Nadutost je neugodan problem s kojim se u nekom trenutku susreće otprilike četvrtina zdravih ljudi, no gastroenterolog dr. Saurabh Sethi podijelio je sedam besplatnih savjeta za ublažavanje simptoma koje svatko može primijeniti kod kuće.

Nadutost je najčešće uzrokovana nakupljanjem plinova u crijevima, ali može biti i posljedica probavnih smetnji poput zatvora ili intolerancije na hranu. Iako se u većini slučajeva može riješiti jednostavnim promjenama navika, važno je potražiti liječnički savjet ako nadutost potraje dulje od tri tjedna, jer to može ukazivati na ozbiljnije stanje.

Dr. Sethi, kojeg na Instagramu prati 1,4 milijuna ljudi, u svojoj je objavi poručio: “Ja sam certificirani gastroenterolog i evo 7 jednostavnih načina za borbu protiv nadutosti”.

Jedite polako i temeljito žvačite
Prema riječima dr. Sethija, prebrzo jedenje dovodi do gutanja zraka koji se nakuplja u želucu i uzrokuje nadutost. Savjetuje da hranu dobro prožvačete i da spustite pribor za jelo između zalogaja kako biste usporili tempo i omogućili tijelu da započne probavu.

Izbjegavajte gazirana pića
Izbor pića može jednako utjecati na nadutost kao i hrana. “Gazirana pića, mineralna voda i pivo oslobađaju ugljikov dioksid u vašim crijevima”, napomenuo je dr. Sethi. Taj se plin zarobljava u probavnom traktu, što rezultira osjećajem pritiska i punoće. Umjesto toga, preporučuje običnu vodu i biljne čajeve koji mogu čak i pomoći u ublažavanju simptoma.

Izbjegavajte umjetna sladila
Umjetna sladila poput sorbitola, ksilitola i maltitola sadrže šećerne alkohole koji mogu fermentirati u debelom crijevu. Tijelo ih teško probavlja, što može uzrokovati plinove i grčeve. Zbog toga proizvodi koji ih sadrže često imaju upozorenje o laksativnim učincima. Razmislite o izbjegavanju dijetalnih pića, slatkiša bez šećera i “light” proizvoda kako biste vidjeli hoće li se simptomi smanjiti.

Povećajte unos vlakana
Prehrana bogata vlaknima – cjelovite žitarice, voće, povrće, grahorice i orašasti plodovi, može pomoći u borbi protiv nadutosti. Ipak, ključno je vlakna uvoditi postupno. Naglo povećanje unosa, posebno ako ih inače ne jedete puno, može pogoršati stanje. “Povećavajte polako i kombinirajte s dvije do tri litre vode dnevno”, preporučio je dr. Sethi.

Prošećite nakon obroka
Iako je primamljivo leći nakon obilnog obroka, to je najgore što možete učiniti ako vas muči nadutost. Ležanje može uzrokovati povrat želučane kiseline u jednjak, što dovodi do žgaravice i nelagode. Umjesto toga, kratka šetnja potaknut će probavu. “Čak i 10 minuta nakon jela ubrzava probavu i pomaže plinovima da se lakše kreću kroz tijelo”, objasnio je.

Pazite na veličinu porcija
Prejedanje je čest uzrok nadutosti, a da toga često nismo ni svjesni. “Veliki obroci rastežu želudac i usporavaju pražnjenje”, pojasnio je dr. Sethi. Njegov savjet je jednostavan: “Pokušajte s manjim, uravnoteženim obrocima raspoređenim tijekom dana.”

Upravljajte razinom stresa
Ponekad uzrok nadutosti nije hrana, već stres. Stres aktivira tjelesni odgovor “bori se ili bježi”, što utječe na crijevne bakterije i brzinu probave, a može rezultirati plinovima, grčevima i drugim probavnim smetnjama. “Stres steže crijeva i pogoršava nadutost”, zaključio je dr. Sethi. “Pokušajte s dubokim disanjem, meditacijom ili kratkim pauzama tijekom dana.”

Posljednjih 20-ak godina bilježi se veliki porast u broju dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), ne samo kod djece, već i kod odraslih. U SAD-u je 2022. kod više od 11% djece dijagnosticiran ADHD, u odnosu na oko 8% 2003.

S druge strane nova komisija Make America Healthy Again (MAHA) tvrdi da je riječ o “krizi pretjerane dijagnostike i liječenja” te dovodi u pitanje dugoročne koristi lijekova. Što zapravo pokazuje znanost?

