S dolaskom zime i sve nižih temperatura, mnogi vlasnici pasa brinu o dobrobiti svojih ljubimaca. Kraljevsko društvo za sprječavanje okrutnosti prema životinjama (RSPCA) izdalo je važno upozorenje i smjernice kako bi osigurali da psi ostanu sigurni i zdravi tijekom hladnih mjeseci. Prema njima, temperatura u domu ne bi smjela pasti ispod određene granice jer bi ljubimci moglo postati hladno.

Stručnjaci iz RSPCA savjetuju održavanje kućne temperature u rasponu od 10°C do 25°C. “Kako biste pse ugrijali zimi, pokušajte održavati unutarnje temperature između 10°C i 25°C (ispod toga, psi osjetljiviji na hladnoću mogu se početi mučiti)”, navode na svojoj web stranici. Kada se temperature spuste ispod nule, svi su psi u opasnosti od hipotermije i ozeblina. Posebno su ugroženi mali, mršavi, mladi i stariji psi, kao i oni s malo ili bez krzna. Iz organizacije naglašavaju kako se ne preporučuje držanje pasa vani, bez obzira na vremenske uvjete, jer je u takvim okolnostima izuzetno teško zadovoljiti njihove potrebe, pogotovo na vrlo niskim temperaturama.

Kako dodatno zaštititi psa?
Osim održavanja adekvatne temperature, RSPCA nudi i nekoliko dodatnih savjeta. Osigurajte psu čisto, suho i udobno mjesto za spavanje, s izvorom topline koji će održavati temperaturu iznad 10°C. Možete razmisliti i o grijanim krevetima ili dekama koje pružaju dodatnu toplinu.

Za pse koji su osjetljiviji na hladnoću ili provode više vremena vani, preporučuje se nabavka tople jakne, kaputa ili džempera. Važno je da odjeća udobno pristaje kako bi se pas mogao normalno kretati i obavljati nuždu.

Pomoći mogu i čizmice za pse koje štite šape od hladnog tla i opasnih tvari poput soli za ceste, šljunka i antifriza. Također je korisno podrezati dlaku na šapama i ušima kako bi se spriječilo stvaranje bolnih ledenih kuglica.

Kod pasa srednje i duge dlake, preporučuje se i podrezivanje dlake oko stražnjice i stražnjih nogu. Nakon svake šetnje, ako se pas smočio, obavezno ga osušite ručnikom ili sušilom za kosu kako biste spriječili iritaciju kože i zapetljavanje dlake koje može dovesti do infekcija.

Znakovi opasne pothlađenosti
Jedan od najvećih rizika s kojima se psi suočavaju zimi je hipotermija. Do nje dolazi kada tjelesna temperatura psa previše padne, najčešće nakon izlaganja temperaturama ispod nule ili ako im je krzno mokro.

Simptomi na koje trebate obratiti pažnju uključuju drhtanje, koje može prestati ako stanje postane ozbiljno, letargiju i zbunjenost, blijede desni te gubitak koordinacije i svijesti, pa čak i kolaps.

“Ako primijetite bilo koji od ovih simptoma, odmah ih odvedite veterinaru. Hipotermija kod pasa može biti smrtonosna ako se ne liječi brzo. U međuvremenu, postupno zagrijavajte temperaturu oko njih (u kući ili automobilu) i zamotajte ih u deke”, poručili su iz RSPCA-a.

Važno je ne zagrijavati psa prebrzo i ne stavljati vruće predmete izravno na njegovu kožu. Ako koristite termofor, napunite ga toplom, a ne kipućom vodom, i uvijek ga omotajte debelim ručnikom ili dekom kako biste izbjegli opekline. Ako je pas mokar, osušite ga, a ako je pri svijesti, ponudite mu mlaku vodu.

Na kraju, ključno je zapamtiti da se različiti psi različito nose s hladnoćom. Dob, pasmina i tjelesna građa vašeg ljubimca utjecat će na njegovu otpornost. “Svi psi reagiraju različito – vi najbolje poznajete svog psa. Ako pokazuju druga neobična ponašanja, poput toga da ne žele ići u šetnju ili da odbijaju hranu, razgovarajte sa svojim veterinarom”, zaključuju iz RSPCA.

Nadutost je neugodan problem s kojim se u nekom trenutku susreće otprilike četvrtina zdravih ljudi, no gastroenterolog dr. Saurabh Sethi podijelio je sedam besplatnih savjeta za ublažavanje simptoma koje svatko može primijeniti kod kuće.

Nadutost je najčešće uzrokovana nakupljanjem plinova u crijevima, ali može biti i posljedica probavnih smetnji poput zatvora ili intolerancije na hranu. Iako se u većini slučajeva može riješiti jednostavnim promjenama navika, važno je potražiti liječnički savjet ako nadutost potraje dulje od tri tjedna, jer to može ukazivati na ozbiljnije stanje.

Dr. Sethi, kojeg na Instagramu prati 1,4 milijuna ljudi, u svojoj je objavi poručio: “Ja sam certificirani gastroenterolog i evo 7 jednostavnih načina za borbu protiv nadutosti”.

Jedite polako i temeljito žvačite
Prema riječima dr. Sethija, prebrzo jedenje dovodi do gutanja zraka koji se nakuplja u želucu i uzrokuje nadutost. Savjetuje da hranu dobro prožvačete i da spustite pribor za jelo između zalogaja kako biste usporili tempo i omogućili tijelu da započne probavu.

Izbjegavajte gazirana pića
Izbor pića može jednako utjecati na nadutost kao i hrana. “Gazirana pića, mineralna voda i pivo oslobađaju ugljikov dioksid u vašim crijevima”, napomenuo je dr. Sethi. Taj se plin zarobljava u probavnom traktu, što rezultira osjećajem pritiska i punoće. Umjesto toga, preporučuje običnu vodu i biljne čajeve koji mogu čak i pomoći u ublažavanju simptoma.

Izbjegavajte umjetna sladila
Umjetna sladila poput sorbitola, ksilitola i maltitola sadrže šećerne alkohole koji mogu fermentirati u debelom crijevu. Tijelo ih teško probavlja, što može uzrokovati plinove i grčeve. Zbog toga proizvodi koji ih sadrže često imaju upozorenje o laksativnim učincima. Razmislite o izbjegavanju dijetalnih pića, slatkiša bez šećera i “light” proizvoda kako biste vidjeli hoće li se simptomi smanjiti.

Povećajte unos vlakana
Prehrana bogata vlaknima – cjelovite žitarice, voće, povrće, grahorice i orašasti plodovi, može pomoći u borbi protiv nadutosti. Ipak, ključno je vlakna uvoditi postupno. Naglo povećanje unosa, posebno ako ih inače ne jedete puno, može pogoršati stanje. “Povećavajte polako i kombinirajte s dvije do tri litre vode dnevno”, preporučio je dr. Sethi.

Prošećite nakon obroka
Iako je primamljivo leći nakon obilnog obroka, to je najgore što možete učiniti ako vas muči nadutost. Ležanje može uzrokovati povrat želučane kiseline u jednjak, što dovodi do žgaravice i nelagode. Umjesto toga, kratka šetnja potaknut će probavu. “Čak i 10 minuta nakon jela ubrzava probavu i pomaže plinovima da se lakše kreću kroz tijelo”, objasnio je.

Pazite na veličinu porcija
Prejedanje je čest uzrok nadutosti, a da toga često nismo ni svjesni. “Veliki obroci rastežu želudac i usporavaju pražnjenje”, pojasnio je dr. Sethi. Njegov savjet je jednostavan: “Pokušajte s manjim, uravnoteženim obrocima raspoređenim tijekom dana.”

Upravljajte razinom stresa
Ponekad uzrok nadutosti nije hrana, već stres. Stres aktivira tjelesni odgovor “bori se ili bježi”, što utječe na crijevne bakterije i brzinu probave, a može rezultirati plinovima, grčevima i drugim probavnim smetnjama. “Stres steže crijeva i pogoršava nadutost”, zaključio je dr. Sethi. “Pokušajte s dubokim disanjem, meditacijom ili kratkim pauzama tijekom dana.”

