Zadarska ekipa Laudato TV-a posjetila je Bibinje i u njegovu rodnom mjestu razgovarala s perjanicom hrvatske klapske scene, Tomislavom Bralićem. Bralić se u intervjuu prisjeća početaka sad već antologijske klape ‘Intrade’ koja je postala sinonim za klapsku pjesmu u Hrvatskoj. Njegovi glazbeni počeci vezani su upravo uz pjevanje u bibinjskoj crkvi. Tijekom intervjua čule su se i šarmantne izjave bibinjskih sumještana koji su ponosni na svoga Tomu koji je ime Bibinja dodatno pronio Hrvatskom i svijetom. Tomislav Bralić intervju je davao na bibinjskoj rivi, ispred bibinjske crkve sv. Roka i u šetnji bibinjskim ulicama, poručujući koliko su važni vjera, obitelj i domovina.

‘Osamdesetih sam najviše volio a capella klapsku pjesmu, zbog nje sam išao i u Zagreb u Lisinski ili u Omiš, pjevao ili ne. Ljudima ne možeš pjevati sat vremena a capella. Onda je došla ta pjesma, dalmatinska šansona uz gitaru i pratnju, pitkija uhu. Tekst se više razumio, neku poruku nosio. Onda su to ljudi zavoljeli 2000-ih i onda se dogodio Poljud s klapama i onda je to buknulo. I tu smo mi isplivali. Ja sam rekao: ‘dečki sad nema nazad, pjevamo kako to ljudi vole’.’ – prisjetio se Bralić i legendarne pjesme ‘Croatio, iz duše te ljubim’ kao i nagrade na Festivalu domoljubne pjesme koju im je uručio general Ante Gotovina.

Kritike na račun domoljubne pjesme ga bole. ‘Nema naroda koji nema takve pjesme. Bio sam nedavno na utakmici Hrvatska-Wales, pa smo slušali Velšane kako pjevaju sat vremena. Svi narodi imaju takve pjesme. I ja kad čujem ‘Od stoljeća sedmog’ Dražena Žanka i ‘Moja domovina’ i sve te pjesme… ne treba biti sad da se tučemo u prsa, ali ja sam tako odgojen i tako ću odgajati svoju djecu. Vidim da to ljudi vole od svih krajeva Lijepe Naše, a i pjevali smo u cijelom svijetu.’

Za pjesmu ‘Ne damo te pismo naša’ govori da ima poruku. ‘Vidimo i ovih dana da je aktualna ta naša pjesma. Dolazi puno ljudi. Svatko ima pravo slušati što hoće. Ja se s tim baš i ne slažem. Neka svatko sluša što hoće, ali kod sebe doma.’ – odlučan je Tomislav Bralić koji se osvrnuo na sličnost geste širenja ruku s Mišom Kovačem. ‘Nisu meni ruke za publiku nego više zbog zraka. To je vježba disanja, pluća. Nekako si jači kada raširiš ruke i klapa voli da ja širim ruke. Oni se stisnu.’

Prve nastupe Bralić je imao kao dijete na mikrofonu u autobusu koji je vozio njegov otac na brojna hodočašća, a pjevati je učio i u župnoj crkvi sv. Roka. ‘Tu se čula ta terca prvi put, te starinske naše pjesme. Poznato je da Bibinjci jako dobro pjevaju i morate samo slušati dobro kako se pjeva i uživati. Ta korizmena pjesma i božićna; i marijanske kad dođu u petom mjesecu.’. Bralić se prisjetio kako ga je prvi prepoznao bibinjski svećenik don Pave Kero. ‘Čuvaj Rola, čuvaj mu glas, nemojte da puno viče, čuvajte mu glas’. Upravo je tako rekao. Ja sam u crkvi naučio pjevati, jer se tamo čuje to višeglasno pjevanje. Nitko nije njima rekao: ti ćeš pjevati tenora, to se čulo uhom. Onda su došle časne i partiture, malo popravile. I sad imamo pravi zbor’.   

Tomislav Bralić u intervjuu za Laudato TV govorio je o stvaralaštvu klape, ali i vrijednostima koje ga vode kroz život i rad, o podrijetlu u obitelji s desetero djece, vlastitoj obitelji i vjeri.

‘Otac je govorio: ima materin glas, a moju volju. Ako imate glas, a nećete pjevati, morate imati volju. Ima puno pjevača u Bibinjama koji neće pjevati, onda im kažemo ‘hajde, pjevajte’. Treba doći na pozornicu i otpjevati to. Ima puno ljudi koji mogu to pokazati, neki da, neki ne. I to je vrlina: sve te strahove maknuti, otpjevati, odrecitirati, raširiti ruke. I ja sam na početku imao tremu. Moraš u početku imati strah, to je normalna stvar.’ – iskren je Bibinjac koji ima četiri sina, šestero braće i četiri sestre, a pri okupljanjima čine pravi zbor. Pjesme uvijek prvi puta predstavi supruzi koja također pjeva, u ženskoj klapi ‘Garofuli’.

‘Kad vidim da je nešto dobro, onda pustim. Moraš to s nekim podijeliti. Djeca su već velika i oni su dobri kritičari. Nekad ih poslušam, nekad i ne. Ja sam i malo tvrdoglav, pa želim dokazati da sam ja u pravu. Ne samo njima nego i klapi nekad. Tvrdoglavost je nekad i dobra.’

Od četvorice sinova zasad najmlađi Marko kreće njegovim stopama svirajući gitaru u glazbenoj školi. ‘Možda će i on biti vozač autobusa, pa svirati gitaru. Kad mu je Bog dao taj talent, ja uvijek kažem ako si plivač – plivaj, ako si pjevač – pjevaj. Moraš uvijek znati zašto, ne zakopavati te talente nego neka ljudi vide što znaš.’ – pojašnjava Bralić koji u javnosti zastupa vrijednosti koje živi.

‘Hod za život. Ja sam rekao: sve stane u te dvije riječi. Ti ideš, hodaš, ne staješ, a život je taj koji je prolazan. Treba dok si živ hodati, dok si živ činiti dobra djela. To je jednostavna stvar: nemoj činiti drugome ono što tebi smeta. Naš narod je uvijek takav bio, nas je Crkva održala. Treba se držati toga, učiti djecu da je tako. Mene su učili: neka je djece, pa će biti.’ – zaključuje Tomislav Bralić

Cijeli razgovor: