj protiv bijede nastale zbog “svjetske ekonoske krize”.
Tek promovirani mladi dr. sc. malo nas prepadoše svojim izjavama da ih većina nema zaposlenja ili da ga, bar u dogledno vrijeme, niti ne očekuju. Opet povratak u stvarnost.
E, sada se postavlja pitanje, jer je nemoguće izbjeći sumnju u njihove znanstvene kvalitete: Kako dr. sc., u ovoj Zemlji, može biti bez zaposlenja, ako znamo, a to smo ovih dana čitali u medijima, da je knjigu napisao čovjek s tek pola završene osnovne škole?
Ne samo knjigu, već sprema i povjesnu trilogiju i to na vječno aktualnu temu komunističkih zločina.
Dakle, djelo se ne temelji na mašti autora, već na povjesnim činjenicama, a to je, svi znamo, ozbiljan znanstveni rad.
To je napokon dokaz da je naš obrazovni sustav beznadno zalutao. Evo što su nekidan prenijeli mediji, a novim dr. sc. moglo bi poslužiti kao putokaz u svijetlu znanstvenu budućnost u RH:
“Autor spomenute knjige i buduće trilogije pod naslovom ‘Komunističke hijene’, Ante Matijević, rođen je u Poljicima kod Zadra, i u mladosti je uspio završiti tek 4 (četiri) razreda osnovne škole. Rodio se i odrastao u najsiromašnijoj obitelji u tom kraju i do Domovinskog rata je uglavnom radio kao sezonski radnik na Poljoprivrednom dobru Bokanjac. Krenulo mu je s Domovinskim ratom. Kako je zbog iznimnog siromaštva imao tjelesni hendikep, kao dijete bio je prilično izoliran, pa je početkom rata došao na svoje. U selu, s miješanim stanovništvom, postao je strah i trepet, policajac i sudac. S jakim političkim zaleđem iz jedne, a potom iz druge političke stranke, postao je drugi čovjek mjesne crkve i prvi u raspolaganju dobrima iz Karitasa i druge vrste pomoći namjenjene mještanima. Nedodirljiv, strah i trepet svoga kraja i napokon nesiromašan. Raste kućica zavidnih gabarita, nosi se skupa odjeća, uvijek crna, a nerijetko s trobojnom lentom preko grudi. Da, gotovo uvijek i crna tašna, koja je valjda kompenzacija za neukost. Gospodar je života u životnoj sredini i ne libi se etiketirati mještane prema vlastitim kriterijima. I ne samo etiketirati. Izgradio je vlastite parametre za domoljublje i obilno se njima služio na veselje svojih političkih mentora. Poslije rata, uglavnom oko Uskrsa, predvodio je kolonu zombija u ustaškim uniformama i znakovljem, koji su paradirali Zadrom, a kada ih je zabranila vlastita stranka postaje funkcioner u Udruzi ‘Hrvatski domobran’. Neuki Ante nije znao da su ustaše Zadar poklonile upravo onoj stranoj sili koja je bila dio fašističke koalicije u II. Svjetskom ratu. To se učilo u višim razredima, njemu nedostupnim, osnovne škole. Promijenio je političku stranku, a ova mu je omogućavalo još neko vrijeme političkog (i ne samo političkog) orgijanja i dobra života, te, kako vidimo, znanstveni rad.”
Čemu hladni podstanarski sobičci, trka za literaturom, povremeni radovi preko student-servisa, krediti i sva druga muka poznata tek njima, da bi se u konačnici s titulom dr. sc. završilo na burzi rada i nastavilo biti podstanar ostatak života, možda baš kod domišljatog Ante?!
Ante je, navode mediji, povjesničar, hrvatski proljećar, sudionik Domovinskog rata.
Anti je hrvatsko proljeće značilo mnogo. Tada su započinjali sezonski radovi na Bokanjačkom blatu, ali je njegov otac imao problema s tadašnjom državom. Naime, i tada je osnovna škola bila obvezna za sve, a njegov otac to svojoj djeci nije omogućavao. Država je brzo popustila, a žrtva je bila neznatna.
Povjesničar? Jesu li medije čitali studenti i profesori povijesti? Što oni kažu na njegove znanstvene kompetencije?
Ante uživa zavidnu vojnu mirovinu kakovu promovirani dr. sc., a i mnogi njihovi stariji kolege, mogu tek sanjati. Mašala!
Kraj Antine znanstvene karijere se ne nazire. Oko sebe i svog znanstvenog rada okuplja etablirana znanstvena imena mnogih, s titulama dr., prof. i sl. Za promociju djela nije slučajno odabrana znanstvena knjižnica. Radi se o ozbiljnu znanstveniku.
Ime i titula njegovog kolege, mentora, predsjednika Udruge “Hrvatski domobran”, profesora i pukovnika Hrvatske vojske, posebno privlači pozornost. Za njegove vršnjake i starije Zadrane, bivši zaposlenik “Bagata”, sa završenim zanatom, kojem je Omladinska organizacija i Gradski komitet SK u Zadru, omogućio šefovanje mnogo iskusnijim i školovanijim radnim kolegama. Doduše, došao je u sukob s rukovodstvom “Bagata”, i to zbog čestog odsustvovanja s posla, a zbog obveza u Komitetu. To je onaj pukovnik koji je ratovao iz sadašnje zgrade Županije i bio na čelu privatne vojske Gojka Šuška. Nedodirljiv do danas. Da li? Partija te nauči gerili. Vjerojatno je i akademski građanin postao gerilski.
Ovaj kulturni događaj, kakav je rijedak i u Zadru, navodi se, sufinancirala je i Zadarska Županija. Ni to nije čudo, osim u dijelu da se ne pojavljuju kao financijeri drugih znanstvenih dijela.
No, kako bi sve i išlo bez sadašnjeg župana zadarkog? Nije li to isti čovjek koji je uredno primao visoku državnu plaću svo vrijeme vladanja Hrvatskom tzv. Račanove koalicije, a da nije radio?
Tvrdio je da neće raditi ni dana za komunjare, pa je svo vrijeme bio na bolovanju, politički aktivniji nego ikad do tada.
Taj intelektualac, dipl. iur. i bivši policajaac, smetnuo je s uma da je tu vlast izabrao narod i to isti onaj kojemu je on sada na čelu u dvadesetini države.
Ne znam što u znanstvenom djelu piše. Nisam kompetentan donositi sud o njemu, ili o istini o kojoj se prvi put piše, a to u ovom slučaju nije ni važno. Događaj, sam po sebi, nije neuobičajen i sadržajem se trebaju baviti drugi.
Međutim, moju pažnju privukli su bitni sudionici u stvaranju djela koje smo čekali decenijama. Tri navedena osebujna lika, već po svom habitusu, privlače pozornost konzumenta kulturne vijesti.
Jedino ostaje nejasno što im je zajedničko, a daje dobre rezultate?
Učinilo mi se zgodnim njihovo iskustvo preporučiti nezaposlenim doktorima znanosti, a posljednju nejasnoću neka im objasne kolege s Odsjeka za psihologiju zadarskog Sveučilišta.