Posljednjih 20-ak godina bilježi se veliki porast u broju dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), ne samo kod djece, već i kod odraslih. U SAD-u je 2022. kod više od 11% djece dijagnosticiran ADHD, u odnosu na oko 8% 2003.

S druge strane nova komisija Make America Healthy Again (MAHA) tvrdi da je riječ o “krizi pretjerane dijagnostike i liječenja” te dovodi u pitanje dugoročne koristi lijekova. Što zapravo pokazuje znanost?

Podrobnije dijagnosticiranje
Stručnjaci se slažu da dio rasta proizlazi iz bolje detekcije i veće svjesnosti o ADHD-u, što nije isto što i predijagnosticiranje. Među ostalim, bilježi se porast dijagnoza među djevojkama i ženama, čiji je diskretniji obrazac simptoma ranije često previđan.

Prof. dr. sc. Daniela Cvitković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu kaže da su Polanczyk i suradnici još 2014. nastojali odgovoriti na pitanje postoji li stvarno porast u prevalenciji ADHD-a.

“Proveli su analize 135 studija širom svijeta i došli do zaključka da se prevalencije nisu mijenjale od 1985. godine. Promjene se mogu objasniti metodološkim razlikama. Zadnja sustavna analiza studija provedenih od 2020. do 2025. pokazala je kako nije utvrđen značajan porast, iako je utvrđeno da je incidencija varirala tijekom pandemije koronavirusa. Sve dostupnije informacije i javne rasprave omogućile su da ljudi s teškoćama napokon dobiju objašnjenje i pomoć – od podrške u školi do prilagodbi na poslu”, pojasnila je Cvitković.

Neuroraznolikost, prednosti i rizici
U svijetu se u novije vrijeme razvija pokret koji promovira prihvaćanje neuroraznolikosti i koji ADHD ne vidi kao “poremećaj” koji treba ispravljati, nego kao drugačiji način funkcioniranja koji društvo treba bolje razumjeti i prilagoditi mu se, primjerice fleksibilnijom organizacijom nastave i rada.

No, mnogi kliničari i same osobe s ADHD-om upozoravaju da, uz sve potencijalne prednosti kao što su kreativnost i hiperfokus, taj skup osobina ipak nosi i vrlo konkretne rizike, od školskog neuspjeha do povećanog rizika od ozljeda i zlouporabe psihoaktivnih tvari, te da ga stoga ima smisla prepoznavati kao stanje.

Promjene u dijagnostici
Problem američke visoke prevalencije od 11% dijelom nastaje zato što se u američkim anketama roditelje često pita je li im ikad rečeno da im dijete ima ADHD. U potvrdne odgovore stoga će ući i pogrešne dijagnoze, i djeca kod koje su simptomi kasnije oslabjeli, i situacije u kojima je liječnik samo spomenuo “elemente ADHD-a”, ali bez formalne procjene i sl.

Dio trenda objašnjava i promjena dijagnostičkih pravila. Naime, američki priručnik za duševne poremećaje DSM-IV iz 1994. je za dijagnosticiranje ADHD-a tražio najmanje šest od devet simptoma prisutnih prije sedme godine, dok je DSM-5 2013. prag snizio na pet i pomaknuo dob na 12 godina.

Osim toga, ADHD se danas sve češće dijagnosticira uz druge poremećaje – autizam, anksioznost, depresiju, dok su se ranije kliničari često fokusirali na jednu, dominantnu dijagnozu. ADHD se službeno dijagnosticira tek kada simptomi u trajanju od najmanje šest mjeseci ometaju život u najmanje dva okruženja (škola i dom, posao i odnos s partnerom itd.), te kada ih neki drugi poremećaj ne objašnjava. Gdje točno povući crtu, ostaje subjektivnom procjenom.

U Hrvatskoj je slično kao drugdje
Cvitković kaže da se u Hrvatskoj uglavnom koriste klasifikacije DSM-5 i ICD 10.