Podrobnije dijagnosticiranje
Stručnjaci se slažu da dio rasta proizlazi iz bolje detekcije i veće svjesnosti o ADHD-u, što nije isto što i predijagnosticiranje. Među ostalim, bilježi se porast dijagnoza među djevojkama i ženama, čiji je diskretniji obrazac simptoma ranije često previđan.

Prof. dr. sc. Daniela Cvitković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu kaže da su Polanczyk i suradnici još 2014. nastojali odgovoriti na pitanje postoji li stvarno porast u prevalenciji ADHD-a.

“Proveli su analize 135 studija širom svijeta i došli do zaključka da se prevalencije nisu mijenjale od 1985. godine. Promjene se mogu objasniti metodološkim razlikama. Zadnja sustavna analiza studija provedenih od 2020. do 2025. pokazala je kako nije utvrđen značajan porast, iako je utvrđeno da je incidencija varirala tijekom pandemije koronavirusa. Sve dostupnije informacije i javne rasprave omogućile su da ljudi s teškoćama napokon dobiju objašnjenje i pomoć – od podrške u školi do prilagodbi na poslu”, pojasnila je Cvitković.

Neuroraznolikost, prednosti i rizici
U svijetu se u novije vrijeme razvija pokret koji promovira prihvaćanje neuroraznolikosti i koji ADHD ne vidi kao “poremećaj” koji treba ispravljati, nego kao drugačiji način funkcioniranja koji društvo treba bolje razumjeti i prilagoditi mu se, primjerice fleksibilnijom organizacijom nastave i rada.

No, mnogi kliničari i same osobe s ADHD-om upozoravaju da, uz sve potencijalne prednosti kao što su kreativnost i hiperfokus, taj skup osobina ipak nosi i vrlo konkretne rizike, od školskog neuspjeha do povećanog rizika od ozljeda i zlouporabe psihoaktivnih tvari, te da ga stoga ima smisla prepoznavati kao stanje.

Promjene u dijagnostici
Problem američke visoke prevalencije od 11% dijelom nastaje zato što se u američkim anketama roditelje često pita je li im ikad rečeno da im dijete ima ADHD. U potvrdne odgovore stoga će ući i pogrešne dijagnoze, i djeca kod koje su simptomi kasnije oslabjeli, i situacije u kojima je liječnik samo spomenuo “elemente ADHD-a”, ali bez formalne procjene i sl.

Dio trenda objašnjava i promjena dijagnostičkih pravila. Naime, američki priručnik za duševne poremećaje DSM-IV iz 1994. je za dijagnosticiranje ADHD-a tražio najmanje šest od devet simptoma prisutnih prije sedme godine, dok je DSM-5 2013. prag snizio na pet i pomaknuo dob na 12 godina.

Osim toga, ADHD se danas sve češće dijagnosticira uz druge poremećaje – autizam, anksioznost, depresiju, dok su se ranije kliničari često fokusirali na jednu, dominantnu dijagnozu. ADHD se službeno dijagnosticira tek kada simptomi u trajanju od najmanje šest mjeseci ometaju život u najmanje dva okruženja (škola i dom, posao i odnos s partnerom itd.), te kada ih neki drugi poremećaj ne objašnjava. Gdje točno povući crtu, ostaje subjektivnom procjenom.

U Hrvatskoj je slično kao drugdje
Cvitković kaže da se u Hrvatskoj uglavnom koriste klasifikacije DSM-5 i ICD 10.

Prema dostupnim podacima HZJZ-a i stručne literature, u Hrvatskoj se prevalencija ADHD-a u djece školske dobi najčešće procjenjuje na oko 3–5% (u nekim izvorima i do 8-10%, ovisno o kriterijima), dok se u odrasloj populaciji bilježi oko 2.5%. Prema velikim globalnim studijama ona je oko 5.4% kod djece i oko 2.6% kod odraslih.

Uloga genetike i interneta
Istraživanja su utvrdila da je ADHD nasljedan oko 70-80%. Neurolozi ističu da se, kada dijete dobije dijagnozu, gotovo uvijek pokaže da barem jedan od roditelja zadovoljava kriterije.

Veliki poticaj rastu dijagnoza dale su i društvene mreže.

S jedne strane, kratki videi s opisima teškoća mnogim su ljudima pomogli da prvi put prepoznaju vlastite simptome i potraže stručnu pomoć. S druge strane, jedna studija iz 2022. pokazala je da je oko pola najgledanijih videa o ADHD-u na TikToku pogrešno ili zavaravajuće zbog površnih online dijagnoza.

Dok se u SAD-u i EU raspravlja o mogućem “pretjeranom dijagnosticiranju”, u državama s nižim i srednjim prihodima problem je često suprotan, a problem su manjak stručnjaka, stigma i loš pristup liječenju. Cvitković kaže da “nema podataka prema kojima bi ADHD u Hrvatskoj bio poddijagnosticiran”.

Utjecaj okoliša
Na porast dijagnoza utječu i promjene u okruženju. Škole i radna mjesta postaju kompleksniji, digitalni svijet preplavljuje fokus djece i odraslih kratkim distrakcijama, a administrativni zahtjevi rastu. Prema istraživanju objavljenom u Journal of Child Psychology and Psychiatry, okolina škole i podrška koju ona pruža snažno utječu na to kako ADHD utječe na školski uspjeh.

Promjene tijekom života
Neka novija istraživanja pokazuju da ADHD nije fiksan status “imaš – nemaš”, nego stanje čiji se simptomi mogu pojačavati i slabiti tijekom života. Margaret Sibley sa Sveučilišta Washington u Seattleu i njezini kolege utvrdili su da je 64% sudionika imalo “oscilirajuće” obrasce. No, samo oko 9% doživjelo je trajno povlačenje simptoma do srednjih 20-ih.

Sibley smatra da ljudi s ADHD-om najbolje funkcioniraju kada imaju dovoljno izazova i odgovornosti da ostanu angažirani, ali ne toliko da budu preplavljeni.

Kako se tretira ADHD?
Kada je riječ o tretmanu, američke smjernice balansiraju između opreza i koristi. Američka pedijatrijska akademija (AAP) preporučuje da se djeca od 4. godine nadalje procjenjuju za ADHD ako imaju izražene akademske ili bihevioralne teškoće.

Za djecu od 6 do 12 godina preporučuje se kombinacija lijekova (uglavnom stimulansa poput metilfenidata) i bihevioralne terapije te prilagodbe u školi.

Velika meta-analiza iz 2021. istražila je koliko se lijekovi koriste u praksi. U školskom uzrastu lijekove je uzimalo oko 19% djece s ADHD-om, dok je analiza procijenila da bi oko 70% njih moglo imati koristi. Istodobno je manje od 1% djece bez formalne dijagnoze dobivalo lijekove. Zaključak autora je da je vjerojatnije da je ADHD podtretiran nego previše tretiran.

Velika analiza 113 studija, pokazala je da kod odraslih najjasnije učinke na ADHD imaju stimulansi (npr. metilfenidat, lisdeksamfetamin) i atomoksetin. Kognitivno-bihevioralna terapija i druge psihološke intervencije pokazuju skromniji i često promjenjiv učinak, ali mogu pomoći u organizaciji.

Koristi od lijekova
Novi podaci švedskih studija pokazuju da teza da su lijekovi “neučinkoviti” ili dugoročno štetni nije točna. U studiji na gotovo 150.000 osoba s ADHD-om između 2007. i 2020. uzimanje lijekova povezano je sa smanjenjem rizika od suicidalnog ponašanja, zlouporabe psihoaktivnih tvari, prometnih nesreća i kaznenih osuda u usporedbi s onima koji nisu tretirani.

Preminula je Brigitte Bardot, francuska glumica koja se proslavila kao međunarodni seks-simbol prije nego što je filmskoj industriji okrenula leđa i postala aktivistica za prava životinja. Imala je 91 godinu.

Svjetsku slavu stekla je filmom “I Bog stvori ženu” iz 1956. godine, a iduća dva desetljeća smatrana je seks-simbolom. Početkom 70-ih povukla se iz glume i posvetila političkom aktivizmu, gdje je njezina strastvena borba za prava životinja prerasla u komentare o etničkim manjinama i otvorenu podršku francuskoj krajnjoj desnici, što joj je donijelo niz osuda za poticanje rasne mržnje, piše The Guardian.

Put do slave
Rođena u Parizu 1934. godine, Bardot je odrasla u imućnoj, tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Kao iznimno talentirana plesačica, dobila je dopuštenje za studij baleta na prestižnom Pariškom konzervatoriju. Paralelno je započela karijeru modela te se već s 15 godina pojavila na naslovnici časopisa Elle. Upravo ju je modeling doveo do prvih filmskih uloga.