Prema dostupnim podacima HZJZ-a i stručne literature, u Hrvatskoj se prevalencija ADHD-a u djece školske dobi najčešće procjenjuje na oko 3–5% (u nekim izvorima i do 8-10%, ovisno o kriterijima), dok se u odrasloj populaciji bilježi oko 2.5%. Prema velikim globalnim studijama ona je oko 5.4% kod djece i oko 2.6% kod odraslih.

Uloga genetike i interneta
Istraživanja su utvrdila da je ADHD nasljedan oko 70-80%. Neurolozi ističu da se, kada dijete dobije dijagnozu, gotovo uvijek pokaže da barem jedan od roditelja zadovoljava kriterije.

Veliki poticaj rastu dijagnoza dale su i društvene mreže.

S jedne strane, kratki videi s opisima teškoća mnogim su ljudima pomogli da prvi put prepoznaju vlastite simptome i potraže stručnu pomoć. S druge strane, jedna studija iz 2022. pokazala je da je oko pola najgledanijih videa o ADHD-u na TikToku pogrešno ili zavaravajuće zbog površnih online dijagnoza.

Dok se u SAD-u i EU raspravlja o mogućem “pretjeranom dijagnosticiranju”, u državama s nižim i srednjim prihodima problem je često suprotan, a problem su manjak stručnjaka, stigma i loš pristup liječenju. Cvitković kaže da “nema podataka prema kojima bi ADHD u Hrvatskoj bio poddijagnosticiran”.

Utjecaj okoliša
Na porast dijagnoza utječu i promjene u okruženju. Škole i radna mjesta postaju kompleksniji, digitalni svijet preplavljuje fokus djece i odraslih kratkim distrakcijama, a administrativni zahtjevi rastu. Prema istraživanju objavljenom u Journal of Child Psychology and Psychiatry, okolina škole i podrška koju ona pruža snažno utječu na to kako ADHD utječe na školski uspjeh.

Promjene tijekom života
Neka novija istraživanja pokazuju da ADHD nije fiksan status “imaš – nemaš”, nego stanje čiji se simptomi mogu pojačavati i slabiti tijekom života. Margaret Sibley sa Sveučilišta Washington u Seattleu i njezini kolege utvrdili su da je 64% sudionika imalo “oscilirajuće” obrasce. No, samo oko 9% doživjelo je trajno povlačenje simptoma do srednjih 20-ih.

Sibley smatra da ljudi s ADHD-om najbolje funkcioniraju kada imaju dovoljno izazova i odgovornosti da ostanu angažirani, ali ne toliko da budu preplavljeni.

Kako se tretira ADHD?
Kada je riječ o tretmanu, američke smjernice balansiraju između opreza i koristi. Američka pedijatrijska akademija (AAP) preporučuje da se djeca od 4. godine nadalje procjenjuju za ADHD ako imaju izražene akademske ili bihevioralne teškoće.

Za djecu od 6 do 12 godina preporučuje se kombinacija lijekova (uglavnom stimulansa poput metilfenidata) i bihevioralne terapije te prilagodbe u školi.

Velika meta-analiza iz 2021. istražila je koliko se lijekovi koriste u praksi. U školskom uzrastu lijekove je uzimalo oko 19% djece s ADHD-om, dok je analiza procijenila da bi oko 70% njih moglo imati koristi. Istodobno je manje od 1% djece bez formalne dijagnoze dobivalo lijekove. Zaključak autora je da je vjerojatnije da je ADHD podtretiran nego previše tretiran.

Velika analiza 113 studija, pokazala je da kod odraslih najjasnije učinke na ADHD imaju stimulansi (npr. metilfenidat, lisdeksamfetamin) i atomoksetin. Kognitivno-bihevioralna terapija i druge psihološke intervencije pokazuju skromniji i često promjenjiv učinak, ali mogu pomoći u organizaciji.

Koristi od lijekova
Novi podaci švedskih studija pokazuju da teza da su lijekovi “neučinkoviti” ili dugoročno štetni nije točna. U studiji na gotovo 150.000 osoba s ADHD-om između 2007. i 2020. uzimanje lijekova povezano je sa smanjenjem rizika od suicidalnog ponašanja, zlouporabe psihoaktivnih tvari, prometnih nesreća i kaznenih osuda u usporedbi s onima koji nisu tretirani.