Na jednoj audiciji upoznala je Rogera Vadima, za kojeg se udala 1952., netom nakon 18. rođendana. Nizala je manje, ali sve zapaženije uloge, uključujući i onu uz Dirka Bogardea u britanskom hitu “Doctor at Sea” 1955. godine. Ipak, film njezinog supruga Vadima “I Bog stvori ženu”, u kojem je glumila nesputanu tinejdžericu u Saint-Tropezu, zacementirao je njezin imidž i pretvorio je u svjetsku ikonu.

Ikona koja je nadahnula i intelektualce
Bardot nije osvojila samo filmsku publiku, već je brzo postala inspiracija umjetnicima i intelektualcima. Među njezinim obožavateljima bili su i John Lennon i Paul McCartney, koji su od svojih tadašnjih djevojaka tražili da kosu oboje u plavo kako bi sličile njoj.

Kolumnist Raymond Cartier posvetio joj je dugačak članak “Slučaj Bardot” u Paris-Matchu 1958., dok je Simone de Beauvoir 1959. objavila slavni esej “Brigitte Bardot i Lolita sindrom”, opisujući je kao najslobodniju ženu u Francuskoj.

Zlatne godine filma i glazbe
Početkom 1960-ih Bardot se pojavila u nizu istaknutih francuskih filmova, uključujući dramu “Istina” Henri-Georgesa Clouzota nominiranu za Oscara, “Vrlo privatnu aferu” Louisa Mallea te kultni “Prezir” Jean-Luca Godarda. U drugoj polovici desetljeća prihvatila je i nekoliko holivudskih ponuda, među kojima se ističu meksička povijesna komedija “Viva Maria!” s Jeanne Moreau i vestern “Shalako” sa Seanom Conneryjem. Usporedno je gradila i glazbenu karijeru. Snimila je originalnu verziju pjesme “Je T’Aime … Moi Non Plus” koju je Serge Gainsbourg napisao za nju dok su bili u ljubavnoj vezi. Ipak, strahujući od skandala nakon što je za aferu saznao njezin tadašnji suprug Gunter Sachs, Bardot je zamolila Gainsbourga da pjesmu ne objavi. On ju je kasnije ponovno snimio s Jane Birkin i postigao ogroman komercijalni uspjeh.

Zbogom filmu, dobrodošle životinje
Pritisak slave postajao joj je sve teži. “Ludilo koje me okruživalo uvijek mi se činilo nestvarnim. Nikada nisam bila istinski spremna za život zvijezde”, povjerila se Guardianu 1996. godine. Iz svijeta glume povukla se 1973. u 39. godini života, nakon snimanja filma “Poučna i radosna priča o Colinotu”. Njezin primarni fokus postao je aktivizam za zaštitu životinja. Godine 1977. pridružila se prosvjedima protiv lova na tuljane, a 1986. osnovala je Zakladu Brigitte Bardot.

Kontroverze i desničarski aktivizam
Bardot je kasnije slala prosvjedna pisma svjetskim čelnicima zbog istrebljenja pasa u Rumunjskoj, ubijanja dupina na Farskim otocima i odstrela mačaka u Australiji. Redovito je iznosila i oštre stavove o vjerskom klanju životinja. U svojoj knjizi “Krik u tišini” iz 2003. godine promicala je desničarsku politiku te napala homoseksualce, učitelje i, kako je navela, “islamizaciju francuskog društva”, zbog čega je optužena za poticanje rasne mržnje.

Dugo je podržavala francusku Nacionalnu frontu (danas Nacionalno okupljanje). “O zastrašujućem porastu imigracije, u potpunosti dijelim stavove Jean-Marie Le Pena”, izjavila je za Guardian. U pismu tadašnjem ministru unutarnjih poslova Nicolasu Sarkozyju 2006. godine navela je da muslimansko stanovništvo Francuske “uništava našu zemlju namećući svoje postupke”.

Turbulentan privatni život
Brigitte Bardot udavala se četiri puta: za Rogera Vadima (1952. – 1957.), Jacquesa Charriera (1959. – 1962.), s kojim je 1960. dobila sina jedinca Nicholasa, Guntera Sachsa (1966. – 1969.) te Bernarda d’Ormalea, bivšeg savjetnika Le Pena, za kojeg se udala 1992. godine. Imala je i niz burnih veza s poznatim muškarcima, uključujući glumca Jean-Louisa Trintignanta i glazbenika Sergea Gainsbourga.